Put do dojučerašnje maslinarsko pčelarske oaze u kamenu tužan je. Masivna Žaba ogrnuta gustom dimnom zavjesom iskašljava ljudski nemar i zlo. Još nije kako treba ni otkrivena, već gori. I to po tko zna koji put. Stoljetne broćanske masline u posljednjim izdisajima. Ove godine neće biti berbe ni zlatnih medalja na prestižnim svjetskim natjecanjima, ili hoće, ako se čudo dogodi, kao što se onomad dogodilo čudo kad je Nebo poslalo kišu na Čvrsnicu.
Pčele su još jučer, one koje su uspjele, u rojevima pobjegle iz košnica. Oni koji su vidjeli, svjedoče, do posljednjeg trenutka roj je u savršenom krugu lebdio nad jednom košnicom čuvajući maticu. Kraljicu. Koji red i koja odanost.
Manjka toga nama ljudima.
I dok tako čekamo zvuk propelera u zraku, pristupamo neumskim vatrogascima. Umorni gledaju u vatrogasna kola „dubrovačkih tabli“ kako lete u pomoć. Tu su i novinari, čekaju atrakciju. A, kakve li još može biti atrakcije osim one gorevine koja je valjda došla na metar od stambenih kuća. Netko jučer reče kako su jednu staricu iznijeli na rukama iz kuće. Spašena ona, srećom, ili Providnošću spašena i kuća.
Jedan od onih umornih očiju govori mi - svi su se izredali, ti dođe zadnja, ali tebi ću dati da me slikaš. Smijemo se iako nije smiješno.
Tužan je taj ljudski poriv i neobjašnjiv da namjerno ili nenamjerno dopusti vatri da zine na ljudski trud. Žedni, gladni, znojni, opet daju zadnju kap krvi da zaustave vatru. I, uspijevaju onoliko koliko crijevo i naprtnjača, ali i sposobnost i ljudski intelekt mogu dobaciti.
Dim se sada penje uz Žabu poput vještog planinara, neuhvatljiv je odozdo, sad ga treba čekati s druge strane, no najbolje bi bilo da ga onaj helikopter ili kanader zaspu vodom. Pa Jadran je tu, na sekundu dalje.
Tužno je voziti se novom magistralnom cestom zatvorenih prozora jer dim guši i gledanjem prizora. S jedne se čudiš maestralnosti koja je plamen uspjela zaustaviti tek na metar, dva od kuća, a s druge strane, duša plače zajedno sa cvrčcima koji posljednji ostaju pjevati svoj ljetni pjev. Odu esenciji ulja, stoljećima minulog truda. Kažu, jučer je jedan čovjek plakao kao malo dijete nad svojim maslinama i drugim nasadima. Sigurno nije bio jedini.
A, nije moralo doći do ovoga. Teško je biti general poslije bitke, teško je pametovati iz udobnog naslonjača, no mogu li se neke stvari spriječiti ili predvidjeti? Mogu li naši nivoi vlasti makar jednom biti složni i poslati pomoć u sekundi kada se ona zatraži? Pusti zakone kada odu ljudski životi. Ta nismo mi zbog zakona nego zakon zbog nas.
Prije dva dana jedan je vatrogasac, tu iz mjesta nadomak Neuma poginuo. Na dan njegova sprovoda, kolege mu iz svečane odore uskočili u radničku i doletjeli Neumu. Čapljinci, Pelješani, Metkovci, Mostarci, došli su ostaviti snagu na neumskom kršu.
A, vi kojima su puna usta obećanja o kupovini kanadera koji će gasiti Hercegovinu u ljetnim mjesecima, ispljunite ta svoja obećanja i zatrpajte ih duboko dolje. Možda se nekad i zaboravi na njih. A možete i vi zagnjuriti poput nojeva dolje, makar dok vatra završi svoj vreli pir.
Neumsko zaleđe gori treći dan. Vatrogasci su premoreni, a vjetar neumoljiv.
Dnevnik.ba