U razgovoru za Direktno Nazor se prvo osvrnuo na događaje prošlog četvrtka kada je javnost saznala o odluci srbijanskog Tužiteljstva za ratne zločine o podizanju optužnica za četiri časnika HV-a koje terete za ratni zločin nad srpskim civilima jer su u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja 7. i 8. kolovoza 1995. godine naredili avionsko raketiranje kolone izbjeglica na Petrovačkoj cesti kod Bosanskog Petrovca i u mjestu Svodna kod Novog Grada.
Nazor smatra kako je za ''Hrvatsku srpski zakon o univerzalnoj jurisdikciji nije prihvatljiv, ne samo zbog poznate 'objektivnosti' srbijanskoga pravosuđa, no na spomenutu optužnicu srbijanskoga Tužiteljstva za ratne zločine već su reagirali predsjednik Vlade RH i ministri, a i generali Miljavac i Borović su objasnili kontekst događaja, pa nema potrebe ponavljati njihova priopćenja i izjave''.
Međutim, istaknuo je kako treba ''izraziti žaljenje za svakom nevinom žrtvom stradalom u ratu koji je 1991. pokrenula velikosrpska politika, posebice ako su stradala djeca, a na temelju dosadašnjeg iskustva i sumnji u navode iz optužnice, te dodati kako je licemjerje srbijanske politike beskonačno''. Jer, ''eto, srbijanske vlasti, odnosno njihovo pravosuđe procesuiralo je sve pilote zrakoplova prosrpske JNA koji su 1990-ih polijetali s teritorija Srbije i sijali smrt po Hrvatskoj i BiH, pa se sada prebacilo na susjedstvo ...''.
S obzirom na to da takva pravosudna agresija može natjerati hrvatsko pravosuđe na adekvatan odgovor, podsjetio je da je u Hrvatskoj pronađena 151 masovna grobnica i oko 1400 pojedinačnih grobnica sa žrtvama zločina koje su počinili pripadnici prosrpske JNA, srbijanske TO i ostalih srpskih snaga, a da mnogi od tih zločina nisu procesuirani.
Dakle, ''materijala za podizanje brojnih novih optužnica ne nedostaje ...''.
Nazor je objasnio kako je poznato da su zrakoplovi prosrpske JNA, zajedno sa srpskim ''artiljercima i topđijama'', promijenili izgled brojnih gradova i naselja u Hrvatskoj i BiH.
Tako primjerice navodi da je u prvoj godini velikosrpske agresije na Hrvatsku stradalo 590 naselja u 57 općina u Hrvatskoj, od kojih je 35 do temelja uništeno, a 34 su pretrpjele teška oštećenja (među njima su veći gradovi kao Vukovar, Vinkovci, Osijek, Pakrac, Lipik, Gospić, Dubrovnik, Karlovac i drugi).
Od općina koje nisu okupirane najviše stanova je stradalo u općinama Osijek (20.500 ili oko 34 posto stambenog fonda), Dubrovnik (oko 13.900 ili nešto više od 50 posto), Vinkovci (12.980 ili oko 41 posto), Pakrac (8100 ili oko 76 posto), Slavonski Brod (7475 ili oko 21 posto), Karlovac (6633 ili oko 22 posto), Nova Gradiška (6624 ili oko 33 posto), Valpovo (5775 ili oko 49 posto), Otočac (3507 ili oko 42 posto), Novska (2984 ili oko 35 posto)... Na privremeno okupiranom području najviše stanova je uništeno i oštećeno u općinama Vukovar (25.590 ili 91 posto), Petrinja (7083 ili oko 58 posto), Slunj (5620 ili oko 84 posto), Drniš (5016 ili oko 53 posto), Kostajnica (4590 ili oko 85 posto) i Glina (4518 ili oko 58 posto)... Procjenjuje se da je u agresiji na Republiku Hrvatsku uništeno, teže ili lakše oštećeno 217.009 stanova. Najveći dio razrušen je već 1991. kad je počinjena šteta procijenjena na oko 3,2 milijarde američkih dolara, objasnio je Nazor.
''Nema sumnje da sadašnji srbijanski predsjednik i srbijanski ministar 'unutarnjih' poslova, te bivši srbijanski 'šef diplomatije' i sadašnji predsjednik Skupštine Srbije, kao izravni ili neizravni sudionici velikosrpske agresije, odlično poznaju događaje iz 1990-ih u RH i BiH, te da su s obzirom na neposredne spoznaje poduzeli sve da osude pilote koji su Srbiju branili razarajući i ubijajući po Hrvatskoj i BiH, kao što su presudili majoru Milanu Tepiću koji je u rujnu 1991. Srbiju branio tamo daleko na velikodržavnoj granici u Bjelovaru – 'protek vremena daje dovoljno razloga' za zaključak da je srbijansko pravosuđe to moglo procesuirati'', smatra Nazor.
Podizanje srbijanske optužnice za ratne zločine protiv četiri visoka časnika HV-a u ponedjeljak je komentirao i Aleksandar Vučić odgovarajući na pitanje novinara boji li se optužnice zbog svog govora u Glini kao eventualnog odgovora Hrvatske na optužnice protiv četiri hrvatska generala u Srbiji.
Nazor takvu izjavu smatra ''tipičnim vučićevskim, velikosrpskim bijegom od činjenica prešućuje da su iz Gline 1991. Srbi protjerali Hrvate, uz brojne zločine u gradu i okolici''.
"Primjerice, u selu Novo Selo Glinsko od 239 stanovnika Hrvata srpske snage ubile su ili se vode kao nestali njih 32, dok su 206 prognali, a zločine su počinile i u selima Joševica, Donje Jame, Gornje Jame i Skela u općini Glina te u selu Glinska Poljana (općina Petrinja) i drugim naseljima na Banovini. Na području Banovine otkriveno je 39 masovnih grobnica sa žrtvama zločina srpskih postrojbi tijekom 1991., najveća grobnica (s 56 posmrtnih ostataka) pronađena je na području Skelišta u Baćinu. Među ubijenima bila su i djeca", napomenuo je ravnatelj centra i dodao:
''Oluja o kojoj govori Vučić, 'veliki 'mirotvorac' koji bi (20. srpnja 1995.) 'za jednog ubijenog Srbina, ubio 100 muslimana', posljedica je isključive velikosrpske politike, koja tada nije ostavila mogućnost mirne reintegracije privremeno okupiranoga područja Republike Hrvatske. Istina, iako se najveći dio hrvatskih vojnika i policajaca koji su sudjelovali u 'Oluji' pridržavao stroge zapovijedi o zaštiti civila i imovine, pojedinci, nažalost, nisu, pa su zabilježeni slučajevi ubojstva srpskih civila i stradavanja njihove imovine, što je hrvatsko vodstvo osudilo, za razliku od srbijanskoga vodstva koje negira odgovornost srbijanske politike za rat u Hrvatskoj i BiH, a ni danas ne priznaje postojanje koncentracijskih logora na području Srbije. Činjenica je da su upravo zahvaljujući profesionalnom, časničkom ponašanju hrvatskih zapovjednika, civilne žrtve na srpskoj strani u 'Oluji' minimalne, posebice kad se usporede sa stradanjem Bošnjaka-muslimana u Srebrenici od srpskih snaga pod zapovijedanjem generala Ratka Mladića i kad se zna da je dio srpskoga vodstva bio spreman žrtvovati svoje sunarodnjake – civile, kako bi mogao optužiti hrvatske snage za ratni zločin''.
O tome govore, kako je objasnio Nazor, zapovjednici pobijeđenih srpskih snaga u 'Oluji':
''... Sme li se uopšte postaviti pitanje koje bi moglo da glasi: Zašto bi nekome na 'srpskoj strani' trebalo okruženje stanovništva na Kordunu? Nije li u pitanju očekivanje da će se hrvatska vojska 'namestiti' pred svetom i sponzorima kad izvrši masovan zločin nad decom, ženama, starcima, okruženim vojnicima?! Da li je očekivani masakr trebalo da posluži kao krunski dokaz da su Hrvati genocidan narod, a njihova vojska ista kao i ona iz vremena Ante Pavelića i Drugog svetskog rata! I konačno, da li bi masakr na Kordunu dobrodošao kao opravdanje za odluku da se narod povede u bežaniju i putem bez povratka. Ne bi li na kraju masakr zauvek pokrio laži kojima su Srbi u Krajini obmanjivani, ne samo od 1991. godine nego i od ranije. Iako je, na nesreću, došlo do okruženja, na svu sreću došlo je i do racionalnog i sasvim kontrolisanog ponašanja hrvatske vojske. Hrvatska je znala šta želi i čvrsto je kontrolisala situaciju. Nije, može se reći, nasela na zamku!'', istaknuo je citirajući knjigu general-majora ''Srpske vojske Krajin'' Milisava Sekulića, Knin je pao u Beogradu.
''... bilo je očigledno da su nas žrtvovali (...) da Beograd želi da stekne neke jeftine poene, u smislu da će predati 25 hiljada ili 20 hiljada ljudi (5000 vojnika i 20.000 civila). Ja nikad nisam verovao da će Hrvati da dođu i sve pobiju. Ne verujem da je to mislio Tošo Pajić (pripadnik Službe državne bezbednosti iz Beograda, a potom ministar unutarnjih poslova RSK), ne verujem da je to mislio Bulat (Čedo, zapovjednik 21. korpusa SVK). (...) Oni (srpsko vodstvo u Beogradu) su želeli da od Topuskog naprave Srebrenicu. U ovom slučaju optužili bi za to hrvatsku stranu. Tako da je ideja bila da se to prikaže svetu i da se kaže (da) niko ovde nije cvečka, svi su oni isti, podjednako su loši kao i mi, upravo su pobili grupu civila u Topuskom (…).
Nazor je također citirao i svjedočočenje obavještajca i oficira SVK Slobodana Lazarevića na sudu u Haagu koji je tada rekao pred međunarodnim sudom:
''Kada smo 6. avgusta videli na televiziji hrvatsku zastavu kako se viori iznad Knina, najpre smo pomislili da je to trik, ali kada su svi shvatili da je stvarnost, brzo su počele da se prenose glasine da nas je Beograd izdao i prodao. (…) Svi su znali šta se 1991. desilo Hrvatima u Krajini – da su stotine njih ubijeni, da su sve njihove kuće i radnje spaljene i da je čitavo stanovništvo silom izbačeno – tako da je bilo rasprostranjeno ubeđenje da će Hrvatska vojska, kada povrati oblast, krenuti u odmazdu. (…) I mi u vladi i vojsci RSK-a doprineli smo tom procesu namerno sejući paniku među civilnim stanovništvom. Panika je zarazna i ako ljudi nemaju vremena da razmisle, oni će jednostavno pobeći''.
Zahvaljujući profesionalnom, časničkom ponašanju hrvatskih zapovjednika, civilne žrtve na srpskoj strani u 'Oluji' su minimalne...
Prema tome, smatra Nazor, Vučićev osjećaj za ''istinu'' o tome tko je odgovoran za odlazak Srba iz Hrvatske uoči i tijekom ''Oluje'' demantiraju upravo srpski izvori i izjave srpskih političara.
''Tako je svaka dvojba o tome tko je i kada zapovjedio evakuaciju Srba, odnosno tko je odgovoran za njihov odlazak s okupiranoga područja RH prvoga dana oslobodilačke operacije 'Oluja', otklonjena u Beogradu 22. kolovoza 1995. na konferenciji za novinare, na kojoj su prvi put nakon pada 'RSK' u javnosti govorili članovi njezine 'Vlade i Skupštine'. Novinarima srpskih tiskovina tada je pokazana 'Odluka Vrhovnog savjeta odbrane RSK o planskoj evakuaciji stanovništva iz opština Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac'', koju je 4. kolovoza 1995. u 16.45 sati donio 'Vrhovni savet odbrane', a potpisao Milan Martić; potom je u 17.20 sati 'ovjerena u Glavnom štabu SVK''', objasnio je.
''Posebno je znakovita izjava 'ministra vanjskih poslova RSK' Milivoja Vojnovića da je 'cilj evakuacije bio i uvlačenje Srbije i Jugoslavije u rat' Nakon toga, komentar u srbijanskom tisku bio je neumoljiv: 'Krajinska bežanija ima svoju jasnu identifikacionu šifru …' jasno je da je usvajanjem politike sa Pala (političko središte Srba u BiH tijekom 1990-ih) celokupno rukovodstvo RSK, od predsednika Republike, Vlade i vojnog vrha, palo na istorijskom ispitu, i da je isključivo odgovorno za sudbinu 200.000 Srba iz zapadnog krajinskog dela'', istanuo je navodeći članke iz tadašenjeg vremena koje je objavila Politika.
Navodeći isključivost Srba u provedbi odluke da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi, krivce je ''u svom dvorištu'' potražio i Vuk Drašković, tadašnji vođa opozicijske stranke Srpskog pokreta obnove i jedan od žešćih zagovaratelja velikosrpske politike početkom 1990-ih, istaknuo je povjesničar.
''Njegov odgovor na pitanje novinara o 'krivici za pad Krajine i sudbinu srpskog stanovništva na tim prostorima' koji je objavljen u novinama Vreme, nedvosmisleno pokazuje zbog čega je srpski narod u Hrvatskoj doživio tragediju i tko je odgovoran za nju: 'Već godinama u Srbiji se viče kako Krajina nikada neće ni pomišljati da živi igdje osim u velikoj Srbiji. Ta nerealnost toliko je bila snažna da je ušla u svijest i podsvijest velikog broja naroda. Krivi su svi koji su hranili narod takvom opasnom iluzijom. Na drugoj strani, mi koji nismo mislili tako, ispostavlja se da nismo bili u stanju objasniti narodu da je u velikoj zabludi. Zato što nismo uspjeli reći narodu na vrijeme što ga čeka i sami smo krivi'''.
Stoga Nazor smatra da je, ''sukladno Draškovićevoj izjavi, Aleksandar Vučić, koji tvrdi da 'nikoga nije ubio', zapravo svojim govorom u Glini i porukom da 'Glina više nikada neće biti u Hrvatskoj' nahuškao tamošnje Srbe da ostanu ustrajni u odbijanju mirne reintegracije, pa čak i Plana Z-4 kojim je međunarodna zajednica Glini, kao jednom od dva kotara u Republici Hrvatskoj s iznimno visokom autonomijom, zapravo srpskom stanovništvu na tom području ponudila status države u državi. Time je, zajedno sa svojim šefom i uzorom, četnikom i radikalom Vojislavom Šešeljom i ostalim velikosrpskim ideolozima, postao suodgovoran za vojno rješavanje problema okupacije hrvatskoga teritorija i žrtve koje su neizbježne u svakoj vojnoj operaciji'', zaključio je Ante Nazor u razgovoru za Direktno.
Dnevnik.ba