Zašto su najnemoćniji bili smješteni na najvišim katovima tuzlanskog Doma umirovljenika?

Javnost s pravom traži odgovore, a jedno od ključnih pitanja glasi: tko je odlučio da osobe s demencijom i teškim bolestima budu smještene na najvišim katovima zgrade – petom, šestom i sedmom? Na temelju koje logike? Zar ne bi upravo oni trebali biti najbliže izlazu? I tko će danas stati pred roditelje i djecu žrtava i reći im da je sve bilo po propisu?

Ovo nije tragedija koja se dogodila iz vedra neba. Godinama su korisnici, njihove obitelji i pojedini vijećnici upozoravali na loše uvjete, vlagu, neurednost, ponižavajući tretman i hranu koju se teško može nazvati dostojnom čovjeka. Na sve te vapaje nadležni su reagirali kao i uvijek – šutnjom i bahatošću.

Uprava doma, na čelu s direktorom Mirsadom Bakalovićem iz SDP-a, nije reagirala na apele, ali je u siječnju odlučila povećati cijene smještaja za 30 posto. Dakle, ne da se stanje popravi, nego da se dodatno naplati bijeda. A kada je vijećnica Dragana Gagro Berberović iz Naše stranke javno progovorila o užasnim uvjetima, umjesto da se stanje poboljša, uprava je odlučila – pokrenuti postupak protiv nje.

To je suština našeg sustava: kad netko progovori o problemu, ne rješava se problem, nego onaj tko ga izgovori.

Snimke nehumanog postupanja osoblja prema korisnicima već su kružile društvenim mrežama, ali to nikome nije bio alarm. U zemlji u kojoj se starost doživljava kao smetnja, a institucije su samo fasade za politička uhljebljenja, ovakvi ishodi nisu iznimka, nego očekivana posljedica.

I zato – dok policija i tužiteljstvo budu tragali za uzrokom požara, javnost bi trebala tražiti dublji uzrok: sistemsku nebrigu, stranačko kadroviranje, nedostatak odgovornosti i odsustvo bilo kakvog morala u upravljanju javnim ustanovama.

Jer ovo nije samo tragedija. Ovo je presuda jednom sustavu koji gori iznutra mnogo prije nego što plane izvana.

Dnevnik.ba