Nakon što je karijeru započeo u trećem rangu talijanskog nogometa i Juventusovoj U23 ekipi, Andrea Pirlo je nakon samo osam dana provedenih u rezervnoj momčadi Juventusa preuzeo prvi tim. Kada je uprava smijenila Mauiriza Sarrija, klupskoj legendi je odlučila dati ugovor na dvije godine usprkos činjenici da u svojoj trenerskoj karijeri Pirlo nema upisanu niti jednu službenu utakmicu kao glavni trener.
Piše: Filip BILIĆ, Dnevnik.ba
Ne da je do potpisa za Juventus imao kratku karijeru, nego ona zapravo nije ni počela. Njegovo imenovanje samo je potvrda trenda sve češćeg zapošljavanja mlađih trenera kojeg potvrđuje istraživanje „CIES Football Observatorya“ u kojem su brojkama dokazali da se u razdoblju od 2005. do 2015. prosječna starost trenera smanjila za skoro deset godina. To je dijelom stvar evolucije, ali i zahtjeva koje diktira tržište modernog nogometa.
Nogomet se mijenja, dolaze novi ljudi sa novim idejama, drugi odlaze u „zastaru“ ili na groblje trenera – reprezentativni nogomet. Sve veći upliv novca u vrhunski nogomet doveo je do toga da vlasničke strukture klubova često imaju previsoke i nerealne ciljeve koje stave pred trenera, pa su oni danas više nego ikad potrošna roba. Danas imamo primjer da se trenerima određenih europskih „superklubova“ sudbina kroji samo po učinku u Ligi prvaka, tj. da je sve osim osvajanja najelitnijeg europskog natjecanja neuspjeh. Pirlo se našao u baš takvom nezahvalnom okruženju u kojem osim što mora učiti u hodu i skupljati iskustvo, mora i osvajati trofeje.
Bez trenerskog pečata
Kao igrač koji je igrajući u najbolji talijanskim ekipama kroz svoj način igre i imidž stvorio kult ličnosti, Pirlov se prelazak iz igračkih u trenerske vode posebno očekivao. Nogometna povijest pamtit će ga kao čovjeka koji je postao sinonim za ulogu „registe“. Veznjaka koji iz dubine kontrolira utakmicu, drži konce igre u svojim rukama, kratkim dodavanjima daje tempo igri, da bi ono sljedeće bilo potpuna promjena strane ili lopta koja protivničku obranu cijepa na pola.
Pirlo je bio jedan od onih igrača koji je u svojim zadnjim igračkim danima slušao o tome kako bi mogao postati dobar trener nakon što okači kopačke o klin. Igrao je poziciju s koje obično dolaze vrhunski treneri, a njegovi nadimci poput Maestra, Arhitekta, Profesora ili Metronoma dodatno su to potencirali. Nedugo nakon što je preuzeo Juventusov prvi tim, Pirlo je položio posljednji UEFA-in trenerski ispit, a svojevrsni „diplomski“ rad naziva „Nogomet kakav volim“ izašao je i na internetu.
Na nekih 30-tak stranica Pirlo je objasnio svoju ideju i poglede na nogomet koji su dosta proaktivni i idu uz moderne taktičke trendove. Tako u svom radu inzistira na pozicijskoj igri i postulatima Cruyffa i Guardiole, za primjere uzima Ancelottijev Milan, Conteov Juve ili Ajax Louisa van Gaala. Sve je to super, no u njegovom debitantskom mandatu na Juventusovoj klupi do sada smo vidjeli jako malo toga.
Jednostavno, Juve igra loš nogomet. Bez jasne ideje u igri, sa igračima izvan pozicije, u krivoj ulozi, sa puno oslanjanja na instinkte najboljih igrača i njihovu individualnu kvalitetu koja je iznad ostalih ekipa u ligi. Kad u napadu imaš Cristiana Ronalda potrebno je samo donositi loptu u opasne zone, imati volumen napada i on je taj koji će u većini slučajeva i one neizgledne šanse pretvoriti u gol.
No, Juve je i ranije do trofeja dolazio po inerciji. Max Allegri je bio kritiziran zbog svog često defanzivnog i rigidnog pristupa, ali je istovremeno imao jasnu ideju i plan, Sarri je također imao, no njegov problem je bila svlačionica puna senatora koja u toj fazi karijere nije pristala na zaokret u filozofiji. Za razliku od Sarrija, Pirlo nije bivši bankar, on je čovjek koji je osvojio šest naslova prvaka Italije, dvije Lige prvaka, dok se s reprezentacijom Italije popeo na vrh svijeta.
To bi ipak trebalo nešto značiti u svlačionici u kojoj i dalje glavnu riječ vode igrači koji su legende kluba ili superzvijezda poput Ronalda, pa je uprava vjerojatno igrala na kartu da u Pirlu pronađe svog Zidanea. Za razliku od Pirla Zidane je dvije godine proveo na klupi B momčadi Real Madrida, dok se Talijan mora učiti u hodu na skupoj igrački kakva je Juventus.
Agnelli i pitanje identiteta
Kada je Andrea Agnelli promijenio Juventusov grb u logo, bio je to marketinški potez s kojim bi između ostalog, Juventus trebao postati brand prepoznatljiv širom svijeta. Ubrzo je i doveden superheroj u vidu Cristiana Ronalda koji osim što će klubu pomoći da bude i dalje konkurentan među elitom i prodavati milijune dresova, Ronaldo će kao mega popularna zvijezda i one „površne“ konzumente povezati sa Juventusom. Vrhunski nogomet je, koliko god to grubo zvučalo, industrija zabave i to će se u budućnosti još samo više izražavati.
Generacije koje dolaze imaju sve manje koncentracije zbog širokog izbora na koji mogu potrošiti svoje slobodno vrijeme, tako da mjesta za dosadan nogomet u budućnosti nema. Kao biznismen, zna to dobro i predsjednik kluba Andrea Agnelli. Zato je nakon rebrandinga, dovođenja Ronalda kao prvog lica kluba, treći korak promjena identiteta i stila igre.
„Catenaccio“ više ne postoji u talijanskog nogometu, broj golova po utakmici u Seriji A se ozbiljno povećao, no kad kažemo riječ Juventus u glavi nam je defanzivan, rigidan i, najgore za Agnellija, dosadan nogomet. Bez obzira na to što će navijači u Italiji ili u Europi uvijek podržavati svoj klub, oni na koje Juve cilja svojim rebrandingom nemaju tu kulturu pripadnosti jednom klubu.
Djetetu u Kini, Americi ili na Filipinima danas će se svidjeti Juventus i Ronaldo, no ako mu ono što oni prikazuju na terenu nije zanimljivo i zabavno, lako će promijeniti svoj klub jer također postoje Messi i Barcelona, PSG i Mbappe, Salah i Liverpool… Baš je zbog toga smijenjen Allegri i doveden Maurizio Sarri, jer ako već ne osvaja Ligu prvaka, Juventus u domaćem prvenstvu mora biti dominantan i igrati „seksi“ nogomet, u protivnom neće biti zanimljiv široj publici.
Andrea Pirlo je u svom diplomskom radu pokazao ono što Juventus želi, no kao čovjek koji je prije posla u Torinu vodio isti broj utakmica kao i ja, ima velikih problema sa provođenjem toga na terenu. Izgleda da je ovaj posao prevelik zalogaj za njega, da je došao prerano. Pirlo je u velikom problemu, ali nije u bezizlaznoj situaciji.
U rukama ima ekipu kojoj je potrebna selekcija, ali s kojom se itekako može raditi i igrati dopadljiv nogomet. Andrea Pirlo je ličnost talijanskog nogometa i legenda kluba na račun čega bi mogao dobiti dodatno vrijeme da ispravi stvari. No, nedavno smo imali primjer Franka Lamparda u Chelseau gdje smo vidjeli da kada krenu loši rezultati, legende su potrošna roba kao i svi ostali.
Dnevnik.ba