StoryEditor

Evo na kojim bizarnostima haaško tužiteljstvo temelji tezu o UZP-u

Piše Gloria Lujanović  /  29.07.2021., 18:24h

Pred Žablenim vijećem Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju završila je sedmodnevna rasprava o žalbama na prvostupanjsku nepravomoćnu presudu protiv šestorice vojnih i političkih čelnika Hrvatske Republike Herceg Bosne u predmetu Prlić i ostali.

Tijekom sedmodnevne žalbene rasprava, haaško je tužiteljstvo pokušavalo dokazati postojanje navodnog udruženog zločinačkog pothvata Hrvata i HVO-a protiv bosanskih Muslimana, kao i navodnu agresiju Hrvatske na BiH.  

Obrane šestorice Hrvata u žalbama su tražile da se zbog pogrešnih zaključaka o postojanju udruženog zločinačkog pothvata i sudjelovanja  njihovih branjenika u njemu, ili oslobode ili da se predmet vrati na ponovno suđenje, a alternativno su tražili i značajno smanjenje izrečenih kazni.

Haaško je tužiteljstvo, na takve zahtjeve, istaknulo kako je Raspravno vijeće počinilo pravnu grešku izricanjem „nedovoljnih kaznih optuženima“  i da nisu procijenili težinu zločina za koje su optuženi osuđeni i njihovi ulogu u njima.

Pa su tako tražili 40 godina za Jadranka Prlića, premijera Vlade HRHB, Slobodana Praljka, načelnika Glavnog stožera HVO-a, Brunu Stojića ministra obrane HRHB, Milivoja Petkovića. zamjenika Glavnog stožera HVO-a, Valentina Ćorića, načelnika Vojne policije HVO-a 35 i Berislava Pušića,voditelja Odjela za zatočeničke centre i razmjenu,na 25 godina. 

Iako su obrane hercegbosanske šestorke od prvog dana Žalbene rasprave tvrdile kako je do UZP-a u presudi došlo zbog selektivne primjene prava i pristupa dokaznom materijalu, tužiteljstvo je isti razlog navelo kao uzrok, prema njihovu mišljenju, blage nepravomoćne prvostupanjske presude.

Međutim, sama optužnica protiv hercegbosanske šestorke, kao i nepravomoćna prvostupanjska presuda, pokazala je široj javnosti mnogobrojne bizarnosti koje su haaški sud i tužiteljstvo u kontekstu ratnih sukoba između HVO-a i tzv. Armije BiH u BiH iznijeli.

Haaško tužiteljstvo spornim smatra i samu odluku o osnivanju HVO-a i  Herceg Bosne te kako je to rekla i jedna od članica obrane generala Slobodana Praljka, „Haag ne postoji da sudi jednoj politici i politici jednog naroda nego zločinima“.

"Udruženi zločinački pothvat“ počeo u Gornjem Vakufu/ Uskoplju

Tužiteljstvo smatra kako je „udruženi zločinački pothvat“ HVO-a protiv bosanskih Muslimana počeo u općini Gornji Vakuf/Uskoplje i to napadom HVO-a na kuću Envera Šljive iz koje se pucalo na pripadnike HVO-a. 

Inače, sporna kuća je bila u vlasništvu Envera Šljiva koji je bio zapovjednik tzv. Armije BiH, a  u njoj se nalazila nekolicina pripadnika tzv. Armije BiH koje je Haag okarakterizira kao „branitelje sela“, na što je odvjetnica generala Praljka, Nika Pinter, kazala kako se „pripadnike Armije BiH ne može nazivati braniteljima“. Praljkova obrana je također kazala kako se u toj kući  nalazila i zemunica i  te da HVO nije mogao znati nalaze li se zaista civili u podrumu kuće.

Tužiteljstvo također smatra kako je HVO-ov tenk bio tu, iako za to ne postoji nijedan relevantan dokaz, a Raspravno vijeće je utvrdilo kako „nije poznato je li to bio tenk HVO“.  Osim toga, haaško tužiteljstvo je u optužnici, a poslije i nepravomoćnoj presudi protiv Prlića i ostalih uvrstilo kao vjerodostojan dokaz i pisanu izjavu Envera Šljive.

Šljivo je tako pisanu izjavu poslao Haaškom sudu koju nikada poslije tijekom sudskog postupka nije ponovio pred Pretresnim vijećem niti je bio unakrsno ispitan. Na osnovu Šljivine izjave Haag je utvrdio kako je u Gornjem Vakufu/Uskoplju počela agresija Hrvatske na BiH.

U Šljivinoj izjavi, dokaz pripadnosti HV na teritoriju BiH jesu vojnici koji su u selu Duša govorili hrvatskim jezikom, na što je odvjetnica Pinter upozorila kako Hrvati u BiH, odnosno pripadnici HVO-a, također „govore hrvatskim jezikom“.

Haaško tužiteljstvo je tijekom Žalbene rasprave pokazalo svojevrsnu pristranost kao i sagledavanje činjenica izvan konteksta vremena i prostora, poput kvalifikacija da su pripadnici Armije BiH bili „branitelji sela“, a odvjetnica Pinter je haaško tužiteljstvo upozorila da je službeni naziv općine „Gornji Vakuf/Uskoplje“ i da nije korektno koristiti samo „Gornji Vakuf“.

Tu, svakako, nije kraj bizarnostima i apsurdima cijelog postupka protiv Prlića i ostalih. Sudsko vijeće tako nije prihvatilo izjave svjedoka koje su se odnosile na mudžahedine u  Središnjoj Bosni, kao i iskaz Ali Ahmada Hamada – sve je to odbačeno kao nerelavantno za postupak. Pa je tako, haaško tužiteljstvo, ustvrdilo kako je HVO izmislio postojanje mudžahedina kako bi njima zastrašivao Hrvate Središnje Bosne i raselio ih u Hercegovinu.

Svi dokazi  i izjave koje se odnose na zbivanja u Travniku, Bugojnu, Kaknju i Zenicu nisu bili važni za ovaj slučaj, a ekspertni nalaz vještaka Šakića o tome je odbijen i to jer je „Šakić zaposlenik Instituta Ivo Pilar iz Zagreba i povezan je s Hrvatskom što ga dovodi u sumnju“.  Iako o stvarnom postojanju mudžahedina govore, ne samo dokumenti Armije BiH i Alije Izetbegovića, nego i spomenici žrtvama pokolja brigade El- mudžahid diljem Središnje Bosne, to izgleda nije bilo dovoljno kako bi se uopće razmotrilo njihovo postojanje, kamoli stvarni zločini nad Hrvatima i Srbima u Središnjoj Bosni poput sela Maljine, Bikoši, samostana u Gučoj Gori,  kampovi Orašac i Mehurić kod Travnika, Rostovo između Novog Travnika i Bugojna, Pogorelica kod Fojnice, pa sve do zločina nad Srbima na Vozućoj.

„HVO agresor, okupirao BiH“

Haaško tužiteljstvo tvrdi također kako je HVO bio agresor na teritorij BiH kojeg je okupirao te da  su „svi pripadnici HVO-a na čelu s Praljkom provodili dugotrajnu kampanju etničkog čišćenja Muslimana“.

Iako etničko čišćenje nije pravni termin, nego jedna novinarska fraza, u predmetu Prlić i ostali pojavljuje se kao kvalifikacija zločina. Na to je upozorila i odvjetnica Nataša  Fauveau – Ivanović kazavši kako „HVO nije mogao okupirati teritorij na kojem su Hrvati oduvijek živjeli“ i da je ofenziva HVO-a na mjesta gdje su Hrvati svakako bili većinsko stanovništvo „neutemeljena i neargumentirana“.

Iako je hrvatsko političko rukovodstvo prihvatilo sve i jedan plan međunarodne zajednice za BiH, s ciljem zaustavljanja sukoba, sve to je ipak pred procjenama haaškog tužiteljstva bilo dokaz postojanja zajedničkog kriminalnog plana i navodnog „udruženog zločinačkog pothvata“. General Praljak je tako u svom obraćanju kazao da je „Armija BiH napala Hrvate kada su shvatili da se ne mogu suprotstaviti Vojsci RS i da su tako htjeli nadoknaditi izgubljeni teritorij“.

Napomenuo je i kako je Alija Izetbegović odbio Zagrebački sporazum o tome da su HVO i Armija BiH bile dvije komponente Oružanih snaga BiH koje su se zajedno trebale suprotstavititi  JNA, kasnije VRS-u, što je, po njegovim riječima dokaz planiranja napada i ofenzive na Hrvate.

Praljkove riječi o postojanju ofenzive tzv. Armije BiH,  potvrdio je već ranije, u izdvojenom  mišljenju i sudac Antonneti ukazujući na nelogičnosti prvostupanjske presude kada je utvrdio kako je potpuno zanemarano da je „Armija BiH bila u ofenzivi, a HVO gubio teritorij“.  O tom gubitku teritorija najbolje govore zbivanja u općinama Travnik, Bugojno, Kakanj, Zenica, Vareš, Fojnica i Konjic. Naposljetku, Washingtonski sporazum i jest potpisan u trenutku kada je Alija Izetbegović shvatio da  područje Središnje Bosne ipak ne može riješiti. Otpor tamošnjih Hrvata bio je prejak, a Lašvanska i Lepenička enklava potpuno izolirane i odvojene, osim Žepča i Kiseljaka koji su dijelom bili naslonjeni na VRS preko kojih im je stizala pomoć.

 Iznoseći dokaze o području doline Neretve, odnosno ratnim zbivanjima, u Mostaru, tužiteljstvo je istaknulo kako je HVO snajperskim djelovanjima i granatiranjem ubio na „desetine tisuća bosanskih Muslimana“, raseljavao Muslimane putem deportacija, deložacija, mreže zatočeničkih centara

Tužiteljstvo tako HVO tereti da je razorio 10 džamija u Mostaru, a Prvostupanjsko vijeće je utvrdilo da je u Mostaru još 1992. razoreno i oštećeno 8 džamija, dakle gotovo godinu dana ranije nego je uopće počeo sukob tzv. Armije BiH i HVO-a.  Prvostupanjsko vijeće usvojilo je izvješća Međunarodne zajednice da nisu utvrđene točne lokacije snajperskih djelovanja i da prema tome nije jasno je li to bilo pod kontrolom HVO-a ili ne. 

Naveli su i kako je HVO putem masovne deportacije bosanskih Muslimana iz zapadnog Mostara u istočni zauzimao stanove i dodjeljivao ih pripadnima drugih brigada HVO-a, na što je odvjetnica  Senka Nožica, članica tima obrane Brune Stojića iznijela dokazni materijal  koji se odnosi na „uredbu o privremenom korištenju stanova“. Nožica je tako pojasnila kako su uredbu o privremenom korištenju stanova donijeli i Armija BiH i HVO u Mostaru, a da stanovi koje je HVO navodno uzimao od Muslimana, nisu u vlasništvu Muslimana nego Srba.

Nožica je tako kazala da su osobe čije je HVO stanove kasnije uzeo bile srpske nacionalnosti, a neki od njih pripadnici VRS-a te da među tim popisima postoji samo jedno muslimansko ime i prezime, i to javna osoba koja je Mostar napustila zbog potpuno drugih razloga.

“Tuđman stvarao Banovinu Hrvatsku“

Haaško tužiteljstvo je, i u optužnici, ali i tijekom Žalbene raspravo forsiralo navodno stvaranje Banovine Hrvatske što je inicirao i pokušao realizirati Franjo Tuđman, kao prvi predsjednik Republike Hrvatske.  U kratko, optužili su ga da je zajedno, s Ratkom Mladićem, pozivajući se na Mladićeve ratne zapise u dnevniku, pokušao „podijeliti Bosnu“. Argument o „podjeli Bosne“, haaško tužiteljstvo vidi u težnjama za stvaranje „autonomnog hrvatskog entiteta u BiH“. Odvjetnica Nataša Ivanović kazala je kako „formiranje autonomne hrvatske pokrajine u BiH ne podrazumijeva podjelu BiH“.

Odvjetnik Brune Stojića, Kerim Kahn rekao je kako se Tuđmana, selektivnim izvođenjem dokaza željelo prikazati kao „pohlepnog lidera koji želi rasparčati susjednu državu“.

Sudsko vijeće nije uopće razmotrile mnogobrojne spise, poput onog iz 1992. kada je Franjo Tuđman rekao kako „treba nastojati da naš narod u BiH ne prekrši sporazum i da ako i nešto uradimo u njihovu korist (op.a.korist Muslimani), iako to oni nisu u potpunosti zaslužili“.

Tuđman je tako navodio kako  se mora „očuvati BiH, i to držati na okupu tri konstitutivna naroda u kojoj će hrvatski narod imati ravnopravan položaj, neka oni ostanu na okupu, ali ako  svijet, Amerika i Europa, dozvole da Srbi uzmu svoje, onda neka muslimani dođu k nama“.  Dva mjeseca prije nego je počeo navodni UZP, dakle u studenom 1992. Tuđman je rekao kako „odnosi s Muslimanima moraju biti što bolji“ i da je „cilj očuvati Bosnu“. 

Tužiteljstvo je  navelo kako je cilj rukovodstva Hrvatske i Herceg Bosne bilo ostvarenje Banovine Hrvatske u granicama 1939., na što su se obrane zapitale, zašto bi Hrvatska, ako je to zaista željela neprestano naoružavala svog neprijatelja.

HVO je naoružavao Armiju BiH, rekao je general Slobodan Praljak i dodao kako su Hrvati bili frustrirani činjenicom da su njihovi dojučerašnji saveznici zapucali iz oružja koje su im dali.  Upravo to dokazuju i pisma Arifa Pašalića o uspješnoj suradnji i razmjeni oružja -  3 milijuna metaka, 3 tisuće kalašnjikova, gotovo 40 kg TNT-a, 200 juršinih pušaka, 30 lanesera raketa itd, a sve to je potvrdio i general tzv. Armije BiH, Hamid Bato kao svjedok u postupku.   Odvjetnica Nataša F. Ivanović kazala je kako je Hrvatska jednaku pomoć slala i HVO-u i Armiji BiH i dodala kako je Hrvatska obrazovala vojnike Armije BiH, liječila njihove ranjenike, primila veliki broj Muslimanskih izbjeglica i naposljetku da je Armija BiH imala tri logostička centra koji su slobodno djelovali na teritoriju Hrvatske. 

Konstrukcija Haaga o uspostavi „Banovine Hrvatske“ ne stoji, jer kako to naveo i sudac Antonetti u izdvojenom mišljenju, Banovina Hrvatska nikada nije bila dio ustavnog korpusa Republike Hrvatske. No, osim toga,  naveo je odvjetnik Carnavass, sve i da se to uzelo u obzir kao relevantno, Republici Hrvatskoj nije uopće dopušteno da se obrani, odnosno, reagira na ovakve optužbe Haaga.

Hrvati od Herceg Bosne neće odustati

Baš kao i ratnih devedesetih, tako i danas, Hrvati se suprotstavljaju  unitarizmu i stvaranju građanske države u kojoj bi vrijedio princip „jedan čovjek – jedan glas“. Političko Sarajevo i bošnjački- muslimanski politički  i društeni vrh tada su pokušali od BiH stvoriti nacionalnu državu Muslimana, kasnije Bošnjaka , oružjem i odbijanjem svakog prijedloga o okončanju sukoba sve dokle snovi o nacionalnoj državi ne budu realnost.

Borba za nacionalnu državu više nije u rovovima nego u vaninstitucionalnom djelovanju, parasustavima, pa i paradžematima.

Kakva god drugostupanjska presuda hercegbosanskoj šestorci bude –  Hrvati od Herceg Bosne kao  ideje političke slobode i ravnopravnosti u BiH neće odustati, a političko Sarajevo će tvrditi da je „podjela hiljadugodišnje Bosne uvijek aktualna“ i da je, kako to Bakir Izetbegović voli reći, „časna i slavna Armija BiH branila Bosnu i da su njeni zločini nad Hrvatima tek sporadični incidenti“. 

Dnevnik.ba

04. prosinac 2022 07:47