Sirotište Mali dom
Fra Miro Babić: "Misionarski put nije lagan, ali oni koji ustraju mogu reći da se žrtva isplatila. Ustrajnost iz dana u dan gradi čovjeka"
Član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, rođen u Bugojnu, fra Miro Babić zaređen je za svećenika 2002. godine, a već dvadeset godina djeluje kao misionar u Africi. Svoje misionarsko poslanje započeo je u Ugandi, a danas živi u selu Subukija u središnjoj Keniji, gdje skrbi o prostranoj misiji s 16 područnih crkava. Uz pastoralni rad, svoje djelovanje posvetio je odgoju i obrazovanju djece i mladih koji žive u iznimno teškim uvjetima.
Vodi sirotište „Mali dom“ za djecu bez roditeljske skrbi, bolesnu, djecu s invaliditetom i odbačenu djecu, kao i Srednju školu sv. Franje, koja omogućuje obrazovanje za oko 500 djece iz najugroženijih obitelji u tom zabačenom kraju.
Pokrenuo je i ambulantu te mobilnu kliniku bez liječnika, koja se oslanja na rad jedne medicinske sestre i tehničara, a koja predstavlja jedinu zdravstvenu skrb za lokalno stanovništvo.
Zahvaljujući toj inicijativi, cijepljenjem je iskorijenjena dječja paraliza, osigurani su lijekovi protiv malarije te je suzbijena pothranjenost djece, koja je uz malariju jedan od najčešćih uzroka smrtnosti u toj regiji.
U razgovoru za Fenu fra Miro Babić ističe kako je odluka da postane misionar sazrijevala pred sam kraj studija, u razdoblju kada su se pitanja o budućnosti sve snažnije javljala, a unutarnji nemiri postajali intenzivniji.
– Još nisam znao što točno želim. U tom je razdoblju netko u mojoj sobi ostavio misijski informativni list „Radosna vijest“. Listao sam ga, ne sluteći da će taj trenutak postati prekretnica u mom životu. Osjetio sam neopisiv mir i sigurnost, kao da se sve posložilo. Shvatio sam da sam pronašao svoj životni put – želim biti misionar. U početku sam osjećao poziv za Latinsku Ameriku i s tom sam željom otišao provincijalu. Dobio sam potvrdu da mogu ići u misije, ali me put neočekivano odveo u Afriku. Danas vjerujem da Afrika nije bila slučajna – bila mi je namijenjena – ističe fra Babić.
Na pitanje s kakvim je očekivanjima došao u Afriku i što za njega znači biti misionar, pojašnjava da riječ misionar znači „poslanik“ te da smo svi poslani činiti dobro ondje gdje se nalazimo, bez obzira na to putujemo li daleko ili ne.
– Kada sam došao u Afriku, nisam bio svjestan što me čeka. Dočekao me potpuno nov i nepoznat svijet. Upravo se u tom neočekivanom krije najveća ljepota života. Misionarski poziv velika je životna pustolovina i traži duboko povjerenje u Boga. Kao ljudi često se dovodimo u teške, pa i bezizlazne situacije, ali Bog nas u svojoj mudrosti i milosti može izbaviti ako ga tražimo. Svi služimo Bogu na različite načine. On želi biti u središtu našega života i, ako tražimo njegovo vodstvo, blagoslovit će naš put – kaže.
Priznaje da je u Afriku došao s uvjerenjem kako će on biti taj koji će mijenjati, popravljati i donositi rješenja, no stvarnost ga je brzo naučila poniznosti.
– Afrika nije trebala mene kao spasitelja, nego moju prisutnost, slušanje i otvoreno srce. Nisam ja promijenio Afriku – Afrika je promijenila mene. Naučila me strpljenju, zahvalnosti za male stvari, drugačijem poimanju vremena, zajedništva i vjere. Biti misionar znači prihvatiti put služenja, a ne dokazivanja; biti s ljudima, a ne iznad njih – naglašava.
Govoreći o izazovima misionarskog života, ističe da su početci bili zahtjevni zbog jezika, kulture, siromaštva, ograničenih resursa, čestih nestanaka struje i vode te zdravstvenih problema poput malarije.
– Ipak, upravo su me te prepreke učile poniznosti, strpljenju i povjerenju. Misionarski put nije lagan, ali oni koji ustraju mogu reći da se žrtva isplatila. Ustrajnost iz dana u dan gradi čovjeka – poručuje.
Rad s djecom u Africi opisuje kao iznimno lijepo iskustvo. Djeca su, kaže, radosna, otvorena i zahvalna, a njihove potrebe su skromne – raduju se sitnicama poput olovke, knjige ili vremena provedenog s nekim tko ih sluša.
U sklopu misije vodi i sirotište „Mali dom“, gdje djeca prvi put osjete ljubav, sigurnost i toplinu doma, kao i Srednju školu sv. Franje, internatskog tipa, koju pohađa oko 500 učenika različitih etničkih i vjerskih pripadnosti.
– Ne isključujemo nikoga. Pomažemo svima i nastojimo djecu osnažiti i integrirati u društvo bez obzira na vjeru. Škola im daje znanje, ali i temeljne vrijednosti te nadu u izlazak iz kruga siromaštva – naglašava.
Fra Miro Babić ističe kako djeca kroz „Mali dom“ i školu dobivaju priliku za dostojanstven život te poziva sve koji mogu da postanu kumovi i donatori.
– Svaki doprinos, bez obzira na iznos, pomaže djeci da se obrazuju i izgrade bolju budućnost. Vaša podrška znači im mnogo, ne samo danas, nego za cijeli život – poručuje.
Zaključuje kako od Afrikanaca možemo naučiti radovati se malim stvarima i biti zahvalni za ono što imamo.
– Prava sreća nije u posjedovanju, nego u davanju i dijeljenju. Naša veličina nije u onome što posjedujemo, nego u onome što dajemo – zaključuje fra Miro Babić.
Dnevnik.ba