Ruska književnica Marina Stepnova široj se publici predstavila svojim drugim romanom, Lazarove žene, koji je na hrvatskom jeziku u prijevodu Igora Buljana objavljen 2016. godine u nakladi Ljevak. Roman je privukao mnogo pozornosti te je preveden na 23 jezika. Donio joj Veliku knjigu te mnoge druge nagrade, a njezino ime svrstao u red ponajboljih predstavnica ruske suvremene proze. Roman koji je napisan u maniri obiteljske sage i povijesnog romana obuhvatio je 80-ak godina života Sovjetske Rusije te ispripovijedao priču o domovini, ratovima, obiteljskom i bračnom životu, djetinjstvu, ljubavi i uvijek tragičnoj potrazi za srećom, piše u svojoj kolumni Magdalena Blažević za magazin Express.
Stepnova je rođena 1971. godine u Efremovu, ruskom gradu u Tulskoj oblasti, ali je odrasla u Moskvi gdje je studirala i doktorirala književnost. Osim što piše radi i kao urednica muškog časopisa XXL i zapravo je prva žena koja uređuje takav časopis. Vrlo je uspješno spojila dva područja tema koja je zaokupljaju – s jedne su strane ležerne muške teme, a s druge ozbiljna književnost. Odrasla je u obitelji liječnika te je i sama kao petnaestogodišnjakinja radila kao medicinska sestra na odjelu za onkologiju. Iz takva je iskustva 2005. godine nastao njezin prvi roman Kirurg koji je dospio u izbor za nagradu Nacionalni bestseler. Između dvije ljubavi - medicine i književnosti odlučila se za drugu jer kako je sama rekla osjećala se dužnom razvijati talent koji je dobila rođenjem. Godine 2014. objavila je roman Bezbožna uličica.
Lazarove žene Stepnova pripovijeda ženskim glasom u kojem su se stopili okrutna realnost i beskrajna nostalgija. Lazara Lindta, matematičkog genija upoznajemo 1918. godine kad je okončana Oktobarska revolucija i kad je započela nova era za Rusiju i njezine stanovnike. Lindt sa sobom na studij nije donio ništa doli uši, kako duhovito bilježi pripovjedačica. Rusija je siromašna, iscrpljena prvim svjetski ratom i političkim prevratima ali s nadom da će nova vlast donijeti prosperitet. Stepnova je svoje junake smjestila u Ensk, izmišljeni gradić koji će trpjeti nacionalne i osobne tragedije jednu za drugom, kao u začaranom krugu. Lindta nikad ne upoznamo do kraja, kao osoba je gotovo nefunkcionalan te djeluje kao mitski lik koji spaja tri posve različite žene koje su obilježile njegov život. Prva je četrdesetak godina starija Marija Nikitična Čaldonova zvana Marusja, supruga njegova mentora. U nju će se smrtno zaljubiti, a ljubav neće prestati ni nakon njezine smrti. Duboko nesretni i sebični Lindt će u poodmakloj dobi oženiti mladu Galinu Petrovnu, drugu važnu ženu u svom životu, a taj će brak zalediti njezino ionako hladno srce. Treća, Lidočka, njegova je unuka u čiji se lik sručila sva tuga ovog svijeta. Kroz njezin je lik Stepnova žestoko kritizirala strogi režim baletskih škola te otkrila pozadinu savršenih tijela i nasmiješenih lica koja gledamo na sceni. Lidočka nam je ispričala sve i o žudnji za vlastitim domom i obitelji koja kao institucija nezaustavljivo nestaje. Kroz ljudske je tragedije Stepnova pokazala kako su povijesni događaji i promjene utjecali na svakodnevicu običnog čovjeka.
Proza Marine Stepnove je iznimno poetična, gusta, sazdana od vrlo maštovitih i upečatljivih slika i usporedbi. Tekst vrvi aluzijama na djela ruskih klasika, osobito Nabokova koji je snažno utjecao na njezin stil. Opsežno štivo ima i tešku strukturu koja ne prati kronološki slijed događaja nego se u jednom odlomku ponegdje čitatelj vraća i po tridesetak godina unatrag, ali pokazalo se da je upravo takva struktura ono što izaziva znatiželju i iščekivanja čitatelja da dozna kako je neki lik dospio u određenu situaciju. Ovime je Stepnova čitatelja prisilila na koncentrirano čitanje, ali ga je oslobodila potrebe da sam vizualizira mjesto radnje i junake jer su njezini opisi izrazito živi.
Vrlo je često uspoređuju s Ljudmilom Ulickom, jednom od značajnijih predstavnica suvremene ruske proze. U tu skupinu svakako spadaju i Ljudmila Petruševska i Tatjana Tolstoj koje oslikavaju najcrnje prizore iz obiteljskog i društvenog života koji na čitateljeva leđa stavljaju težak teret. Stepnova se ipak izdvaja iz ove skupine jer je njezina proza otvoreno emotivna i romantična. Sve su ove autorice živote provele u Sovjetskom Savezu gdje su proživjele teške trenutke što je svakako temelj za odabir tema i motiva. Kritika danas osuđuje takav sirovi stil koji podrazumijeva da je za svaku nevolju koja zadesi lik kriva zapravo tragedija sovjetskog režima. Devedesetih se godina situacija drastično promijenila jer se više nije provodila stroga cenzura, ali život nije postao bolji raspadom Sovjetskog Saveza te od starih tema nije bilo moguće pobjeći. Suvremene su književnice muške likove potpuno uklonile iz tkiva svoje proze, ili su ih portretirale kao mračne i beskorisne dok su ženski likovi prepušteni sami sebi u neprestanoj i uzaludnoj potrazi za srećom.
Dnevnik.ba