Priča iz župe Solakova Kula
razglednica

Vrijeme kad Homatlije i Došćica ožive

/

Vrijeme godišnjih odmora polako je započelo. Već početkom godine ti se odmori planiraju. Netko će na putovanje, netko na more, netko u planine, a netko će posjetiti mjesta svojih roditelja i predaka. Nekadašnji stanovnici sela Homatlije i Došćica, koja pripadaju teritoriju grada Konjica, a dobrim su dijelom gravitirala Rami jer ih od Donje Vasti i Rame dijeli "samo" kanjon Volujaka, crkveno pripadaju župi Solakova Kula.

Nekada živa i zanimljiva naselja danas su ostala bez svojih stanovnika. Tegobe života i rat učinili su svoje. Homatlije su ostale bez stalnih žitelja, no svakako možemo reći — samo privremeno. Došćica je ostala s tek dvoje stanovnika starije životne dobi. No, prve subote nakon blagdana Tijelova ova dva mjesta ponovno ožive — ispune se životom, radošću, molitvom i druženjem. Mještani su se dogovorili da upravo ta subota bude dan okupljanja na misi na mjesnim grobljima, a ta tradicija traje još od završetka rata u BiH, piše Glas Hrvatske.

To je vrijeme kada raseljeni stanovnici pristižu doslovno sa svih strana svijeta. Dolaze i mladi i stariji, a u njihovim očima, licima i riječima osjeća se radost susreta s rodbinom i susjedima.

Na Homatlijama je ove godine, 21. lipnja 2025., bilo posebno svečano. Susret je započeo misnim slavljem na homatlijskom groblju koje je predvodio umirovljeni biskup dr. Pero Sudar uz suslavlje župnika župe Solakova Kula, don Marina Marića. 

- Nema ništa čovjeku vrednije i nema mu veće obveze nego održavati nekakvu vrstu kontakta s onima preko kojih je dobio život. Život je najvrjedniji dar i okvir svih drugih darova koje u životu primamo. Bog nam ga daje, kao i sve drugo, preko ljudi. Zato bi doista bio znak velike nezahvalnosti kada u svom srcu ne bismo imali mjesta za svoje pretke i za mjesto gdje su oni živjeli i gdje su naši korijeni, rekao je biskup Sudar.

- Najdublja istina kršćanskog postojanja i života jest da se uzdamo i zahvaljujemo Bogu na onome što jesmo jer smo njegovom milošću najprije živi — njegovom ljubavlju, njegovim darom — a onda i na svemu drugome što nas resi. Ništa zapravo nije naše, sve je Božji dar. Tek kad toga postanemo svjesni, čovjek ima pravo u svojoj duši i srcu osjećati vlastitu veličinu i povlaštenost djeteta Božjega, naglasio je u propovijedi.

Drugi dio svečanosti nastavljen je u samom naselju Homatlije. Biskup Sudar blagoslovio je novi zvonik sa starim zvonom. Nekadašnji zvonik, koji je bio dotrajao, izgrađen je i blagoslovljen 1936. godine. Zvono je za stanovnike ovih krajeva imalo poseban značaj. Redovito se zvonilo ujutro, u podne i navečer, u vrijeme molitve. Ta je praksa postavljanja zvona postojala u selima u kojima se nisu čula zvona župne crkve.

Danas je, nakon blagoslova, zvono ponovno zazvonilo na Homatlijama, a njegov zvuk odjekivao je kanjonom Volujaka, čuo se i na Došćici, ali i s druge strane Volujaka, u Donjoj Vasti. Mještani su organizirali zajednički ručak za sve prisutne. Glavni inicijatori obnove zvonika bili su Marko i Manjo Mihalj, koji su zajedno sa svojim sumještanima ponovno izgradili zvonik na istom mjestu. Taj zvonik ponovno će biti središnje mjesto okupljanja i druženja. Važno je istaknuti da je već nekoliko kuća obnovljeno i da se na Homatlije sve češće dolazi. Posebno je dirljivo bilo čuti jednog dječaka koji je rekao da mu je kuća na Homatlijama, a ne na Krčima u Prozoru. To je zasigurno važna poruka.

Nakon mise i blagoslova na Homatlijama, biskup Sudar i župnik don Marin Marić uputili su se u susjedno selo Došćicu, gdje su se također okupili nekadašnji stanovnici ovog skrovitog i zanimljivog mjesta. Misa je služena na mjesnom groblju, gdje se molilo za pokojne. Naizgled malo mjesto, ali po broju prisutnih jasno je da se svoje ne zaboravlja i da se njeguje veza s korijenima i precima. Osobito je bilo lijepo vidjeti djecu i mlade. 

Dolazilo se iz Njemačke, Hrvatske, okolice Mostara, Prozora i svih mjesta gdje danas žive nekadašnji stanovnici Došćice. U razgovorima s njima, osobito s mladima, vidljivo je koliko vole mjesto svojih roditelja. Redovito dolaze, a kod nekih postoji i ambicija ulaganja u ruralni turizam.

Na Došćici nisu bili samo nekadašnji stanovnici i njihovi potomci, već i njihovi prijatelji koji rado posjećuju ovo skrovito mjesto.

Dnevnik.ba