Zamke u bošnjačko-hrvatskim odnosima: iritacija, relaksacija, apstinencija

Čitatelj bi, pročitavši drugi dio naslova, mogao pomisliti da je riječ o članku o odvikavanju od opojnih tvari. Naravno, nije riječ o tome. Prvi se pojam odnosi na „iritiranje Bošnjaka“. U brojnim medijima i političkom diskursu sve češće se čuje kako bi pojedini politički potezi mogli „iritirati Bošnjake“. Drugi se odnosi na „relaksaciju odnosa“ Bošnjaka i Hrvata. O tom se pojmu sve više govori, osobito uoči Općih izbora u Bosni i Hercegovini (BiH) početkom listopada 2026. godine. Konačno, „apstinencija“ predstavlja strategiju političkog pritiska na dominantnu skupinu. Takva je strategija primjenjivana u Sjevernoj Irskoj, Španjolskoj i drugim duboko podijeljenim društvima, ali dosad nije bila korištena u BiH, piše Ivan Pepić za Večernji list.

Iritacija Bošnjaka

Pojedini hrvatski komentatori u posljednje vrijeme ističu protivljenje „iritiranju Bošnjaka“. Određeni politički potezi u Mostaru i Zagrebu ocjenjuju se kao oni kojima je svrha „iritiranje Bošnjaka“ (Vesna Škare Ožbolt, 17. 6. 2026.). Neki tvrde da treba ograničiti rasprave o položaju Hrvata u BiH, jer to izaziva „iritaciju najbrojnijeg naroda (Bošnjaka) u BiH“ (Tvrtko Jakovina, 8. 6. 2026.). Nešto ranije neki su tvrdili da Hrvati „ne trebaju raditi stvari koje iritiraju Bošnjake“ (Dragan Markovina, 21. 12. 2021.).

U javnom diskursu vodeći bošnjački komentatori nerijetko daju ocjene o tome tko i u kojoj mjeri pridonosi iritaciji Bošnjaka. Tako je jedan od njih ustvrdio da predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović „nije koristio termine koji iritiraju Bošnjake, ali nije ni odustao od izmjena izbornog zakona“ (Emir Imamović Pirke, 6. 11. 2015.). Doznajemo i da „iako je Krišto ista politika, samo 'žensko pakovanje', njezina pojava nije toliko iritirajuća za bošnjački glasački korpus... Pitanje je da li pojava Borjane Krišto može iritirati Bošnjake koji glas daju Komšiću?“ (Raport, 30. 6. 2022.). Slično tome, neki navode da su pojedini predstavnici „iz krajnje desnog HDZ-a odlučili isprovocirati Bošnjake“ (Safet Oručević, 9. 1. 2024.).

Na oprezu treba biti i politički vrh Hrvatske. Nedavni sastanak predsjednika Vlade Andreja Plenkovića s hrvatskim strankama u BiH doveo je do toga da pojedini komentatori ocjenjuju kako „ova politika svjesno iritira Bošnjake da glasaju onako kako ne bi i ne žele“ (Jasmin Salketić, 14. 4. 2026.). Doznajemo i da se ministru Grliću Radmanu zamjera što je svojom nazočnošću na obilježavanju godišnjice ubojstva oko 200 civila i vojnika te progona približno 15.000 Hrvata iz Bugojna 1993. godine, koje je počinila Armija BiH, navodno „provocirao Bošnjake“ (Slobodna Bosna, 27. 7. 2024.).

Međutim, odakle uopće potječe koncept „iritiranih Bošnjaka“? Odgovor je jednostavan: od predsjednika SDA Bakira Izetbegovića. U kontekstu hrvatskih zahtjeva za izmjene izbornog zakona u skladu s odlukom Ustavnog suda BiH u predmetu „Ljubić“, Izetbegović je ocijenio da „upravo takvim diktatom iritiraju, umjesto da umire i odobrovolje bošnjačku stranu“ (Bakir Izetbegović, 27. 1. 2020.). Štoviše, zaprijetio je novim izborom Željka Komšića, jer je njegov hrvatski sugovornik „iziritirao Bošnjake i napravio jednu energiju na kojoj se vrlo lako bez velika truda gospodin Komšić može vratiti na poziciju člana Predsjedništva“ (3. 9. 2018.). Smatra i da hrvatska politika „provocira bošnjački narod“ (11. 1. 2018.), da „sve više nervira Bošnjake“ (26. 12. 2017.) te da postupcima „provocira Bošnjake, što stvara velike probleme na terenu“ (20. 3. 2022.).

Naravno, Izetbegović nije proveo anketu radi mjerenja razine iritacije Bošnjaka, niti je utvrdio koje pojmove hrvatski politički predstavnici smiju ili ne smiju koristiti kako bi izbjegli tu iritaciju. Ipak, taj je koncept, uz teze o „prebrojavanju“, „brojenju dronova“ i slično, Izetbegović pretvorio u politički mehanizam odvraćanja hrvatskih predstavnika od zahtjeva za ravnopravnošću, što pokazuje da se politički predstavnici većinske skupine ne žele odreći političke dominacije.

Politika dominacije nije novost usporedi li se s politikama koje su u različitim povijesnim razdobljima provodile demografski dominantne skupine: protestanti nad katolicima u Sjevernoj Irskoj (1921. – 1998.), ciparski Grci nad ciparskim Turcima na Cipru (1960. – 1974.), germanofoni nad frankofonima, osobito u švicarskom kantonu Bern (1947. – 1979.), kao i u drugim duboko podijeljenim društvima u kojima logika dominacije nije bila prevladana.

Hrvatska strana je, čini se, odlučila prihvatiti Izetbegovićev narativ, odobrovoljiti bošnjačku stranu i krenuti prema „relaksaciji odnosa“.

Relaksacija odnosa

Relaksacija međunacionalnih odnosa plemenit je cilj svakog duboko podijeljenog društva. Štoviše, ona je preduvjet za stvaranje međusobnog povjerenja i funkcioniranje institucija. Trenutačno se sve više govori kako je „potrebno raditi na relaksaciji odnosa između Bošnjaka i Hrvata“ (Edhem Bičakčić, 30. 5. 2026.). Dapače, i prije više od deset godina pojedini su akteri govorili da je „cilj relaksacija odnosa između Bošnjaka i Hrvata“ (Dragan Čović, 13. 7. 2014.), a nešto recentnije da je „potrebna relaksacija odnosa“ (Bakir Izetbegović, 30. 12. 2019.).

Kako taj cilj nije postignut, ponovno se javlja potreba za „relaksacijom odnosa između hrvatskog i bošnjačkog naroda“ (Dragan Čović, 9. 6. 2026.). Tu se pojavljuju i simbolični pokušaji, poput javnog navijanja za BiH na Svjetskom prvenstvu 2026. godine, iako tamo stanje nije ništa drugačije nego u Sjevernoj Irskoj, gdje, unatoč tome što ima nekolicina katoličkih nogometaša, dominiraju protestantski navijači sa zastavama Ujedinjenog Kraljevstva, dok katolici igraju i navijaju za Republiku Irsku.

Drugim riječima, narativ „relaksacije odnosa“ bez sadržaja, nametnut odozgo, osuđen je na to da postane loša kopija propalog bratstva i jedinstva.

Doista, zašto „relaksacija odnosa“, koja se najavljuje već više od jednog desetljeća, i dalje ostaje mrtvo slovo na papiru? Bošnjačkim političkim predstavnicima, koji se ne odriču koncepta političke dominacije, „relaksacija odnosa“ služi kao opravdanje za koaliciju s hrvatskim strankama, osobito u trenutku kada se unutar bošnjačkog političkog korpusa vodi snažan sukob između dvaju glavnih blokova okupljenih oko SDP-a BiH i SDA. Hrvatskim političkim predstavnicima taj koncept odgovara ponajprije zbog straha od ponovnog preglasavanja i gubitka političkog utjecaja u institucijama BiH.

Međutim, istinska „relaksacija odnosa“ u duboko podijeljenim društvima moguća je tek kad postoji ravnoteža odnosa snaga. Arend Lijphart – izumitelj konsocijacijske demokracije (što bi Federacija BiH trebala biti), u kojoj se interesi nacionalnih, jezičnih ili vjerskih skupina štite sudjelovanjem u velikim (međunacionalnim) koalicijama, autonomijom skupina, vetom i proporcionalnošću – upozorava da prisutnost samo dviju brojčano različitih etničkih skupina (kao u slučaju Federacije BiH) povećava „iskušenje da se pokuša uspostaviti dominacija“ ili „jasna hegemonija jedne skupine“ (Lijphart, 1968: 27) i da „kada je jedna skupina u većini, njezini čelnici mogu pokušati dominirati umjesto da surađuju s rivalskom malobrojnijom skupinom“ (Lijphart, 1969: 217). Drugi poznati zagovornici konsocijacijske demokracije dodaju da će dominantne većine, kada ne vide „strateške razloge“ za suradnju s malobrojnijim skupinama, „biti u skladu s time manje sklone konsocijacijskom uređenju“ (Brendan O'Leary, 2005: 22).

Upravo se to dogodilo na Cipru. Tamošnji su Grci, nakon tri godine konsocijacijskog uređenja, 1963. godine jednostrano izmijenili ustav, prekinuli suradnju s malobrojnijim ciparskim Turcima te time pridonijeli nestabilnosti koja je kulminirala okupacijom otoka 1974. i podjelom na turski (sjeverni) i grčki (južni) dio Cipra. Slično je i u Federaciji BiH, gdje predstavnici Bošnjaka, kao dominantne skupine u Federaciji BiH, ne vide strateški razlog za suradnju s Hrvatima. U takvoj je situaciji potrebno pronaći odgovarajuće „poticaje za suradnju“ te „spriječiti odvraćajuće poticaje za suradnju“ (Loizides, 2021). 

To je moguće ostvariti na dva načina. Prvi način podrazumijeva uvjeravanje većinske skupine u koristi suradnje. Među neuspješnim primjerima primjene te strategije ubraja se Cipar. Plan glavnog tajnika Ujedinjenih naroda Kofija Annana iz 2004. godine za ponovno ujedinjenje Cipra bio je povezan s pristupanjem otoka Europskoj uniji. Međutim, unatoč tomu, „UN nije uspio izravno potaknuti ciparske Grke“ (Loizides, 2021: 131) na postizanje dogovora s ciparskim Turcima.

Među neuspješnim je slučajevima svakako i Federacija BiH, u kojoj svjedočimo fenomenu „ciprizacije“ (Pepić i Kasapović, 2019). Prije svega, visoki su predstavnici početkom 2000-ih ukinuli gotovo svaki poticaj za očuvanje konsocijacijskog uređenja, uklonili paritet u procesu donošenja odluka te time odvratili dominantnu skupinu, koja je u međuvremenu dodatno osnažena, od suradnje. Također, slično kao u slučaju Annanova plana za Cipar, očito je da su današnji poticaji za suradnju, utemeljeni na argumentima poput „europskog puta“, „upućenosti jednih na druge“, „primjera Bihaća 1995.“ i „opasnosti od srpskog sveta“, relativno slabi u odnosu na trenutačne koristi koje bošnjački politički predstavnici ostvaruju provođenjem politike dominacije nad Hrvatima.

Drugi način odnosi se na postizanje podjednakog odnosa snaga. Kada dominantna skupina ne vidi stratešku korist od suradnje, potrebno je mehanizmima „dobronamjerne intervencije“ vanjskih aktera, „poput medijacije ili izvršavanjem pritiska“, potaknuti strane na postizanje sporazuma (McGarry i O'Leary, 2006: 48). To je najbolje vidljivo na primjeru Sjeverne Irske. SAD je imao ključnu ulogu u vršenju pritiska na Ujedinjeno Kraljevstvo i protestantsku zajednicu 1990-ih. Irska i Amerikanci irskog podrijetla uspješno su lobirali u Washingtonu za postizanje dogovora. Također, kasniju operacionalizaciju konsocijacijskih sporazuma ne treba promatrati isključivo kao unutarnju stvar, osobito kada su susjedne države potpisnice sporazuma. One mogu potaknuti djelovanje vanjskih aktera, ponajprije SAD-a, u praćenju provedbe tih rješenja te, u slučaju BiH, uklanjanju institucionalnih elemenata koji su omogućili političku dominaciju većinske skupine nad malobrojnijom umjesto poticanja njihove suradnje. Time bi se mogli stvoriti preduvjeti za stvarnu „relaksaciju odnosa“.

Apstinencija kao strategija

Nadolazeći izbori za hrvatskog člana Predsjedništva BiH ponovno su otvorili rasprave o preglasavanju Hrvata u BiH. Nije tajna da se ideja o „relaksaciji odnosa“ često tumači i kao neizravni poziv bošnjačkim strankama i biračima da ne daju masovnu potporu kandidatu Slavenu Kovačeviću. Time se nastoje povećati šanse kandidatima koji ne računaju na bošnjačke glasove.

Takav pristup, međutim, otvara niz pitanja. Prvo, kako bi hrvatska strana ubuduće opravdala zahtjev za promjene izbornog sustava u korist legitimnog predstavljanja Hrvata ako se postojećim sustavom izabere kandidat kojega podržava većina hrvatskih birača? Naravno, i dalje će se hrvatski predstavnici moći pozivati na neriješene odluke Ustavnoga suda BiH i Europskoga suda za ljudska prava. Međutim, u očima operativnog dijela međunarodne diplomacije, na koji je hrvatska strana dosad računala, problem hrvatskog člana Predsjedništva BiH mogao bi se prikazati kao već riješen unutar postojećeg sustava. Drugim riječima, hrvatski bi argumenti mogli izgubiti svoju dosadašnju snagu, pogotovo u kontekstu oslabljenog Hrvatskog narodnog sabora BiH. Time bi se dodatno oslabilo ionako nedovoljno jasno artikulirano hrvatsko pitanje u BiH.

Drugo pitanje jest kako izbjeći takav scenarij. Budući da hrvatska strana očito nije sklona bojkotu izbora, postoji i drugačiji model političkog djelovanja. Taj mehanizam u Sjevernoj Irskoj već desetljećima primjenjuje Sinn Féin, najmoćnija irska republikanska stranka koja predstavlja tamošnje katolike.

Sinn Féin, unatoč osvajanju zastupničkih mjesta u britanskom parlamentu (Westminster) u Londonu, odbija preuzeti mandate u Westminsteru. Tako je na zadnjim izborima 2024. godine Sinn Féin osvojio najviše glasova, odnosno sedam od ukupno 18 mandata za zastupnike Sjeverne Irske, ali ne zauzima ih jer ne priznaje politički autoritet Westminstera. Takva politika naziva se „apstinencija“ (abstention ili abstentionism; suzdržavanje od stupanja na dužnost nakon izbornog uspjeha).

Politiku apstinencionizma početkom 20. stoljeća zagovarao je Arthur Griffith, osnivač stranke Sinn Féin. Ona je bila inspirirana primjerom mađarskih nacionalista koji su se protivili politikama austrijskih vlasti u 19. stoljeću. Nakon Uskrsnog ustanka 1916. godine i proglašenja Republike Irske, politika odbijanja sudjelovanja u britanskim institucijama postala je jedno od ključnih obilježja irskog republikanskog pokreta. Primjer Sinn Féina pokazuje da najjača politička stranka može sudjelovati u izbornom procesu, osvojiti legitimitet birača, a istodobno odbiti potvrditi instituciju koju smatra problematičnom. Isplati li se takva vrsta političke strategije? U kontekstu promjenjivih političkih okolnosti, važno je stvoriti uvjete koji bi omogućili otvaranje pitanja statusa naroda u zemlji, što Irci trajno rade. Slične strategije, od apstinencije do bojkota, primjenjuju i pojedine nacionalne stranke u Španjolskoj u nastojanju da promiču interese svojih naroda i regija.

Primjer su i Srbi na Kosovu koji su 2023. odbili sudjelovati na lokalnim izborima, zbog čega je u četiri većinski srpske općine na sjeveru Kosova izlaznost bila svega 3,5 posto. Zbog očitog nedostatka izbornog legitimiteta, Srbi su uvjerili SAD i EU u ispravnost svoje odluke. SAD i EU su nakon toga osudili kosovsko (albansko) nametanje načelnika u tim općinama. Europski parlament je čak donio rezoluciju u kojoj je ustvrdio „da u četiri općine sa srpskom većinom na sjeveru zemlje“ (zanimljiva formulacija, op. a.) nije moguće izbore „smatrati da su doveli do reprezentativnog ishoda“, te je izrazio žaljenje „zbog ustrajanja kosovske vlade u tome da građani albanske kosovske zajednice ostanu gradonačelnici u sjevernim općinama unatoč vrlo niskom odazivu birača“ (Europski parlament, 19. 10. 2023., Rezolucija 2023/2880(RSP)).

Ako hrvatska strana nije sklona izravnom bojkotu, strategija izborne apstinencije nakon izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH prilika je za otvaranje ozbiljne rasprave u domaćoj i međunarodnoj javnosti. To bi i trebao biti jedan od ciljeva, jer tamo gdje postoji otvoreno pitanje, mora postojati i rasprava. S druge strane, tamo gdje se svi prave da problema nema, teško je očekivati i ozbiljnu raspravu, osobito u trenutku kada je međunarodna zajednica suočena s brojnim krizama.

Ova strategija jedan je od načina uspostave ravnoteže političkih odnosa snaga, koja bi uz dobru pripremu mogla potaknuti dio međunarodne zajednice na djelovanje. Takav bi pristup mogao stvoriti poticaj za to da bošnjačka politika napusti koncept dominacije i prijeđe prema stvarnoj, a ne samo retoričkoj suradnji te sustavnoj „relaksaciji odnosa“ s Hrvatima.

Dnevnik.ba