Božo Ljubić: "Zabrinjavajuće je da se svaki pokušaj hrvatskog naroda da se izbori barem za mrvice onoga što nam je Washingtonski i Daytonski sporazum jamčio pokušava diskreditirati kao zalaganje za treći entitet"

Njegovo priopćenje prenosimo u cijelosti:

Prije nekoliko dana sam imao intervju za RTV HB  i, na moje veliko iznenađenje i čuđenje, nekih 12 sati i prije nego što je intervju emitiran napadnut sam u jednom „bošnjačkom“ portalu zbog „trećeg entiteta“ u tekstu pod naslovom „Preko trećeg entiteta i Zagreba do EU“. Interesantno je da su svoje tekstove pod potpuno istim naslovom, dan dva poslije popratili i neki „hrvatski“ portali. Pretpostavljam s različitim vrijednosnim predznakom.

Nemam potrebe da se bilo kome ispričavam ali nikada, baš nikada ne govorim o „trećem entitetu“ u smislu nekog hrvatskog entiteta, jer su mi sam pojam entitet ogadila dva postojeća, u prvom redu zbog neravnopravne pozicije hrvatskog naroda i u jednom i u drugom.

Zabrinjavajuće je međutim da se svaki pokušaj hrvatskog naroda da se izbori barem za mrvice onoga što nam je Washingtonski i Daytonski sporazum jamčio, uključujući mogućnost izbora legitimnih narodnih predstavnika u Dom naroda i  člana Predsjedništva, što je Srbima i Bošnjacima omogućeno, pokušava diskreditirati kao zalaganje za „treći entitet“. Pri tome se potpuno zanemaruje da u BiH već postoje tri entiteta od kojih jedan sa srpskom i drugi bošnjačkom većinom i distrikt Brčko kao svojevrsni kondominij ali koji zapravo funkcionira kao treći entitet.  

Paradoksalno je i zabrinjavajuće da se u startu diskreditira svako  propitivanje održivosti postojeće administrativno-teritorijalne arhitekture pa makar polazilo i slijedilo temeljna načela Ustava BiH. S druge strane, mi se svakodnevno susrećemo s protuustavnim napadima i  negiranjem konstitutivnosti tri naroda u BiH, koje dolaze od lidera i stranaka „političkog Sarajeva“, iako je konstitutivnost ustavna kategorija, iako je Ustavni sud BiH u dvije svoje odluke, konstitutivnost Bošnjaka, Hrvata i Srba proglasio „temeljnim načelom Ustava BiH“, kojemu se trebaju „povinovati“ svi ustavi i zakoni u BiH. To nekima izgleda ništa ne znači i ne vide kao problem Bosne i Hercegovine.

Nadalje, svako spominjanje uređenja Bosne i Hercegovine na konceptu konsocijacije i potreba za racionalnijom i pravednijom administrativno-teritorijalnom organizacijom, u kojoj bi i hrvatski narod ostvarivao  prava zajamčena Ustavom, napada se kao rušenje BiH. 

Ustav iz Daytona temeljen je na  konsocijacijskom konceptu  kao što tvrde svi teoretičari višenacionalnih društava. Tme je „Daytonski mirovni sporazum odredio oblik političkog sustava kojemu je potrebna politika akomodacije kao temeljni oblik interakcije triju konstitutivnih naroda, odnosno njihovih izborno legitimiranih elita“ kako piše Mirjana Kasapović u jednoj svojoj knjizi.  To podrazumijeva međusobno usklađivanje politika umjesto političkog mešetarenja i nadmudrivanja. To  podrazumijeva legitimno političko predstavljanje umjesto nacionalnog preglasavanja. To podrazumijeva, subsidijarnost i federalizam, podjelu vlasti, zajedničko upravljanje, paritet i konsenzus umjesto  dominacije.  Ne čudi me da spominjanje federalizma i konsocijacije izaziva negativne reakcije kod običnog Bošnjaka jer su mu ove pojmove ogadili političari i mediji. Čudi me nedostatak znanja i intelektualnog poštenja od tzv. znanstvenika i teoretičara  koji političare i medije servisiraju.

Ne pomažu niti primjeri u svijetu, i još bliže u Europi, uspješnih funkcionalnih demokratskih višenacionalnih država ili višenacionalnih dijelova tih država koji su uspjeli na konceptu konsocijacijske demokracije, i političkim sustavima temeljenim na politici akomodacije i konkordancije. Primjeri Belgije, Švicarske Sjeverne Irske (unutar UK) ili Južnog Tirola (unutar  Italije) to svjedoče su putokaz i za BiH.

Ako političarima i teoretičarima nisu dovoljni pozitivni, ima i negativnih primjera još bliže. Nakon pokušaja većinskih Grka da ukinu tadašnje konsocijacijske aranžmane i realiziraju koncept „građanske države“, uslijedio je rat između ciparskih Turaka i ciparskih Grka, a Cipar se kao država podijelio na dva dijela. Ovaj ciparski, kao i primjer bivše Jugoslavije trebali bi nam poslužiti kao opomena, a ne kao uzor i inspiracija.

Moje zalaganje za pravedniju i racionalniju organizaciju BiH je jedino motivirano da zemlju Bosnu i Hercegovinu, koju ja doživljavam svojom domovinom i zavičajem, učinimo održivom i prosperitetnom. Pa i kada govorim o potrebi racionalnijeg i pravednijeg preustroja BiH, uključujući i simetričnu federalizaciju u kojoj bi bila i federalna jedinica s hrvatskom većinom, uvijek polazim od postojećeg Ustava. Neporeciva je politička i ustavno-pravna činjenica da je konstitutivnost i ravnopravnost Bošnjaka, Hrvata i Srba temeljno načelo, ne samo Ustava BiH, nego i cjelokupnog Daytonskog mirovnog sporazuma. Odluka Ustavnog suda BiH U-5/98 (takozvana Odluka o konstitutivnosti), kao i Odluka U-23/14 (predmet Ljubić) izrijekom potvrđuju kako je konstitutivnost tri naroda izvornija od entiteta, odnosno, kako su entiteti posljedica, to jest, samo jedan od oblika institucionalizacije i operacionalizacije konstitutivnih prava tri naroda. Zato je legitimno i sukladno temeljnom načelu Ustava, da BiH ima dvije, tri, pet … federalnih jedinica ili da se ustroji na neki drugačiji način, ukoliko se legitimno izabrani politički predstavnici tri konstitutivna naroda tako dogovore. Empirijski, za 30 godina, je dokazano  da ovako ustrojena država, čak i uz veliku međunarodnu pomoć, jedva funkcionira i opstaje. 

Moja opaska  da za ulazak BiH, kao i bilo koje druge zemlje kandidata, u EU nije presudna briselska birokracija, već članice EU koje moraju u konačnici dati svoju suglasnost, gdje sam nabrojio Zagreb, Budimpeštu, Bratislavu, Berlin, Pariz…, bila je reakcija na riječi ministra vanjskih poslova E. Konakovića koji je večer prije izjavio parafraziram; „da ima informacije kako bi Bruxelles mogao prihvatiti Ured  i glavnog pregovarača kao osobu, kojega bi imenovao samo Zastupnički dom PS BiH“. U nastavku izjave sam dodao, „kada bi se čak svi  nabrojeni centri, uključujući i Zagreb složili s tim, ako se pak tome protive legitimni predstavnici srpskog i hrvatskog naroda, od toga nema ništa“. Dakle iz mog iskaza bi dobronamjeran i razborit slušatelj trebao zaključiti jedino to da u konačnici put i priključenje BiH Europskoj uniji zavisi od nas ovdje, konkretno od legitimnih predstavnika tri konstitutivna naroda u institucijama BiH.

Svima onima koji gaje rezerve ili negativan odnos prema političkom Zagrebu, glede EU integracija skrećem pozornost na  činjenice: da je Zagreb odlučujuće doprinio da se prihvati kandidatski status BiH u EU, da  BiH otvori pregovore  EU, te da je Hrvatska pružila svekoliku tehničku pomoć i stavila svu svoju infrastrukturu na raspolaganje Bosni i Hercegovini. 

Niti jednoj zemlji u EU nije stalo više nego Hrvatskoj (ako hoćete iz čisto sebičnih razloga) da BiH napreduje i uđe u EU i Hrvatska će i ubuduće činiti sve da Bosni i Hercegovini pomogne na europskom putu. Jedina cijena koju Hrvatska nije spremna platiti za EU put BiH je gubitak političkog subjektiviteta hrvatskog naroda u BiH. Naime opstanak hrvatskog narod u BiH, kao jednog od tri konstitutivna i državotvorna naroda u BiH, je strateški hrvatski državni i nacionalni interes, tvrdim interes mnogo višeg ranga nego što je bio grčki glede imena Republike Makedonije. Zato, upamet svima koji pokušavaju  hrvatskom narodu oduzeti konstitutivnost i pravo na legitimno političko predstavljanje.

Da zaključim:

Slažem se s onima, koji tvrde da je u ovom momentu nužno i realno iskoristiti sav potencijal Daytona i doći do Izbornog zakona koji će i hrvatskom narodu omogućiti izbor  legitimnih narodnih predstavnika u institucije Ustavom predviđena za to. Kao što rekoh u tom razgovoru, osobno sam najviše učinio na tom planu pokrećući ustavnu tužbu zbog neustavnosti Izbornog zakona. Ustavni sud je prihvatio argumentaciju iz moje tužbe i u odluci U-23/24 (predmet Ljubić) naložio Parlamentarnoj skupštini da izmijeni Izborni zakon koji će omogućiti svakom konstitutivnom narodu izbor legitimnih političkih predstavnika „na svim administrativno-političkim razinama“, što znači i u Predsjedništvo BiH. Odluka Ustavnog suda u „predmetu Ljubić“ je po mom mišljenju bila jedinstvena prilika, da ne kažem „dar s neba“, Bosni i Hercegovini da  pristupi harmonizaciji međunacionalnih odnosa, posebice između Bošnjaka i Hrvata u BiH. Uskoro će 11 godina otkada je ova Odluka Ustavnog suda donesena, međutim, zbog opstrukcija, u prvom redu bošnjačkih političkih predstavnika, Izborni zakon nije promijenjen a u međuvremenu je na mjesto hrvatskog člana Predsjedništva dva puta izabran, bošnjačkim glasovima, član Predsjedništva, što većina hrvatskog naroda doživljava kao poniženje i izigravanje ustavnih prava.

Razumijem i u tome podržavam hrvatske legitimne predstavnike u institucijama vlasti da je nužno u ovim kompliciranim političkim i institucionalnim uvjetima održati mir, stabilnost i funkcioniranje sustava uključujući i tekuće interese hrvatskih ljudi i regija. Međutim, u isto vrijeme treba davati do znanja i domaćim i međunarodnim faktorima da se ne mirimo s ovom neravnopravnom i ponižavajućom pozicijom našeg naroda, ukazivati na probleme, inicirati razgovore,  te nuditi prijedloge. To neće nitko umjesto nas učiniti. Nitko, pa niti naši prijatelji u domovini ili dijaspori, nego mi sami.