Ove je godine tema bila krhkost (fragility). Zašto krhkost? Odgovor je moguće ponuditi iz više perspektiva, no izdvajaju se dvije. Kao prvo, dvije pandemijske godine koje su onemogućile ne samo teatarski život, nego i donijele nove egzistencijske izazove posljedice kojih ćemo još osjećati. Izolacija, razne nametnute mjere, porast mentalnih poteškoća, obiteljsko nasilje, gubitak ljudskog kontakta i komunikacije, samo su neke od tih posljedica. S druge strane, krhkost kao tema koja otvara pitanja poput samoće, ratnih trauma, žrtava zlostavljanja, granica tjelesnog i mentalnog iskustva, seksualnosti, senzibiliteta i slično. Sve su ove perspektive otvorene u predstavama na festivalu u Nitri.
Specifičnost je bila ta što su većina predstava bile monodrame, ponekad s minimalnom scenografijom, fizički teatar, plesne predstave, predstave s elementima lutkarskog kazališta, predstave s video projekcijama, dakle, suvremeni teatar s postdramskim i metadramskim elementima. Drugim riječima, festival na kojem se propituje što je kazalište, što je publika i što su gorući problemi današnjice. Jedna od zadaća kazališta biti je prozor u svijet, ogledalo za pojedinca i društvo, a opet biti samodostatno u svojim vlastitim zakonitostima i propitivati svoje vlastite mogućnosti, granice, tehnike i izvedbenost. Kada se na nekom festivalu, kroz selekciju, gleda na obje te dimenzije, i kazališta kao javne stvari, i kazališta kao umjetnosti, onda se dobiju predstave koje provociraju, tjeraju na pitanja, na istraživanje, potiču na osobni angažman kroz sudjelovanje u zajedničkom ljudskom i umjetničkom iskustvu.
Predstava kojom je otvoren festival je „Sad sam Matthäus“, koju je režirao, a ujedno je i izvodi i potpisuje koreografiju, Matija Ferlin, hrvatski koreograf, izvođač i redatelj. Riječ je o monodrami u dva čina koja traje tri sata što je hrabar potez organizatora festivala da otvore jednom takvom predstavom. „Sad sam Matthäus“ koprodukcijska je predstava Hrvatske, Slovenije, Austrije i Francuske. U prvom činu vidimo starog čovjeka kako se kreće po sceni gradeći drvenu konstrukciju s tek povremenim interupcijama, čime Ferlin publiku provocira potičući dosadu, zamor i banalnost u kojoj nije moguće vidjeti strukturu. U drugom činu skinuta je maska i mladi plesač preuzima predstavu, čime je okrenuta perspektiva gledatelja u nešto sasvim drugog od iskustva iz prvog čina. Ferlin ulazi u dijalog s jednim od kanonskih djela klasične glazbe, monumentalnim oratorijem Johanna Sebastiana Bacha „Muka po Mateju“ (Matthäus-Passion), koja svira za vrijeme predstave. Onda se postavlja pitanje je li to dijalog ili interpretacija „Muke po Mateju“. Plešući i krećući se po pozornici Ferlin pokazuje svoju „muku“, tu je i „muka“ publika, egzistencijalna muka suvremenog čovjeka koje se Ferlin kroz ples i kretnje oslobađa. Svakako najdojmljivija predstava s festivala.
Maria Yasinska i Sashko Brama (Ukrajina, Slovačka) redatelji su dokumentarne „predstave“ „Kronike rata, mržnje i ljubavi“. Riječ je o projektu kolektiva WE: media theater koji je pri početku i tijekom rata u Ukrajini počeo snimati dokumentarne zapise i uzimati izjave svjedoka i običnih ljudi koji su pretrpjeli ratne strahote. Slovačko-češka koprodukcija predstave „Swing Heil“ jedna je od rijetkih predstava s festivala koje nisu bile monodrame. Španjolska predstava „Enciklopedija boli. Poglavlje prvo: Mum je riječ“ autora i redatelja Pabla Fidalga jedna je od predstava koja se istaknula svojom snagom.. Ova bi predstava trebala imati svoj nastavak što bi svakako bilo zanimljivo vidjeti jer ima posebnu auru oko sebe. Róbert Lucskay u monodrami „Otac, majka, alkohol“ jedan je od podbačaja festivala i svakako najlošija predstava. Performans „Slaba točka“ posebno je iskustvo teatarskih mogućnosti i snaga.
Predstava koja je ostavila poseban dojam zadnja je predstava festivala, „Ignis Fatuus“, slovačke produkcije. Korišteni su elementi lutkarskog kazališta, video-projekcija, stroboskop, i minimum ikakvog dijaloga. Referentna je točka djetinjstvo i strahovi iz djetinjstva, odnos odrasle osobe i djeteta u njemu, odnos roditelja i djece sve to na jedan bajkovit, nadrealan a opet tako prijemčiv način da zaista osjetite iskustvo bivanja u trenutku i doživljaju onoga na sceni u potpunoj autentičnosti.
Međunarodni kazališni festival Divadelná Nitra pokazao se u vrlo dobrom svjetlu i organizacijski i produkcijski. Nadam se kako će se ovaj festival nastaviti i u narednim godinama i dovoditi mnoge predstave iz cijele Europe te tako biti primjer drugim gradovima i festivalima, posebno zbog rezidencije za mlade kazališne kritičare, što je u današnjim uvjetima velika stvar.
Dnevnik.ba