U bh javnosti, posebice u njenom hrvatskom dijelu, vrlo brzo poslije nedavno održanih Općih izbora ustanovljen je običaj nazivanja Željka Komšića – Sejdom Bajramovićem. Skoro svi u BiH, a i mnogi izvan nje, znaju tko je Željko Komšić. Čovjek koji je tri puta, 2006. i 2010. godine kao kandidat SDP-a, a 2018. kao kandidat DF-a, izbornim inženjeringom nametnut za formalno hrvatskog člana predsjedništva BiH – glasovima Bošnjaka. Nije, međutim, tako izvjesno da veliki broj ljudi, pogotovo pripadnika mlađih generacija, zna – tko je bio Sejdo Bajramović?
U vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) postojalo je Predsjedništvo SFRJ u kome je po jednog člana imala svaka od šest republika (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Makedonija), ali i dvije pokrajine (Vojvodina i Kosovo, koje su bile autonomije u okviru Srbije). U dramatičnim političkim okolnostima državne krize SFRJ, izazvane pokušajem Miloševićeve vlasti u Srbiji da ustanovi hegemoniju nad cijelom državom, Sejdo Bajramović je nametnut za predstavnika Kosova u Predsjedništvu SFRJ. To je učinjeno temeljem ranije nametnutih izmjena ustava Kosova, kako bi Milošević zadobio kontrolu nad Predsjedništvom, kao vrhovnom komandom tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA). Krajnji je cilj bio ukidanje političke samostalnosti republika i pokrajina i uvođenje ustroja Jugoslavije po načelu „jedan čovjek – jedan glas“, što je moglo odgovarati jedino Srbima kao najbrojnijem narodu.
Bosna i Hercegovina danas ima tročlano Predsjedništvo, koje čine predstavnici konstitutivnih naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba. Političke krize su u BiH praktično kronične. Njihov je glavni uzrok težnja skoro svih bošnjačkih stranaka za hegemonijom nad cijelom BiH. Na sličan su način Srbi pod Miloševićem pokušali ostvariti hegemoniju nad svim ostalim narodima Jugoslavije, prije svega u središnjim državnim tijelima. Milošević je nametnuo Bajramovića za predstavnika kosovskim Albancima preko silom nametnutog ustava Kosova, čemu je za par godina uslijedila primjena oružane sile na još širem prostoru SFRJ. Bošnjačke stranke su nametnule Komšića Hrvatima protuustavnim tumačenjem samog Daytonskog sporazuma i Ustava BiH, čije je natkrovljujuće načelo upravo jednakopravnost i konstitutivnost Bošnjaka, Hrvata i Srba. Krajnji je cilj takvog postupka baš ukidanje tog natkrovljujućeg načela, te uvođenje ustroja BiH po načelu „jedan čovjek – jedan glas“. Tim putom bošnjačke elite žele najprije ovladati institucijama na razini FBiH. Krajnji je cilj takve zlouporabe institucija najprije pretvaranje Federacije BiH u entitet pod potpunom bošnjačkom dominacijom, a potom i cijele BiH u bošnjačku nacionalnu državu.
Sejdo Bajramović bio je u vrijeme nekadašnje Jugoslavije komunistički funkcioner iz tadašnje Socijalističke Autonomne Pokrajine (SAP) Kosovo. Prethodnik Bajramovića kao predstavnik SAP Kosovo u Predsjedništvu smijenjen je zbog toga što nije glasovao kako je to Milošević od njega tražio i očekivao, a izabran je Bajramović kao potpuno lojalan Miloševiću i njegovom režimu. Sejdo Bajramović nije nikada imao doslovno bilo kakvih naznaka legitimiteta nužnog za predstavljanje građana Kosova. Nikada nije prošao kroz bilo kakav proces izbora, bilo od strane građana Kosova, bilo nekog tijela (npr. skupštine) koje su oni izabrali. Do kraja je Sejdo Bajramović vjerno služio Miloševićevom režimu, protiv kojega su se kosovski Albanci 1998. godine i oružano pobunili.
Sličnosti sa slučajem Željka Komšića su očigledne. Usporedba geografske distribucije glasova koje je Komšić dobio na izborima s rezultatima Popisa iz 2013. godine jasno svjedoči da Hrvati među njegovim biračima predstavljaju statističku grešku. U svoja prva dva mandata Komšić je na isti način uzurpiranu dužnost člana Predsjedništva BiH obnašao uz radikalno protivljenje političkoj volji stranaka koje su dobile potporu ogromne većine BH Hrvata. Prije početka najnovijeg nametnutog mandata, on je otvoreno i javno izjavio kako se Hrvati moraju pomiriti s time da je on njihov član Predsjedništva premda oni nisu glasovali za njega!
Treba se nadati da se analogija između ove dvojice političara neće pokazati tako očitom i po pitanju ishoda njihovih postupaka. Podsjetit ćemo da je ključna motivacija Miloševića za nelegitiman izbor Bajramovića bilo ovladavanje jednom od ključnih institucija središnje vlasti tadašnje države – Predsjedništvom SFRJ. To je ovladavanje, pak, za cilj imalo davanje legitimiteta uporabi oružane sile u političkom procesima, tj. uvođenju vojne diktature u cijeloj državi. Po neuspjehu osvajanja većine u Predsjedništvu koja bi dala legitimitet takvom postupku, JNA je ubrzo, u koordinaciji sa službama pod kontrolom tadašnje vlasti u Srbiji, započela protuustavne aktivnosti na teritoriju Hrvatske, Slovenije i BiH, koje su na kraju rezultirale izuzetno surovim ratom.
Među Bošnjacima u BiH danas nema tako neporecivog lidera kao što je pred raspad Jugoslavije bio Milošević među Srbima. Plaši, međutim, činjenica, da se među bošnjačkim strankama i njihovim dužnosnicima praktično ne mogu naći oni koji osuđuju Komšićevu uzurpaciju - njegov izbor bošnjačkim glasovima za predstavnika Hrvata u Predsjedništvu BiH. Nije nužna piramidalna i autoritarna struktura vlasti kao što je bila Miloševićeva da bi fenomen Komšić mogao poslužiti ostvarivanju agresivnih planova za dalje uzurpacije i ostvarivanje hegemonije. U Miloševićevoj Srbiji je čak bilo snažnih političkih protivljenja oporbe nelegitimnom izboru Bajramovića, dok se među današnjim Bošnjacima praktično nazire konsenzus oko podrške Komšićevim nelegitimnim postupcima i politikama.
Dio je tog konsenzusa praktično jednoglasno zalaganje za primjenu načela „jedan čovjek – jedan glas“ pri izboru, konstituiranju i funkcioniranju svih tijela vlasti u BiH, za čije se uvođenje i Milošević zalagao u Jugoslaviji. Tom konsenzusu pripadaju doslovno sve relevantne bošnjačke političke snage – od radikalnih pro-totalitarnih ultraljevičara, sve do predstavnika radikalnog političkog islamizma. Pripada mu i ogromna većina akademske zajednice i medija. Ako među pobrojanim akterima i postoje oni koji s nešto manje entuzijazma podržavaju Komšićevu politiku de-konstituiranja Hrvata, oni još uvijek nisu stekli pravo javnosti. Komšićevski je narativ i impuls tako snažan u bošnjačkoj javnosti da bi Bošnjaci koji se izravno protive Komšiću i tom narativu bili izvrgnuti javnom medijskom i političkom linču. Stoga nitko među Bošnjacima ne nastupa u javnosti eksplicitno protiv tog narativa i na njemu utemeljenih politika. Može se reći da kod današnjih Bošnjaka Komšić uživa širu društvenu i političku podršku nego što je Bajramović imao u Miloševićevoj Srbiji.
Kad se u svjetlu ove činjenice podsjetimo načina izbora vlasti u Federaciji BiH u vrijeme „Alijanse“ i „Platforme“, te svih pokušaja protuustavnog opstruiranja provedbe odluke Ustavnog suda BiH u predmetu „Ljubić“, upravo da bi se omogućile nove alijanse i platforme, nameće se zaključak da su sve tri manifestacije sindroma Komšić dio šireg plana. Srž je tog plana težnja za konačnim ukidanjem Ustavom garantirane jednakopravnosti konstitutivnih naroda u BiH, prvenstveno u sferi političkog predstavljanja. Pri izboru Predsjedništva BiH ta se težnja najlakše može ostvariti zbog načina izbora njegovih članova i demografske dominacije Bošnjaka nad Hrvatima u FBiH. Teško je, međutim, zamisliti da je to i krajnji cilj unitarističkih politika, kao što ni Miloševiću nije bio krajnji cilj sam izbor Sejde Bajramovića u Predsjedništvo SFRJ.
Manipulacije nametanjem članova Predsjedništva BiH samo su jedan od stadija u provedbi plana za potpuno dokidanje ustavne kategorije konstitutivnih naroda i natkrovljujućeg načela Ustava BiH – njihove konstitutivnosti i međusobne jednakopravnosti. Taj je cilj u oštroj suprotnosti sa samim Daytonskim sporazumom, ali i političko-pravnim tradicijama BiH i njenom društvenom realnošću. U toj realnosti se preko 96% građana BiH izjašnjava pripadnicima jednoga od konstitutivnih naroda. Tu realnost ne može izmijeniti niti jedan Sejdo Bajramović, kako god se danas zvao, kao što nije mogao ni prije 27 godina.
Dnevnik.ba