Bh. Hrvati opet očekuju čudo da će se bošnjački glasovi podijeliti između Denisa Bećirevića i Bakira Izetbegovića

Piše: Josip Jović, Hrvatski tjednik  

     Zakazani su opći izbori u BiH početkom listopada. Nervoza raste, sukobi ključaju. Najzanimljivije je pitanje tko će Hrvate predstavljati u Predsjedništvu države umjesto Željka Komšića, koji se ne može treći put uzastopice kandidirati. Prvi je na teren istrčao njegov savjetnik Slaven Kovačević, koji je iz svojih dokumenata ranije izbrisao podatak o etničkoj pripadnosti da bi se sad prije izbora sjetio da je Hrvat. Pokušaj je to da se po Komšićevu raceptu hrvatski birači izigraju, odnosno da umjesto njih pripadnici drugog naroda izaberu njihova predstavnika, što se može slobodno smatrati nekom vrstom političke urote, ili subverzije. Taj Kovačević se već i obraća svojim biračima dosljednom protuhrvatskom retorikom, koja je čak radikalnija od retorike samih Bošnjaka. Predstavlja se kao onaj koji neće dopustiti treći entitet, a one koji ga zagovaraju  naziva ustašama i fašistima!  

     Nevjerojatni argumenti 

     Opravdavajući ovu protuustavnu praksu, koju je omogućio  protuustavni izborni zakon, jer se cijeli Daytonski sporazum, dio kojega je i Ustav, temelji na, i po svom slovu i po duhu, tronacionalnoj konstitutivnosti i nacionalnom zastupanju, bošnjački se političari, novinari i analitičari, s rijetkim izuzecima, služe najnevjerojatnijim argumentima. Pa će reći kako u tom Ustavu piše kako se u Predsjedništvo biraju članovi iz reda triju  naroda. No, i da piše tako, a ne piše, nije li samorazumljivo da ako se netko bira iz nekog reda da ga bira sam taj red. U krajnjoj linji, nije ni najvažnije da netko bude Hrvat, Srbin ili Bošnjak, važno je da ga biraju Hrvati, Srbi, odnosno Bošnjaci. Ako se, prispodobimo,  neka osoba bira iz reda žena, nije li normalno da tu osobu biraju same žene? Suprotno odluci Ustavnog suda, negira se čak i načelo legitimnog predstavljanja. Što je onda alternativa? Nelegitimno, odnosno nelegalno predstvljanje (značenjski između ovih dvaju pojmova nema razlike, u korijenu im je latinski lex), što je izrugivanje samim pojmovima demokracije i zakonitosti.  

     U Sarajevu su žestoko reagirali na samo spominjanje trećeg, hrvatskog entiteta na jednom nedavnom skupu u Zagrebu. I dio je kroatofobičnih medija u samoj Hrvatskoj tu ideju nazvao skandaloznom. Pri tome se redovito takva ideja a priori stavlja u kontekst separatizma, pa se kaže kako je ideja HR Herceg-Bosne osuđena u Haagu, što nije točno, jer se nije sudilo, niti se može suditi, političkim idejama. Ter, udruženi su Hrvati počinili zločine, što bi ih trebalo trajno diskvalificirati, iako su oni najveće žrtve zločina (250 tisuća protjeranih), te se zatim na apsurdan način govori o apartheidu kojega provode Hrvati (nad kim?) iako je jasno kako su upravo oni izloženi sustavnoj diskriminaciji, pa onda o izazivanju rata, što je samo prikirvena prijetnja.

     Osim što je nepravedna, bošnjačka je politika nepametna. Negirajući ili opstruirajući pravo Hrvata da sami biraju svoje političke predstavnika ona zapravo sama afirmira ideju tog trećeg entiteta i, još dalje, tjera Hrvate iz BiH i u savez s Republikom Srpskom. Bošnjački političari vjerojatno idu s time da ako već ne mogu uspostaviti svoju vlast nad cijelom BiH mogu to nad njezinim dijelom, koji se zove Federacijom, iako ona to nije. 

     Nepremostive razlike 

     Kriza ove države je sve dublja i bit će sve dublja što se i nadalje bude bježalo od stvarnosti. To prozirno inzistiranje samo jednog naroda na građanskoj, zapravo unitarnoj državi vodi prema sve većem međusobnom udaljavanju njezinih sastavnica pothranjujući separatizam, što je već viđeno na primjeru raspada Jugoslavije. Očigledno je pri tome i političko licemjerje. Dok su Bošnjaci, računajući na svoju brojčanost, za princip građanske države u okviru cijele države (jedan građanin jedan glas) kojim bi isključili etnički princip i princip nacionalne konstitucije, u Mostaru, primjerice, po njihovim željama podijeljenom u više etničkih izbornih jedinica, žestoko prosvjeduju zbog svoje tobožnje ugroženosti i zapostavljenosti. Smeta im čak i tamošnje Hrvatsko narodno kazalište i HŠK Zrinjski i križ na Humu, demonstrirajući time hegemonističku, a ne građansku svijest. A zapravo, BiH i jest građanska država s tržišnom ekonomijom, višestranačjem, jednakošći građana pred zakonom, odvojenošću države od vjerskih zajednica, itd., u kojoj je samo u izborima za Predsjedništvo i domove naroda primjenjeno etničko načelo, dok je u svim drugim slučajevima formiranja tijela na lokalnoj, federalnoj i državnoj razini na djelu baš to što se naziva građanskim modelom.

     Koje god se postavi pitanje iz prošlosti i sadašnjosti ove zemlje i države, koja to nikada i nije bila u pravom smislu riječi, ispod fraza o suživotu i multietničnosti otvaraju se duboke razlike u pogledima, ovisno o kojemu se narodu i vjeri radi, pri čemu nema razlike između običnih građana i političkih, odnosno intelektualnih elita. Srednjovjekovna je Bosna bila dijelom Hrvatskog Kraljevstva, drže Hrvati, što ostala dva naroda ne žele ni čuti. Tvrtko je za Srbe kralj njihova roda, a za Bošnjake Bošnjak puno prije samih Bošnjaka, Hrvati ga drže svojim vladarom i katolikom.  

     Otomansko je Carstvo za Bošnjake-muslimane razdoblje svopćeg napretka i tolerancije, dok je za ostala dva naroda to bilo razdoblje najgoreg zuluma. Dolazak Austrije Hrvati su dočekali s oduševljenjem i nadom, ostali s tugom i negodovanjem. Ubojstvo Ferdinanda za pripadnike je jednog naroda  čin terorizma, za pripadnike drugoh dvaju junački i slavni otpor okupaciji (I Rade Šerbedžija je priredio jednu predstavu na Brijunima o herojskom činu Gavrila Principa). Socijalistička je Jugoslavija, tako se na nju iz troperspektive gleda i danas, donijela Bošnjacima nacionalnu afirmaciju, Hrvatima progone i kidanje veze s matičnom zemljom, Srbima uništenje sna o velikoj Srbiji. 

     Danas su Srbi jako vezani uz Srbiju i Rusiju i ne žele NATO pakt i EU, Bošnjaci uz Tursku i Iran, Hrvati uz Hrvatsku i Europu i jedini, zapravo, iskreno zagovaraju euroatlantske integracije. U židovsko-arapskim sukobima Bošnajci su na strani Palestine i Irana, dok Srbi proračunato na svojoj  protumuslimanskoj politici podržavaju Izrael, dok su Hrvati, kao i obično, suzdržani, čekajući što će reći Zagreb. Redovita su razmimoilaženja i oko državnog zemljišta i nekih infrastrukturnih projekta, koji bi inače trebali biti na korist svima, kao i oko podjele kompetencija između lokalnih i centralnih tijela vlasti. U nogometu Srbi navijaju za Srbiju, Hrvati za Hrvatsku, a samo Bošnjaci navijaju za BiH, za koju igra poneki Hrvat i ni jedan Srbin, i redovito protiv Srbije i Hrvatske bez obzira protiv koga ove reprezentaciej nastupaju.  

     Igra mačke i miša 

     Tako BH živi u stanju socijalne i političke shizofrenije, kojoj može odgovarati samo konfederalno ustrojstvo s vrlo malim ovlastima središnjih vlasti, što je jedino pravo rješenje za ravnopravnost Hrvata pa i za opstanak same države, jer bi se takvim rješenjem neutralizirale separatističke težnje, danas Srba, sutra možda i Hrvata. Međunarodni protektorat i pokušaj stvaranja bosanske nacije nisu dali nikakav rezultat. Odlazeći Chtistian Schmidt na kraju svoga mandata govoreći o dekonstrukciji države i blokadi institucija priznaje neuspjeh. Američka administracija se zalaže za smanjenje ovlasti visokog predstavnika, upućujući predstavnike triju naroda na međusobni dogovor. A on nije moguć na unitarnom, lažno građanskom principu. 

     Hrvatske stranke idu ususret izborima s dvoje predsjedničkih kandidata, vjerujući u slučajnost ili u čudo, možda međugorsko, da će se bošnjački glasovi podijeliti između Denisa Bećirevića i Bakira Izetbegovića pa da će onda u toj podjeli isplivati jedno od njih, umjesto da svoj problem postave u radikalno-logičnoj  formi. Međutim, kandidatkinja Darijana Filipović oportunistički izjavljuje kako treći entitet nije u prvom planu, mada ga i ne odbacuje kao mogućnost. Ići ponovno po istom neustavnom izbornom zakonu, a do njegove promjene neće doći, znači legitimirati nelegitimno i pristajati na igru mačke i miša, znači srljati u još jedan frustrirajući poraz. Peti put zaredom, s jednom malom pauzom.

Dnevnik.ba