Piše: mr. sc. Željko Vukić, Dnevnik.ba
Uvažavajući povijesnost analitičkog pristupa veoma kompliciranom politološkom problemu Bosne i Hercegovine, važno je napomenuti da je ona bila dotad samo dva puta relevantni objekt europske (i svjetske) politike: papinsko priznanje kraljevstva Stjepana Tomaševića 1461. (uoči samog njezinog uništenja) - i sudbonosna odluka Berlinskog kongresa 1878., da ekspanzivna Habsburška monarhija preuzme Osmanskom feudalnom carstvu ustancima izmučenu zemlju, i od nje pokuša napraviti K. u. K. provinciju zapadnog kulturnog kruga.
Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini je rezultat mirovnih pregovora zaraćenih strana pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice sa snažnom inicijativom Sjedinjenih Američkih Država - u studenom 1995. Taj političko-pravni dokument potpisali su, osim triju zaraćenih strana, i šest ovlaštenih predstavnika vodećih svjetskih sila i - tako za desetljeća poslije zagarantirali mir. Jedan od ključnih dijelova tog sporazuma je oktroirani Ustav (tj. Aneks IV) koji tri pomirbene strane definira kao konstitutivne narode: Bošnjake, Hrvate i Srbe. Dva prva su već 1994. bila „natjerana“ u dvojnu federalnu tvorbu (od deset kantona), a treći je konfederalno priključen kao jedinični entitet. Novoformirana država (BiH), politološki gledano je klasična konfederalna tvorba sa samo deset općih nadležnosti, ali ključnih - da može biti međunarodni čimbenik.
Tipično za stvaranje državnih zajednica u kojima se ujedinjuju autonomni segmenti, je da se sve osim općih nadležnosti (po načelu subsidijarnosti) stavlja u nadležnost entiteta. Iako - na općedržavnoj razini definirana država kao dvoentitetska, trojni paritet u BiH je ipak očit u sastavu kolektivnog predsjedništva: „jednog Bošnjaka“, „jednog Hrvata“ i „jednog Srbina“. Oni - kao kolektivitet (djelimično kopiran švicarski Bundesrat) su vrhovna izvršna vlast koja konsenzusom donosi ključne odluke za državu. Paritetno se rješavaju i odluke kada nema konsenzusa: svaki od članova predsjedništva za uporabu ustavnog veta traži potporu u glavnoj instituciji vlastitog naroda: srpski član u većinskoj potpori Skupštine Republike Srpske, bošnjački član u potpori kluba Bošnjaka u Domu naroda Federalne skupštine, kao što i hrvatski član traži potporu kluba Hrvata u Domu naroda Federalne skupštine.
Država BiH ima dvodomni parlament u kojoj paritetni Dom Naroda ima jednake ovlasti kao i Zastupnički dom i jednak broj izaslanika svakog konstitutivnog naroda.
Sve ostalo, definirano tim Ustavom (uz svu manjkavost) je koncipirano kao složena podijeljena vlast (iz demokratske teorije i teorije federalizma) koja kao nužnost intendira pregovarački način kreiranja odluka i traženje kompromisa. Paritet i razmjernost su ključni principi u višeetničkoj demokraciji pri raspodjeli vlasti u svim važnim oblastima. Za ranu demokraciju podijeljenog bosansko-hercegovačkog društva to je moglo biti, a djelimično i jest, osmišljena osnovica za državnu zajednicu; pogotovo što je, osim domaćih interesa postojalo i mnoštvo međunarodnih interesa uključenih u njezinu državnu opstojnost. Strani autoriteti su od samog početka i mentori i financijeri i gospodari.
Nekoliko, u samom početku neupadljivih nedostataka Ustava, pokazalo se kasnije krucijalnim (morao je i Sud za ljudska prava u Hagu reagirati), a to je neadekvatno nazivlje u (prevedenom) tekstu Ustava: „jedan Bošnjak“, „jedan Hrvat“, „jedan Srbin“ - ili - biti „iz reda nekog naroda“, što je pravno isključivalo ostale građane, a uključivalo razne perfidne manipulacije. Problem se mogao ( i može još uvijek) jednostavno riješiti u Parlamentu stavkama predstavničke teorije: bira se ovlašteni predstavnik jedne grupacije - a ne netko tko je samo „pripadnik“, ili netko kojega se manipulacijama nameće za pripadnika (što je svojstveno diktaturama i okupacijama).
Prilagodba entitetskog Ustava Federacije
Za funkcioniranje državne hijerarhije određeno je u daytonskom tekstu da kao prva nužnost bude - prilagođivanje entitetskih ustava vrhovnom Ustavu. To je direktno i uneseno u Ustav. Prilagodba Ustava srpskog entiteta se (do u zadnje vrijeme) pokazala kao manji problem od prilagodbe Ustava dvojne Federacije koji je uzročio mnoštvo lomova, blokada i bojkota. Nije ni čudo kad se uzme u obzir da je Ustav Federacije, sa svim svojim izmjenama postao vjerojatno vodeći po nedostatcima i nelogičnostima u cijelom demokratskom svijetu.
Prva zavrzlama nastala je u zamjeni teza. Bošnjačko-hrvatska Federacija koncipirana je u Washingtonu kao kompletna savezna država za sve tri naroda, ali bez sudjelovanja ovlaštenih predstavnika srpskog naroda, što je poslije, kad je srpska jedinica bila konfederalno priključena, postavilo koncepciju u pravu asimetriju. Umjesto trojne ravnoteže etničkih i miješanih kantona (opet na švicarski način), stvorene su dvije gornje državne razine odlučivanja sa po dva upadljivo nejednaka segmenta: na konfederalnoj razini srpska komponenta je u velikoj manjini, a u Federaciji hrvatska. Najmalobrojniji Hrvati su dovedeni u tešku situaciju, posebno u Federaciji, u kojoj su razdijeljeni u tri etno-nacionalna kantona i dva polovična, nasuprot pet bošnjačko-većinskih kantona plus dva polovično-bošnjačka. U politologiji je već odavno uočen veliki problem političkih zajednica koje imaju samo dva člana, uz to još nejednaka. U pravilu uvijek glavni segment ne želi - bez velike strane prisile - dijeliti vlast s manjim. Potrebno je dakle na poseban način postaviti dvije dvojne zajednice u BiH u cjelovit trojni paritet kako je on u svojoj osnovici i zamišljan u politološkim daytonskim konceptima.
Uvažavajući Opći okvirni sporazum, a poštujući već formirane četiri razine vlasti, nužno je pojednostaviti bar dvije razine: Federaciju i kantone, i to tako da se smanji broj kantona i napravi dvojna i transparentna Federacija – kako bi se i hrvatski segment vratio u trojno kreiranje države.
Paritetna političko-pravna tvorba
Paritet (jednakost, jednaka predstavljenost) se kao filozofsko-pravni princip etablirao kao vrhunac unutardržavnog umijeća u stvaranju (zapadnih) srednjoeuropskih država zahvaćenim strašnim vjerskim ratovima poslije reformacije. Westfalskim mirom 1648. stvoren je i institucionaliziran kompromis (federalna ravnoteža) između zaraćenih konfesija: katolika i protestanata na paritetnoj osnovi, na kojoj je izrastao pregovarački način traženja političkih rješenja. Model za iznalaženje kompromisa nazvan je amicabilis compositio (prijateljski dogovor), koji je cijela stoljeća oplemenjivao političko djelovanje u cijeloj regiji. Nije nikakva slučajnost što je uzor tim rješenjima bio švicarski mirovni plan (Landfrieden 1529.), koji je stoljeće prije na paritetnoj osnovi riješio ravnotežu zaraćenih vjerskopodijeljenih kantona.
I za Ustav bošnjačko-hrvatske Federacije bio je u početku vodeći princip paritetnosti (Preambula Ustava), ali su ga ustavotvoritelji u razradi zanemarivali, a u svim ostalim izmjenama postupno iskrivljivali. Nužnost da se usuglasi s Općim Ustavom nije slijedila logiku što veće simetričnosti trojne savezne države nego je asimetričnost uveliko pojačavana, a Visoki predstavnik (s bonskim ovlastima) - sa desetinama pravnih intervencija - učinio je Ustav Federacije više nego sporan. Njegova potpuna revizija je zato ključna stvar u rješavanju državnog konflikta. Postupak njegovog rješavanja bio bi umnogome jednostavniji od revizije daytonskog Ustava; federalni (entitetski) Ustav je samo bilateralni sporazum bošnjačke i hrvatske strane sa samo jednim mentorom (USA).
Kakva treba biti bošnjačko-hrvatska federacija u okviru trojne državne tvorbe BiH? U svakom slučaju što jednostavnija i što transparentnija. Obje glavne društvene grupacije moraju je prihvaćati, u vlasti sudjelovati i vlast kontrolirati, a to je moguće samo ako se vidi i zna tko koga predstavlja i tko je za što odgovoran. S jasnim pregledom i smanjenim brojem institucija vlast bi se približila narodu, a koruptivnost bi se nužno umanjila. Preveliki lokalizam stvara i obilje lokalnih moćnika.
Dva etnonacionalna korpusa trebaju imati i dvije političke zajednice: jedan (vele)kanton bošnjačkih općina i jedan (vele)kanton hrvatskih općina, za koji bi se općine odlučivale u općinskim vijećima ili na referendumu. Moguća razuđenost svakog od kantona ne bi bila problem - nego dodatni motiv za suradnju na kantonalnoj kao i na entitetskoj razini. Transparentnost ovako razjašnjenih kantona konačno bi razriješio dilemu o izboru članova općedržavnog Predsjedništva: svi punoljetni građani jednog kantona birali bi svog predstavnika od ovlaštenih kandidata koji prikupe dovoljno potpisa i koji moraju biti državljani BiH. Budući da se sve važno za državnu razinu odlučuje u općedržavnim institucijama gdje imamo Zastupnički dom svih građana, kao i Dom triju naroda, entitetska skupština treba biti u što jednostavnijem obliku: jednodomna i paritetna.
Federalna skupština rješavala bi u direktnom (i indirektnom) pregovaračkom postupku sve što se da dogovoriti, a imala bi (na razmjernim izborima izabranih) jednak broj predstavnika oba kantona. Teško rješiva pitanja rješavala bi se uz pomoć paritetnih komisija - ili bi se dodatno ovlašćivale kantonalne skupštine da svaka za sebe riješi taj problem. Glasovalo bi se uvijek dvostrukim većinama: većinom nazočnih u skupštini i većinom u svakom od kantonalnih klubova. Šefovi izvršne vlasti bili bi samo premijer i njegov zamjenik, koje bira skupština od ovlaštenih kandidata iz svakog kantona. Oni bi bili birani na četiri godine, a poslije dvije bi zamijenili mjesta. Vodili bi vladu s paritetnim brojem ministara i doministara, i odgovarali bi skupštini za svoj rad. Ostale entitetske pozicije popunjavale bi se po razmjernom sustavu.
(Vele)kantoni bi imali sve ovlasti kao sada pojedinačni kantoni (županije) – a i dodatne - koje im Federacija naloži, a rasporedili bi svoja ministarstva po sadašnjim kantonalnim središtima. Funkcionirali bi kao građanski entiteti s jednodomnim parlamentima u kojima bi općine bile zastupljene - i premijerom kao šefom izvršne vlasti.
Glavni razlozi tridesetogodišnjih prijepora
Međunarodna zajednica s Ujedinjenim nacijama na čelu prepoznala u već u samom početku etnonacionalni karakter sukoba, planirala ustrojiti trojni karakter moguće državne tvorbe, i pokušala s nekoliko mirovnih planova pacificirati raspadnutu zemlju. Uspjeha nije bilo sve dok Sjedinjene Države nisu napravile odlučujući korak i „natjerali“ prvo dva naroda u dvojnu federaciju, poslije tri naroda u dva entiteta. Njihovi političari i politolozi, mada nasljednici najstarije moderne federacije i prve moderne povelje o ljudskim pravima, teško ili nikako nisu razumijevali europski etnički federalizam i njegovu povezanost sa teritorijalizmom. (Napomene radi: njihove nove članice stvarane su umjetnim putem – planski se u svaku teritoriju useljavali većinsko bijelo i protestantsko pučanstvo.) Etnički identiteti bili su im stvar individualnosti, a ne grupnih priznanja, kako je to i formulirao njihov vodeći politolog centripetalističke škole Horowitz.
Razvijali su sustave „izbornog inženjeringa“ i preferencijalnog glasovanja, kako bi se nadišli društveni „etnički“ sukobi. Oboružana takovim idejama Clintonova administracija je - uz dodatno emotivno vezivanje za jednu etno-vjersku grupaciju - uložila sve napore da ratni konflikt nominalno završi u korist svih, a prije svega u korist svojih štićenika. Šef američke misije koji slovi kao „tvorac“ Daytona, Richard Holbrooke, nije čak ni skrivao duboku naklonjenost bošnjačkoj delegaciji. Ostale dvije: srpsku i hrvatsku smatrao je ratnohuškačkom i kriminalno-mafijaškom. Ipak iznjedrio je mirovni sporazum dostojan divljenja, autoriziran od svih svjetskih sila. Samo se u nekim stavkama, tj. u nazivlju i nejasnoćama mogla vidjeti određena preferiranost jedne strane u sukobu.
Bošnjačka strana se vratila u Sarajevo pognute glave, zbog neostvarenih ratnih ciljeva, ali čvrstog uvjerenja da će joj se u poratno vrijeme upadljivo izlaziti u susret. Visoki predstavnik, sa dodatno dobivenim „bonskim“ ovlastima , a i ostale međunarodne relevantne institucije, postali su tako zarobljenici obećanja Clintonove administracije. Za nju se hipotetički može reći da je sklopila „Posebni američko bošnjački sporazum“, sporazum koji je u pozadini forsirao bošnjačko imperijalne interese u ovladavanju cjelokupnom Bosnom i Hercegovinom i tako uzrokovao nesagledivu pomutnju.
Clintonovu pristranu administraciju naslijedila je Bushova agresivna administracija kojoj je itekako pogodovalo potpomaganje muslimansko-bošnjačke strane kao velikog iskupljenja za agresiju na muslimanske zemlje. Tih godina Petričevi i Barryevi zakoni učvrstili su muslimansko-bošnjački hegemonizam i otvorili vrata strmoglavu hrvatskog političkog subjektiviteta u BiH.
Kako do rješenja?
Nužnost povijesnog trenutka je stvarno uvažavanje Daytonskog sporazuma (uz minimalno korigiranje ustavnog nazivlja) - i cjelovito korigiranje Federalnog Ustava!
- Dva povijesna naroda (bošnjački i hrvatski) priznaju se u paritetnom entitetu (Federaciji) i na osnovama priznanja i pariteta stvaraju sustav suradnje s trećim (srpskim) narodom. Nova američka administracija, neopterećena posebnim sporazumima, može uz svestranu pomoć svehrvatskih i europskih autoriteta izvršiti pritisak na devijante ustavnih prava najmanjeg bosanskohercegovačkog demosa. Time će se ne samo spasiti jedan narod, nego i koncept višeetničke države koju toliki zagovaraju i podržavaju.
Izmjena izbornog zakona je mogući prvi korak, a drugi daleko značajniji - je revizija federalnog Ustava za koju bi se mogao naći povijesni primjer: švicarski model pariteta i uvođenja direktne demokracije: tj. referenduma, kao početka čuvene konkordancije - suglasja u rješavanja problema višeetničke zajednice.
Referendum, kao nova povijesna okosnica za državnu tvorbu BiH, morao bi glasiti:
„Jeste li za smanjenje kantona u Federaciji na dva: jedan bošnjački kanton bošnjačkih općina i jedan hrvatski kanton hrvatskih općina, njihov ravnopravni odnos u Federaciji i sukladno tome adekvatnu promjenu u Ustavu BiH?“
Referendum bi bio važeći ako bi dobio dvostruku većinu: većinu glasova u BiH, kao i većine u nacionalnim klubovima Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH.
Dnevnik.ba