StoryEditor
Samoubojstvo nije izlaz

Odlaze najbolji među nama. Možemo im pomoći

Nikolina LovrićPiše Nikolina Lovrić  /  28.10.2022., 14:46h

Odložimo na sat vremena glupe telefone. Ugasimo vijesti. Sunčan je dan. Obratimo se onom do sebe. Tko zna, možda mu upravo spašavaš život.

Kada u google tražilicu unesete riječ samoubojstvo, prvih osam rezultata koje će vam brat Internet ponuditi glase ovako:

-    Jednostavno samoubojstvo

-    Kako bezbolno počiniti samoubojstvo

-    Koliko tableta je dovoljno za samoubojstvo

-    Depresija samoubojstvo

-    4 vrste samoubojstva

-    Želja za samoubojstvom

-    Samoubojstvo iskustva

Šokantno, zar ne? No, ipak nam stoji čitavo vrijeme pod nosom. Koliko vas koji upravo čitate ovaj tekst zna neku osobu koja je počinila suicid ili ga je pokušala učiniti? Puno i previše, zar ne. A koliko je tek onih kojima je suicid podsvijest koja se poput vjetrenjače stalno nameće zdravim mislima?

Riječ je o desecima, ako ne i stotinama, je li tako?

O ovoj temi priča se premalo, a kada se priča, onda se najviše spominju suhoparne statistike i citati iz psihijatrijskih priručnika. Slabo ili nimalo razumljivo pučanstvu svakodnevno silovanom ljudskim tragedijama, apelima za pomoć, ratovima, apokalipsama, bolestima. Pučanstvu čiji se pojedinci povrh svega toga svakodnevno bore s vlastitim demonima. Onima o kojima ne smiju govoriti naglas jer nemaju osobu kojoj mogu reći sve, jer ih je sram, jer imaju sve i kako se usuđuju patiti.

Depresija je ionako izmišljena bolest modernog doba. 

O, kako samo griješe. To je karcinom duše. Brzometastazirajući. Onaj koji uz dušu jede i tijelo. 

Ne razmišljaju o suicidu samo klinički bolesne osobe, ne moraš imati dijagnozu da bi poželio pobjeći. Nekada te odredi nasljeđe, nekada rane iz djetinjstva, nekada ogoljeno samopouzdanje, nekada kriticizam drugih. Nekad udarci najbližih. Nekada strah. Uvijek bezizlaznost. 

Zašto govoriti o ovoj temi? – zato što u posljednje vrijeme svjedočimo naočigled velikom povećanju stope samoubojstava među općom populacijom. Mladima, sredovječnima, starima. Ubijaju se najuspješniji, najkreativniji, najzanimljiviji među nama. Odlaze jer su čeznuli za visinama, a sivilo ih je magnetizmom strovaljivalo. Sva njihova čeznutljivost za vrhovima nije bila želja za priznanjem i ohološću, radilo se o samoj suštini. Traženju smisla iznad ovog koji nam se nudi. Dokazivanju da vrijede jer ih je nekakav sustav vrijednosti iz kuće, okruženja, iz njih samih…uvjerio da ne vrijede pišljiva boba.

O, a koliko su samo vrijedili….

Potaknulo me na ove retke zadnje (ili predzadnje, jer se u međuvremenu čulo za barem još jedno) u nizu samoubojstava, i to u režiji mlade žene koja po mjerilima Internet zajednice ni po čemu nije bila kadar za samoubojstvo. Imala je sve, imala je novce, imala je priznanje, imala je osmijeh koji osvaja. Pronašli su je na pločniku.

Što je bilo u njoj, ostalo je u njoj. Sada je među zvijezdama.

Mi koji ostajemo pod svakodnevnim šokovima, mi čije se duše i dalje truju otrovima svakodnevice, teško možemo primijetiti u nečijim očima tugu. Stalno trčimo, žurimo, odgađamo susrete, pomjeramo kave za iza Božića, pred ljeto, sutra… ne razmišljamo da nekome sutra neće doći. A možda bi došlo, da na tren povučemo ručnu, i upitamo onog ispred sebe – 'ej, kako si? Onako, da osjeti iskrenost. Da se izmaknemo iz sfere retoričkog u razinu konkretnog. Toplog. Kako si? 

U prvih osam mjeseci tekuće godine, u FBiH je suicid počinilo 110 osoba. Samo tijekom rujna još pet osoba je ponovilo isti čin. Brojke za listopad se još uvijek sabiru, no ne idu u prilog životu.

Statistike kažu da suicidu pribjegavaju više muškarci nego žene, a posebno zabrinjava podatak da se i sve više mladih (15-29 godina) odlučuje na ovaj tragični čin.

Nažalost, sustav praćenja i dostupnosti podataka o samoubojstvu globalno je jako loš, što u velikoj mjeri doprinosi tužnim brojkama. Osobe koje su već pokušale počiniti samoubojstvo, one koje su o njemu razmišljale, one koje imaju tendenciju to učiniti, ostaju nezaštićene. Da, od svoje ruke, ali i ona ponekad može biti najgori neprijatelj.

Potražiti stručnu pomoć u BiH je i dalje tabu. Na hrabre ljude koji to odluče lijepi se stigma. Psihički poremećaji i psihosomatske bolesti i danas se nerijetko pripisuju dosadi, manjku stege, razmaženosti, pa i djelovanju tamnih sila. Ljudi odlaze hodžama, nose majice oboljelih različitim karizmaticima, no srame se pokucati na vrata liječniku.  Liječnici nerijetko u nedostatku vremena pacijente zatrpavaju medikamentima, no preskaču verbalno doprijeti do njih.

Izvan začaranog kruga mentalnih i duševnih oboljenja, nalazi se kaos ogorčenih, prevarenih, duhovno obnaženih, ostavljenih, napaćenih, svakodnevno maltretiranih crnim prognozama i statistikama, ljudi koji nemaju gdje pobjeći. Svugdje su loše vijesti. Svugdje virusi koji ubijaju, bombe apokalipse, bolest i tuga. 

Ljudima sustavno treba ruka. Pa barem da zauzda njihovu, njegovu, njenu koja upravo u ovom trenutku podiže uteg crne smrti na sebe.

Odložimo na sat vremena glupe telefone. Ugasimo vijesti. Sunčan je dan. Obratimo se onom do sebe. Tko zna, možda mu upravo spašavaš život.

Dnevnik.ba

14. travanj 2024 18:24