Upisani su u registar Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije, 29.8.2014., ali još nisu kompletirali zahtjev, piše Poskok.info.
U brošuri VE Ivovik ZAHTJEV ZA IZDAVANJE OKOLINSKE DOZVOLE iz 2011. godine, gdje su navedene sve bitne stavke vezena za VE, nailazimo na “Ugovor o koncesiji” potpisan 24.8.2008. godine u Livnu, za koncesionara tadašnji ministar gospodarstva HBŽ Vlatko Zrilić, (svojevremeno DNS), iz Drvara, poznat po brojnim medijskim natpisima.
Člankom 16. “Naknada za koncesiju”, predviđeno je da će godišnja naknada iznositi 1,5% od ukupno ostvarenog prihoda od prodate električne energije (pdf str. 121).
Međutim, općina Tomislavgrad zaključila je 24.2.2011. i “Ugovor o međusobnoj suradnji između općine Tomislavgrad i VE Ivovik d.o.o. Livno”, (potpisao općinski načelnik Ivan Vukadin i direktor “VE Ivovik” Mladen Matković), gdje se dodatno člankom 4. “VE Ivovik” d.o.o. Livno “obavezuje pored naknade utvrđene koncesijskom ugovorom, plaćati i mjesečnu naknadu u visini od 1% mjesečnog prihoda od iznosa dobivenog za ukupno proizvedenu i prodanu električnu energiju, te 0,1 eur/m2 godišnje za pristupnu cestu (koju će samo izgraditi) i jednokratnu naknadu po stubu od 1500 Eura, kao naknadu za sve promjene u krajoliku i gospodarenju prirodom…”
Postoji li odgovarajući ugovor s općinom Livno koji nije naveden u ovoj brošuri?
Pošto je koncesijski ugovor sklopljen na 30 godina uz mogućnost produljenja, jasno je da bi općina Livno bila uskraćena za milijune eura koncesijske naknade za isti broj vjetroturbina na praktički istoj lokaciji (vidi prostorni raspored na str. 14 brošure). Radi li se tu možda o nečijem propustu, tim više što Pravilnik o utvrđivanju koncesijske naknade HBŽ-a, kao osnova za županiju, ničim ne... spriječava da, općina sama ugovori dodatnu naknadu, kao što je to Tomislavgrad i učinio. Dodatnu nelagodu stvara i činjenica da susjedna Unsko-sanska županija u svom Službenom glasniku iz 2012. god., str. 137, propisuje najmanje 2% godišnje tekuće naknade iz ovog istog izvora obnovljive energije, iako ima lošije uvjete nego HBŽ.
Za dodano razmišljanje služi i informacija da se u Njemačkoj po podatcima Savezne udruge za vjetronergiju (Bundesverband Windenergie, BWE), ugovara najmanje 6% a za top lokacije i preko 10%, (iako je općepoznato da je ta zemlja najvećim dijelim ravničarska), te da su u stalnom porarstu (iako ima već 28 tisuća vjetroturbina, 2016.), a otkupna garantirana cijena u BiH doseže čak 81,5% od njemačke cijene, gdje se doduše ugovara otkup na 20 godina, dok je kod nas na 12. No ipak, prostora za veću naknadu sigurno ima, jer su kod nas tekući troškovi za održavanje VE oko upola niži a i top lokacije biraju naravno oni koji prvi dolaze, bez obzira na tip ili namjenu zemljišta.
Nadajmo se da će nam nadležni iz općine Livno, pojasniti nastalo stanje i dali postoje kakve izmjene, odnosno kolika je sveukupna ugovorena naknada, i ako je manja od susjedne općine, koji su razlozi za to da se ne traži ista za jednu te istu lokaciju s identičnim brojem vjetroturbina. Ili se Livnjaci od silnog bogatstva toliko rasipaju, dok im županija zauzima posljednje mjesto po razvijenosti u Federaciji, i sve više ih napušta rodni kraj.
Dnevnik.ba