U Washingtonu i Berlinu misle da su stvari na Zapadnom Balkanu krenule naopako – zato postaje relevantno pitanje islamizma i prisustva Islamske države, kaže za DW politolog Vedran Džihić sa Univerziteta u Beču.
Nedavno je njemačka vlada, na upit poslaničkog kluba Ljevice, odgovorila da na Kosovu jača širenje vehabijskog islama novcem iz Saudijske Arabije. Izvještaj o islamizaciji na Balkanu nalazi se i u jednom odboru američkog Senata. Kako tumačiti zabrinutost u SAD i Njemačkoj u vezi sa islamskim ekstremizmom u regiji?
Vedran Džihić: O tome se već nekoliko godina piše, sa vrhuncem izvještavanja tokom rata u Siriji dok je IS još bio mnogo jak, a pridruživali su mu se ljudi iz svih zemalja Zapadnog Balkana, najviše sa Kosova, iz Bosne, Sandžaka, djelomično iz Makedonije. U izvještavanju o tome na Zapadu je bilo velike doze senzacionalizma, upadalo se u opću stigmatizaciju islama. Jednostavan primjer iz Austrije: Slobodarska stranka je, kada je Špigel imao izvještaj o džihadističkim selima u BiH, to spojila sa temom koju inače imaju u unutrašnjoj politici u Austriji – o izbjeglicama koje dolaze iz islamskih područja, ne pripadaju našoj kulturi pa to treba zaustaviti. Spojio se globalni diskurs sa intenzivnim izvještavanjem o fenomenu koji objektivno postoji – imali smo iz Bosne 350 džihadista u Siriji i Iraku, sa Kosova još više. U međuvremenu, od 2013. ili 2014. pa kasnije, iz raznih razloga je došlo do zaustavljanja protoka tih ekstremističkih ćelija ka Siriji i Iraku. Ali ostao je lokalni fenomen: salafisti ili, kako ih neki zovu, džihadisti i islamski ekstremisti i dalje su tu, tu im je infrastruktura, i sada su se fokusirali na rad u okviru pojedinačnih zemalja i regije jer su dobro umreženi.
Zašto Amerika u Senatu i Nijemci sada to provlače? Mislim da je razlog generalni osjećaj u Washingtonu, Bruxellesu i Berlinu da je dosta stvari na Zapadnom Balkanu krenulo naopako – imamo pogoršanu sigurnosnu situaciju, događaje u Makedoniji, totalni zastoj u BiH, otrovnu retoriku između Srbije, Albanije i Kosova, prijetnje Vučića i Dačića Haradinaju, i Haradinaja Srbiji. U takvoj klimi, gdje Zapad osjeća da gubi utjecaj u regiji, relevantno postaje pitanje islamizma i džihadizma. Iza svega stoji jednostavna jednađba – što je nestabilnija situacija, što su veći rizici i lošiji socio-ekonomski uslovi, veća je tendencija da mladi traže utočište u islamističkim i salafističkim krugovima. To se zaista i događa. Naravno, to nije masovni fenomen niti većinski program. Ali je fenomen koji raste. Ali pitanje je da li je svrsishodno ovakvo tematiziranje bez povlačenja konkretnih poteza na stabilizaciji regije.
Doktor Vedran Džihić, 1976, je istraživač Austrijskog instituta za međunarodnu politiku pri Univerzitetu u Beču, gdje predaje. Istražuje prije svega Balkan, demokraciju, tranziciju, nacionalizam i konflikte.
Postoje li konkretni podaci o broju povratnika iz Sirije i Iraka u zemlje Balkana?
Teško je to ustanoviti iako mnogi ozbiljno pokušavaju. Znamo da je otprilike 30 do 40 posto onih sa Kosova i iz Bosne ili poginulo na ratištima ili ostalo tamo, mnogo je žena, mnogo se djece rodilo tamo. Na ratištima dakle imamo i dalje relativno veliki broj ljudi iz bivše Jugoslavije. Na Zapadu povratnike vide kao najveću opasnost za sigurnost u pojedinačnim zemljama. Procjene su da se u Bosnu vratilo 120 do 150 ljudi, neki su kažnjeni, neki prognani, za neke ne znamo u kakvom su se stanju vratili. Računica je naravno neprecizna, ali povratnici definitivno jesu sigurnosna prijetnja.
Sa druge strane imamo ovo što kaže njemačka vlada: pojavu vehabizma na Kosovu i utjecaj Saudijske Arabije. Da li je to povezano sa ovim o čemu ste pričali?
Povijest radikalizacije islama na Balkanu ide od rata u Bosni sa sudjelovanjem mudžahedina. Jasno je da je širenje vehabizma djelomično vezano za Saudijsku Arabiju. Kako god nazvali fenomen – vehabizam, selefizam, islamski sktremizam, što nisu iste stvari – imamo relevantan utjecaj stranih zemalja. Samo treba vidjeti količinu novca iz Saudijske Arabije i broj džamija koje su njime sagrađene na Kosovu i u Bosni. Svi spomenuti oblici se sumiraju pod kategoriju radikalnog odstupanja od tradicionalnog balkanskog islama i vrijednosti koje etablirane na tom prostoru. U pitanju je ne samo borba protiv onih koji nisu muslimani, već i protiv onih koji po njima nisu pravi muslimani. Vidimo pripadnike selafijskog pokreta na ulicama, aktivni su u raznoraznim kulturnim odjeljenjima, imaju paralelne džemate van zvanične islamske zajednice. Jasno je da uz pomoć Saudijske Arabije i drugih zemalja grade paralelnu infrastrukturu koja se direktno suprotstavlja tradicionalnim islamskim zajednicama.
Na Kosovu fenomen ima drugačiju pozadinu pošto religijska pripadnost do dvijetisućitih godina nije igrala veliku ulogu već je identifikacija jača kroz nacionalni identitet i jezik. U procesu sveukupne retradicionalizacije regije dobili smo fenomen islamskog ekstremizma na području Kosova. Indikativno je da je odatle otišlo najviše boraca. To je zato što je Kosovo najmlađe društvo na Zapadnom Balkanu, socijalna i ekonomska situacija mladog stanovništva je najlošija, a obećanja političkih elita nakon nezavisnosti – put ka EU, ukidanje viza – nisu ispunjena, čak je došlo i do nazadovanja. U takvoj situaciji se pojavljuje kriza identiteta ili vakuum koji pune ideologije poput vehabizma i selefizma. Oni mladim ljudima nude osjećaj obitelji, priznanje i zaštite, postoje i neke vrste financijske pomoći. Zato je na Kosovu taj fenomen najviše porastao.
Zastava "Islamske džave" na teritoriji Bosne i Hercegovine
Kako se tome suprotstaviti?
Treba se pozabaviti problemima koji su doveli do jačanja ekstremizma. Drugo, ponuditi perspektivu europskih integracija koja je sada upitna, ali se na njoj mora raditi inače neće biti stabilnosti. Treće, u okviru islamskih zajednica u regiji moraju se podržati snage koje se zalažu za tradicionalnu balkansku interpretaciju islama što povlači veću europsku debatu o repozicioniranju islama u Europi – kako da ne bude bauk koji je stigmatiziran, već sastavni dio europskih društava, pogotovo na Balkanu gdje imamo autohtono islamsko stanovništvo. Četvrto – i to se već intenzivno radi – jeste pojačanje regionalne i europske suradnje sigurnosnih i političkih institucija, tajnih službi. To je mač sa dvije oštrice, jer svako osnaživanje tajnih službi može biti zloupotrijebljeno na unutarnjem političkom planu. Ali razmjena podataka između različitih zemalja može doprinijeti da se na vrijeme izbace iz igre ćelije koje bi akutno ugrozile sigurnost.
Pričali smo načelno o islamskom ekstremizmu. Ali može li se pitanje postaviti konkretnije – postoji li Islamska država na Balkanu? Kako ona djeluje u tom regiji?
U svim područjima gdje Islamska država nema jasnu kontrolu nad teritorijem – a to je i Zapadni Balkan – ona je još uvijek fikcija u smislu državnosti. Ali nije fikcija u smislu činjenice da postoje ćelije i simpatizeri u svim ovim zemljama koji prešutno i tajno rade na agitaciji za ciljeve Islamske države. Oni su spremni da u određenom momentu učine nešto za tu fikciju Islamske države, recimo da izvedu teroristički napad. Takvih napada, direktno povezanih sa IS, još nije bilo, ali je navodno bilo pokušaja. Imamo intenzivnu komunikaciju putem društvenih mreža i propagandnih kanala IS. Imamo ljude na ratištima koji se s vremena na vrijeme oglašavaju i prijete muslimanima na Balkanu koji se nisu pridružili IS. Oni podgrijavaju ideju o kalifatu koji bi obuhvatio Zapadni Balkan i druge dijelove Europe. To nije tako intenzivno kao prije par godina. Djelovanje tajnih službi i činjenica da IS gubi na frontu, da nije više u ofanzivi, čini da ideja slabi na Balkanu. Ali ćelije su još žive i lako se mogu reaktivirati.
Kako komentirate procjene koje smo čuli u Njemačkoj i SAD da bi upravo Balkan mogao biti ulazna vrata kroz koja islamistički ekstremizam prodire u Europu? Koliko je to realna opasnost?
To je na dugom štapu. U izvještaju koji se nalazi u Kongresu kao i u tvrdnjama njemačke vlade ima dosta futurističkog alarmizma. To su projekcije mogućeg razvoja situacije. Fenomen jeste tu, i pratit će razvoj svih zemalja sljedećih decenija. Jasno je da islam na Zapadnom Balkanu više nikada neće biti isti, neće biti samo tradicionalni. Projekcija kaže da, ako se nastave nestabilnost, loša ekonomska situacija, da će ovaj fenomen jačati. U najgorem scenariju bi mogao da se desi brzi rast ćelija i njihovo spajanje sa ćelijama u dijaspori prije svega u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji gdje većina radikalnih islamista ima balkanski ili čečenski bekgraund i to ih razlikuje od onih u Francuskoj ili Velikoj Britaniji. Ako uz to u Europi bude jačala stigmatizacija islama, ako recimo u Austriji na vlast u listopadu dođe Slobodarska stranka koja prijeti da neće primati muslimane u zemlju, može se desiti da to punktualno ugrožava sigurnost. Za sada ta opasnost nije toliko velika jer se i dalje većina muslimana na Kosovu, u Sandžaku, Makedoniji ili Bosni direktno opire vehabizmu i selefizmu.
Dnevnik.ba