Povodom najava da će Boško Brkić i Admira Ismić dobiti svoj spomenik u Sarajevu, portal Slobodna Bosna objavio je tekst njihove novinarke Maje Radević iz 2010. godine o ratnoj priči i smrti mladog para koja je do danas ostala nerazjašnjena do kraja.
“Dvoje ljubavnika leže mrtvi na obalama sarajevske rijeke Miljacke, spojeni u posljednjem zagrljaju“ — ovako je svoj izvještaj iz opkoljenog Sarajeva, objavljen 23. svibnja 1993. godine, započeo Reutersov ratni reporter, pokojni Kurt Schork, koji je ubijen iz zasjede 2000. na zadatku u Sierra Leoneu, a u Sarajevu danas ima svoju ulicu.
Ljubavnici iz Schorkove priče bili su Admira Ismić i Boško Bato Brkić, oboje 25-godišnjaci, ubijeni na Vrbanja mostu 19. svibnja ‘93. u pokušaju da se iz opkoljenog Sarajeva preko Grbavice, koju je kontrolirala Vojska Republike Srpske, domognu slobode.
Srednjoškolska ljubav
Fotografija Admire i Boška koji zagrljeni leže na mostu obišla je svijet. Smrt mladog para do danas je ostala jedna od najprepoznatljivijih priča iz ratnog Sarajeva, prvenstveno zbog činjenice da je Boškova i Admirina ljubav bila ljubav između Srbina i Bošnjakinje.
U to vrijeme u Sarajevu su se od međunacionalnih vjenčanja pravili medijski događaji, kao dokaz cijelom svijetu da je unatoč ratu, granatama i stradanjima, Srbima na jednoj, Bošnjacima na drugoj i Hrvatima na trećoj strani, Sarajevo ostalo tolerantna sredina u kojoj se “mješovite“ veze i dalje rađaju i opstaju, snažnije nego ikada. Admira i Boško postali su parametar, svojevrsne ikone “onog“ Sarajeva i Bosne i Hercegovine koja je ‘93. postojala samo u tragovima. Njihovo svirepo ubojstvo na mostu Vrbanja, na samo nekoliko koraka od slobode, i njena ruka prebačena preko njegovog tijela dali su, ironično, cijeloj priči posebno romantičnu notu; mladi ljubavnici postali su posthumno planetarno poznati kao “sarajevski Romeo i Julija“, o njihovoj tragičnoj sudbini snimali su se filmovi i pravile TV emisije…
Ipak, razlog zbog kojeg su Boško i Admira tog 19. svibnja ‘93. morali umrijeti, bio je sve samo ne romantičan.
Boškovi roditelji doselili su se u Sarajevo iz Srbije početkom 70-ih godina. Otac Dragan bio je inžinjer i neko vrijeme radio je za Ujedinjene nacije, a majka Rada kemičarka po struci. S Boškom i njegovim starijim bratom Banetom živjeli su u stanu u sarajevskom naselju Koševsko Brdo. Boško i Admira upoznali su se i zaljubili kao srednjoškolci, 1984. godine. Ni njegova ni njena obitelj nisu se protivile vezi, u kojoj je sve bilo idealno i mladalački neopterećeno do 1986., godine u kojoj su završili srednju školu: tada je Boškov otac, koji je imao tek 45 godina, iznenada umro od srčanog udara, a iste godine Boško je otišao u Srbiju, na odsluženje vojnog roka u JNA.
Tih godinu dana koliko su bili razdvojeni veza je ipak opstala. Po povratku u Sarajevo, Boško je nastavio život uz majku Radu i brata Baneta, koji se još od djetinjstva družio sa Ismetom Bajramovićem Ćelom.
“Rada mi je bila kao majka. Kad je moja majka umrla, Rada mi je pomogla. Bane i ja bili smo uvijek zajedno, dan i noć. A Boško nam je bio mlađi brat. Ponekad smo ga vodili s nama“, pričao je Bajramović američkim novinarima u Sarajevu, nekoliko mjeseci nakon Boškove i Admirine likvidacije na mostu Vrbanja.
Unosan ratni biznis
I dok je Admira po završetku srednje škole upisala Ekonomski fakultet i posvetila se studiju, Boško se, po uzoru na starijeg brata, u to vrijeme počeo baviti sitnim kriminalom, švercujući i preprodajući robu iz Italije. Na početku rata 1992. Boško se sprijateljio s desetak godina starijim Mišom Ćukom, svojim susjedom s Koševskog Brda i također poznatim sarajevskim prijeratnim švercerom, slatkorječivim šarmerom čiji je “zaštitni znak“ bila crna kožna jakna. Mišo je na početku rata bio jedan od lokalnih zapovjednika Vojne policije, a Vojnu policiju je, opet, kontrolirao Ismet Bajramović Ćelo. Iako je većinu vremena provodio s Mišom i ostalim pripadnicima VP u stožeru pod zapovjedništvom Kenana Mehanovića, poznatijeg kao Kenan Banana (koji je nakon rata zbog ubojstva zapovjednika brigade Armije BiH Muje Zulića robijao u zatvoru i ubrzo nakon izlaska na slobodu umro) na Koševskom Brdu, Boško se odbijao službeno priključi “otporu protiv agresora“ i uzeti oružje.
Za razliku od svog prijatelja Miše Ćuka i Ćele Bajramovića, koji su u novonastaloj situaciji plivali kao ribe u vodi nametnuvši se kao vođe lokalnog otpora, Boško, pomalo samozatajan i uvijek sa širokim osmijehom na licu, šarmantno se pravdao kako on “nije stvoren da ratuje“. Zahvaljujući Ćelinoj zaštiti (Boškov brat Bane je na samom početku rata otišao u Srbiju, op.a.), svi su znali da Batu s Koševskog “nitko ne smije dirati“. U međuvremenu, Ćelo je uspostavio vezu sa Srbima na Grbavici i krenule su prve razmjene preko Vrbanja mosta.
U kolovozu 1992. Boškova majka Rada je s još dvoje Srba, u Ćelinoj organizaciji, napustila Sarajevo. Zauzvrat su s Grbavice pustili troje muslimanskih zatvorenika. Mjesec dana kasnije, Admira je uselila kod svog dečka Boška u stan na Koševskom Brdu.
U partnerstvu s Ćukom, Boško je počeo “operirati“ na crnom tržištu, švercujući kavu, cigarete i naftu preko veza u UNPROFOR-u i preprodajući ih kako Sarajlijama u opkoljenom gradu, tako i Vojsci RS-a. Biznis je bio i više nego unosan, a obavljao se uz Ćelinu dozvolu. Samo za jedan dan Ćuk i Bato znali su zaraditi desetine tisuća njemačkih maraka. Rat je trajao, posao sa švercom cvjetao i sve je išlo glatko do proljeća 1993.
Bila je svadba Ćele Bajramovića, a Mišo, Boško i Admira su bili među zvanicima. Do danas nitko ne zna točno kako se to dogodilo, ali negdje između izricanja Ćelinih bračnih zavjeta i kasnonoćnog veselja već dobrano pripitih svatova, Mišo Ćuk je nestao. Pravo preko Vrbanje, pa na Grbavicu, noseći sa sobom svoju čuvenu motorolu od koje se nikada nije odvajao (bio je poznat i kao Mišo Motorola, op.a.), a putem koje je sutradan svojim bivšim suborcima na Koševskom kratko javio: “Jebiga, morao sam… Ne zamjerite!“
Dogovor s Ćelom
To što je Mišo “prešao kod četnika“ šokiralo je njegovu sarajevsku raju. Ali, najteže je, bez sumnje, palo Bošku, koji nije samo ostao bez najboljeg prijatelja i poslovnog partnera, nego i bez neophodne zaštite. Mišo je napustio Sarajevo i Boška bez riječi upozorenja i nije prošlo mnogo kada su počela “prozivanja“: Boško i Mišo bili su nerazdvojni; Mišo je sada četnik, što znači da je i Boško sasvim sigurno u dosluhu sa neprijateljem…
Jednog dana stajao je u redu za kruh, kojeg nije bilo dovoljno za sve. Na (ne)sreću, Bošku je pripao posljednji komad i njegovi susjedi su pobjesnili.
“Jedna susjeda je opsovala državu i rekla: ‘Kako četnik može dobiti kruh, a ja ne mogu?!’ Boško se okrenuo i dao joj svoj komad, onda je otišao kući. Admira je počela plakati“, sjeća se Admirina majka.
“Kad je Mišo napravio to sranje i pobjegao na Grbavicu, počeo je pritisak na Boška. Neki momci u Armiji su ga počeli napadati, čak i fizički. Jednom je jedan bacio kamen na njega i morao sam ga braniti. Da ga ja nisam štitio, ubili bi ga. Nestao bi“, ispričao je Ismet Bajramović.
Ipak, Bajramović nije mogao biti uz Boška stalno i situacija je postajala sve napetija. U svibnju, nekoliko dana nakon što je Boško dobio poziv da se javi u zapovjedništvo policije “na ispitivanje“, odlučuje napustiti Sarajevo i pokušati doći do brata u Srbiji, a s njim je odlučila poći i Admira, uprkos protivljenju njenih roditelja.
Trinaestog svibnja 1993. Admira je proslavila 25. rođendan. Šest dana kasnije, ona i Boško bili su spremni za prelazak preko mosta Vrbanja.
Prelazak je ranije dogovorio Ćelo Bajramović s dvojicom pripadnika Vojske RS-a, Milkanom Gaborovićem i Sašom Bogdanovićem, prijeratnim stanovnicima Koševskog Brda. Bilo je planirano da srpska vojska pusti Boška i Admiru preko Vrbanje, a Ćelo je obećao Gaboroviću da će mu narednog dana “poslati“ preko mosta njegovu tetku i rođaka, koje je Milkan pokušavao izvući iz opkoljenog grada. Dogovoreno je da za vrijeme razmjene nitko neće pucati ni sa srpske, ni s bošnjačke strane.
“Admira je ušila novac u njihovu odjeću. Stavila je tri i pol tisuće maraka u prsluk, a Boško je trpao novac, velike količine novca u džepove. Rekla sam mu: ‘Boško, kako to možeš prenijeti samo tako? A on je odgovorio: ‘Ne brini, nitko nam neće ništa uraditi.’ Bio je sto posto siguran da će sve biti u redu čim pređe na drugu stranu“, sjeća se Sadika Ismić, Admirina baka.
“Boško je bio malo nervozan, Admira nije. Dogovorio sam sve s našim ljudima, ali ipak sam im rekao da pričekaju do mraka. To je bila ničija zemlja, okružena s četiri-pet različitih jedinica: Cacina vojska, specijalci, HVO, četnici — bilo je nemoguće napraviti dogovor sa svima njima“, priznao je kasnije Ismet Bajramović.
Cacino naređenje
Do danas je ostalo nerazjašnjeno tko je pucao na Boška i Admiru. Pripadnici HVO-a koji su tog dana osmatrali liniju tvrdili su da su meci ispaljeni sa srpske strane, dok je Vojska RS-a za sve okrivila Armiju BiH, tvrdeći da nitko od njihovih nije pucao. Ova, druga verzija priče, čini se mnogo vjerojatnija, prije svega zato što se nekoliko dana prije Boškovog i Admirinog prelaska gradom pronijela priča kako će Boško sa sobom nositi vrijedan “teret“: torbu s više stotina tisuća njemačkih maraka. Ta je priča brzo došla i do zapovjednika 10. brdske brigade Armije BiH Mušana Topalovića Cace, čiji su ljudi također nadzirali liniju razgraničenja kod mosta Vrbanja.
Prema navodima nekih svjedoka, Caco je pobjesnio kada je čuo da je Ćelo dogovorio Boškov i Admirin prelazak bez njegovog znanja i dojurio na liniju sa svojom pratnjom, naredivši vojnicima da te večeri nitko ne smije preći preko Vrbanje.
“Naredba je bila bizarna i jasna: prelazaka preko Vrbanje nema – jedno glasno upozorenje i pucanje ako se ne stane! Caco je odmah dojurio u stožer treće čete u ulici Borak i išamarao zapovjednika, a zatim se sjurio niže Nevesinjskom ulicom. Došao je s otkočenim oružjem na prvi bunker. Taj bunker, tzv. Jedinica, bio je odmah uz ogromni podzid koji svatko vidi s desne strane kad iz pravca Kovačića vozi prema Skenderiji. Iz bunkera se jasno vidjelo da dvoje ljudi, cestom i bez skrivanja, kreću preko mosta prema Kovačićima s koferima u ruci. Caco je, po kazivanju mojih drugova iz čete, podivljao i naredio da se puca, bukvalno je vrištao. U bunkeru je bio maloljetni momak koji je na liniji bio samo radi hrane i najčešće je stražario sa svojim ocem, ne idući u napade ili slično. S otkočenim Magnumom iza leđa, momak je okinuo iz kalašnjikova, a pucao je još najmanje jedan ‘pitbul’ iz Cacine pratnje. Znam da je atmosfera bila užasna nakon toga, danima…“, navodi jedan bivši vojnik Armije BiH.
S druge strane, Ćelo Bajramović je pokušavao bezuspješno utvrditi tko je pucao: “Ne znam. Nitko od vojnika ne zna što se dogodilo. Netko je samo rekao: ‘Pucat ću, jebi ih, baš me briga tko su.’“
Službena istraga o Boškovoj i Admirinoj smrti nikada nije vođena, dvije vojske nastavile su optuživati jedna drugu, a novac koji je Bato nosio sa sobom netragom je nestao. Admira Ismić i Boško Brkić sahranjeni su na groblju u Lukavici, a nakon rata, 1996. godine, po želji roditelja njihova tijela su prebačena u Sarajevo i sahranjena na groblju Lav.
“Sarajevski Romeo i Julija“ umrli su ne zato što su bili dvoje ljudi različitih nacionalnosti koji se vole, ili što je nekome zasmetao plan o prelasku “na drugu stranu“, nego zbog jedine valute koja je čak i u gradu pod opsadom otvarala sva vrata — original “dojč“ marke…
Dnevnik.ba