Poslije strateški iznimno bitnog osvajanja Čavaške gradine po drugi put, Četvrta GBR nastavila je svoj put do daljnjeg oslobađanja općine Ravno. Logičan korak u ostvarenju tog cilja bilo je osvajanje sela Velja Međa. Ovo malo popovsko selo smješteno je na sjevernoj strani plodnog polja čiju žitnicu na dvoje dijeli rijeka Trebišnjica. U akciji su sudjelovali izvidnici-diverzanti 2. samostalne satnije i 7 pripadnika diverzantskog voda 4. brigade hrvatske vojske.
Zanimljivost, polovica branitelja od njih sveukupno tridesetak, podrijetlom je bilo iz hrvatskih krajeva Bosne i Hercegovine; Duvno, Livno, Stolac, Mostar, Široki Brijeg, Vitez, Busovača…
Kako danas svjedoče sudionici s kojima smo razgovarali, akcija je krenula s 26.-og na 27. svibnja 1992. oko ponoći iz sela Vodeni Do odakle su se branitelji spuštali krivudavom cestom u Popovo polje. Kretali su se lagano, u koloni noseći na leđima tri gumena čamca za prebacivanje preko nabujale Trebišnjice odakle će nastaviti prema Veljoj Međi.
Tko je makar jednom prolazio Popovim poljem, moći će vizualizirati taj čisti prostor ravnice omeđen kršom i visovima Hercegovine. Jednom kada se nađeš u kilometarskom polju, viđen si sa svih strana. I, kao da to samo po sebi nije dovoljno, branitelji su znali, jer su samo par dana prije osvajajući Čavašku gradinu zarobili i termovizijsku kameru, da ni mrak nije jamac kako se ipak neće naći na nišanu neprijatelja. Straha nije bilo, pričaju nam sugovornici, no oprez i hrabrost su morali biti na vrhuncu.
Minirani most preko rijeke Trebišnjice nakon kojeg se odmah nalaze neprijateljski položaji, nije bio opcija za prelazak, stoga se ekipa zaustavila na nekih 500njak metara uzvodno od rijeke kako bi ispitali je li i neprijatelj minirao i pristup mostu. Srećom, po naše, propustio je to učiniti, te se moglo pristupiti prelasku na drugu stranu. Izvedba, kao u američkim filmovima, dva momka preplivavaju hladnu rijeku nakon čega im se baca konopac pomoću kojeg u čamcima na napuhavanje prebacuju i ostatak tima.
Akcija visokog rizika mogla se nastaviti. Trideset bojovnika našlo se na drugoj strani rijeke, sasvim blizu neprijatelja, nazad nije bila opcija. Tu se pregrupiraju, jedni sa zapovjednikom Matijašem odlaze na vrh brda poviše Velje Međe odakle se dalje nastavljaju pravci za Trebinje i Ljubinje. Tamo su u slučaju neuspjeha napada trebali dočekati neprijateljsko pojačanje; drugi zapovjednik predvodi grupu koja će napasti neprijateljski bunker i selo s čela, dok se diverzantski vod prema još uvijek svježim i iscrpnim sjećanjima zaputio prema drugom dijelu sela.
U samo svitanje grupa predviđena za napad na bunker raspoređena u strijelce dolazi na samo 100 metara od spomenute točke, no zbog čistine i velike mogućnosti da ih neprijatelj uoči, odlučuju se povući nekoliko metara, te se okreću u smjeru brda odakle su kroz šumu bunkeru prišli iza leđa, na tek desetak metara udaljenosti. U idućih nekoliko trenutaka dan je znak za početak akcije koja više nije mogla biti zaustavljena. Još uvijek pospan, neprijatelj se pod paljbom nije uspio snaći, stara autobusna čekaonica prenamijenjena u bunker je neutralizirana, te je otvoren put daljnjem čišćenju sela.
Ovdje valja naglasiti kako su, odmah na početku akcije u selu zarobljena dva neprijateljska vojnika od kojih je jedan pušten da ode do komandira postrojbe i prenese mu naredbu o predaji.
Vojnik je komandiru prenio što mu je rečeno – ako se mirno predaju, sa svim zarobljenima će se postupati u skladu sa Ženevskom konvencijom, no ako budu pružali otpor, akcija će se nastaviti.
Komandir, odnosno neprijateljski zapovjednik, shvatio je ozbiljnost situacije, te je donio razumnu odluku. Predat će se. Sa sobom je iz sela doveo 16 vojnika o čemu svjedoče i rijetke fotografije snimljene tog dana.
Šesnaest poraženih mirno korača, dok ih ispred hercegovačke kamene kuće nadzire zapovjednik 2. samostalne satnije, Andrija Matijaš.
Neprijateljska vojska smještena u drugom dijelu sela, nije čekala predaju niti nastavak akcije, nego se trčećim korakom zaputila u opću bježaniju prema Ljubinju.
Već do podne očišćeno je cijelo selo, inženjerija je razminirala most, te se život i u ovom dijelu Popova zahvaljujući Četvrtoj brigadi lagano mogao vraćati u koliku-toliku normalu.
Već idući dan oslobođeno je i selo Dvrsnica nakon čega je Satnija došla do samog ulaza u selo Ravno gdje se sastala sa 1.bojnom 4. GBR.
Kada se govori o akciji Velja Međa, valja istaknuti kako je odobrenje za operaciju zapovjednik Matijaš tražio od zapovjednika Južnog bojišta, Janka Bobetka, kojemu je u tim trenucima Izvidničko-diverzantska 2. Samostalna satnija bila direktno podređena, a o njezinoj veličini, ako je već ne znamo dovoljno cijeniti mi zbog koji je baštinimo u slobodi, dovoljno govore riječi jednog srpskog generala – majora.
Zapovjednik 2. Podgodričkog korpusa Radomir Damjanović u svojim pisanim sjećanjima navodi (parafraziramo) – pad Čavaške Gradine po drugi put početak je našeg kraja, a zauzimanjem Velje Međe, slomljena je kičma srpskoj vojsci!
Na kraju, valja nadodati i ovo; Domovinski rat obiluje akcijama kojih se ne bi postidjela holivudska produkcija; neke su već ušla u povijest, a neke od njih povijest još uvijek nije prepoznala i valorizirala. Jedna od njih je Velja Međa. Napadna operacija Izvidničko-diverzantske 2.Samostalne satnije i Diverzantskog voda 4. GBR nakon koje za neprijatelja više ništa nije bilo isto.
Dnevnik.ba