Duga tradicija – preko šezdeset godina, šest naslova prvaka Bosne i Hercegovine (druge trofeje nećemo spominjati), brojni afirmirani igrači i igračice, iznadprosječno kvalitetni pojedinci…, uvjetovali su današnju prepoznatljivost Ljubuškog po jednom sportu – rukometu. Trenutno u Hercegovini, pa skoro i na širem području Dinarida, nema grada, a kamo li gradića kao što je Ljubuški s oko 5.000 stanovnika, kojeg u takvom smislu određuje jedan sport. Uz već poznati povijesni sinonim – grad hercega Stjepana (po hercegovoj tvrđavi – kuli), Ljubuški zahvaljujući sportskom umijeću i tradiciji, dobi i novi – grad rukometa, piše Dušan Musa za Ljubuški glasnik.
U to se Ljubušaci mogu uvjeriti svakodnevno, putujući ne samo Bosnom i Hercegovinom, nego i širom regijom, jer će pri spominjanju mjesta iz kojeg dolaze sugovornik, primijetiti – znam, znam, rukomet, Izviđač…“ Teorija kaže da su sinonimi (grč. Synoymos) leksemi koji pripadaju istoj vrsti riječi, imaju različite izraze, a sadržaj im se potpuno ili djelomično podudara. Međutim, ostavimo teoriju po strani – vratimo se sportu, odnosno rukometu i Ljubuškom.
Od rukometne sekcije, LJOŠK-a i Sloge do Izviđača
Kronike kažu da je sve počelo 1956. godine, da se tada znalo dokle će razvoj rukometa u Ljubuškom stići podatci o samim početcima pažljivije bi se čuvali. Ovako one poznate činjenice govore da je sve počelo, spomenute godine, na igralištu uz današnju Osnovnu školu Marka Marulića, pod vodstvom učitelja/nastavnika tjelesnog odgoja Ivice Bote, koji je okupio petnaestak djevojaka, učenica osnovne i srednje škole. Rukometna sekcija postala je članicom Društva za tjelesni odgoj „Partizan“. Kroničari poput Nikice Šiljega, kolege i sportskog radnika, dalje tvrde da se nekako istodobno pojavio i Ljubuški omladinski školski klub – LJOŠK, kao sportska sekcija pri Gimnaziji. Bilo kako bilo, pisani tragovi govore da su se početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, te dvije sekcije ujedinile u ORK Ljubuški. Kraće vrijeme (1966/67.) klub je bio rukometna – ženska i muška, sekcija Sportskog društva Sloga, da bi koncem 1967. godine postao sekcija pri mjesnom Odredu izviđača, čime stječe novo ime Izviđač. Pod tim imenom klub traje preko pola stoljeća, u međuvremenu postavši prepoznatljiv u širim regionalnim, pa i europskim okvirima.
Od sinonima ne bi bilo ništa da nisu došli rezultati. U razdoblju od dobivanja današnjeg imena – Izviđač, pa do 1992. godine, rukometni klub, ženski i muški, se natjecao najprije u podsaveznom, a zatim ligama republičkog ranga. U samim početcima rukometašice su bile uspješnije od rukometaša, a uz brojne kvalitetne pojedince iz tog razdoblja ostat će upamćen zanos s kojim su Ljubušaci, jasno mislimo na žitelje cijele općine, pratili ovaj sport. Kulminacija je uslijedila izgradnjom Centra malih sportova na kojem se treniralo i igralo.
Fanatizam ljubitelja rukometa dostigao je takve razmjere da su to na svojoj koži osjetili i neki od sudaca, koji navijačima nisu bili po volji. Mada to baš i nije činjenica za pohvaliti, valja je navesti zbog ilustracije odanosti jednom klubu i jednom sportu. Kada se Izviđač, muški pogon, pod kraj osamdesetih, plasirao u Jedinstvenu republičku ligu, moralo se preći na igranje utakmica u dvorani, pa su Ljubušaci tih godina „hodočastili“ do dvorana u obližnjim Čapljini ili Metkoviću.
Ime Izviđača preživjelo tranzicijske inovacije
Relativno kratko – dvije godine, trajalo je ratno zatišje da bi se ljubuški mezimac u travnju 1994. godine, pojavio pod imenom HRK Izviđač. Mora se odati priznanje sudionicima obnoviteljske skupštine što nisu posegnuli za u to vrijeme ‘popularnim’ preimenovanjima uz ostalo i sportskih kolektiva, Izviđač je tako ostao Izviđač i nastavio dalje i to koracima od sedam milja. Slijedila su natjecanja najprije u okviru RS Herceg-Bosne, pa RS Federacije BiH, a onda RS BiH. Tako Izviđač već 1998. godine razigrava za prvaka BiH, a zatim slijedi izlazak na međunarodnu scenu, nastup u Kupu gradova. Potaknuti tim rezultatom Ljubušaci ubrzano grade dvoranu u kojoj se igra i prva međunarodna utakmica s Lovćenom, u listopadu 1998.
Prvi veliki trofej, Kup BiH, u Ljubuški stiže u sezoni 1998/99., odmah potom u sezoni 1999./2000., u Ljubuški stiže i prvi naslov prvaka BiH. U godinama nakon tih prvih velikih trofeja slijede naslovi prvaka u sezonama 2001./2002., 2003/2004., 2004/2005., te 2015/2016. Puno ne zaostaje ni ženski rukometni klub koji se jedno vrijeme desetak godina natjecao pod imenom ŽRK Ljubuški. Prvi i za sada jedini naslov prvaka ljubuške rukometašice osvajaju u sezoni 2001./2002. Uz jedan naslov osvojile su i četiri kup trofeja.
Uz uspješne nastupe na domaćoj sceni oba sastava se s manje ili više uspjeha natječu i na međunarodnoj sceni, pri čemu su posebice upečatljivi dosezi muškog sastava. Gosti ljubuških rukometaša bili su najtrofejniji svjetski klub Barcelona, dva puta, pa Ciudad Real, Ademar Leon, Kiel… Praktično sva europska klupska elita gostovala je u dragu hercega Stjepana. Najveći uspjeh u Europi, Izviđač je ostvario 2005. kada je stigao do polufinala Kupa pobjednika kupova.
Moglo bi se zaključiti da su tradicija i rezultati u ljubuškom rukometu, odnosno sportu, išli ruku pod ruku. Nije Izviđač klub „s ledine“ kojeg je netko osnovao, na brzinu „upumpao“ novac i onda postao ono što danas jeste – višestruki prvak i pobjednik kupa, klub u kojem su stasale veličine europskog, pa i svjetskog rukometa. Izviđač je klub koji je rastao s generacijama Ljubušaka da bi izrastao u ono što danas jeste.
Ulaganja i stručni rad dižu kvalitetu
Uz tradiciju i rezultate vrijedi izdvojiti još neke bitne elemente za izrastanje današnjeg Izviđača. Među njima su svakako ulaganja, pa rad i genetika Hercegovaca. Veliki obol uz općinu Ljubuški, za izrastanje Izviđača iz malog provincijskog kluba u sportsku veličinu imaju tri tvrtke – Croatia osiguranje, Mucić&co i Interijer. Koncem drugog i početkom trećeg milenija u odnosu na ranije razdoblje, ulagana su značajna sredstva koja su rezultirala etabliranjem kluba na regionalnoj mapi.
Ulaganja je pratio i adekvatan stručni rad. Uz ostale angažiran je s hrvatskom reprezentacijom uspješni Josip Glavaš, koji daje fizionomiju seniorskoj momčadi, a nešto kasnije Boris Jarak, jedan od ideologa danas širom regije prepoznatljive Izviđačeve rukometne škole. Jedno vrijeme rukometna škola nosila je naziv Rukometna akademija, da bi se zadnjih godina vratila izvornom imenu – Škola rukometa. To je bio vrh piramide, jer Izviđač počinje „proizvoditi“ igrače ne samo za sebe nego i za druge. Rezultat toga je i osvojeni naslov prvaka u sezoni 2015./16., isključivo s domaćim igračima. Kako svi ne mogu igrati u Izviđaču ili su naprosto prevazišli njegove okvire, izdanci Izviđačeve škole rukometa polako se infiltriraju po Europi. Počelo je s dvojcem – Denis Buntić, Mirko Alilović, a nastavilo masovnije. Jasno na putu odrastanja malog sportskog kolektiva u buduću sportsku instituciju, bilo je slabijih godina, prouzročenih u prvom redu financijskim malaksavanjem zbog manje izdašnosti sponzora, pa je tako razdoblje od 2005. do 2016., prošlo bez osvajanja velikih trofeja – prvenstvo i kup. Međutim, upravo u tom razdoblju Izviđač je osvojio sijaset naslova u omladinskom pogonu, te se etablirao kao rasadnik školovanih rukometaša. Zahvaljujući novom generalnom sponzoru Central osiguranju, dojam je da se pred Izviđačem trasirao novi put, koji će jamčiti još svjetliju budućnost.
Genetski materijal predodređen za uspjehe
Za kraj retrospektive o Izviđačevom putu od školske sportske sekcije do sinonima grada i općine, valja posebice istaknuti genetiku. Nije taj segment ni izbliza definiran, ali se sve češće spominje kad je rukomet, odnosno uopće sport u pitanju. Zašto ranije nije došao na red, zasluga je sportske (ne)razvijenosti, jer sve do potkraj devedesetih prošlog stoljeća, Hercegovina je bila regija bez dvorana, bazena, teniskih terena, atletskih staza, boćarskih dvorana… Samo pojedinci kad odu negdje dalje ako im se posreći, uspijevali su se afirmirati. Podizanjem sportskog standarda slijedio je sportski bum s kojim je ukorak išao i rukomet. U pomoć za razjašnjenje genetskog koda koji Ljubušake i Hercegovce, vodi prema vrhunskim sportskim postignućima, pozvali smo Zvonku Hercega, profesora ljubuške Gimnazije, asistenta na katedri za rukomet u Mostaru i što je posebice zanimljivo – voditelja Izviđačeve škole rukometa:
„Genetika naših prostora, Dinarida, dinarski somotip, a to je u prvom redu čovjek dalmatinske Zagore, Hercegovine i dijela Crne Gore, obilježena je podnebljem – klimom, brojem sunčanih dana, ishranom… To je već dokazano u znanstvenim radovima. Tim fenomenom bi se trebalo baš u ovom vrijeme kada je tehnologija uznapredovala, još pozabaviti. Snaga je na drugom mjestu, konstitucija, mišićna moć, te neosporne emocionalna inteligencija, koja je produkt podneblja u kojem živimo“, kaže prof. Herceg, te razlaže:
„Naše dijete, dok odrasta, do pete, šeste godine, mora dobro paziti kuda ide i kako se kreće. Mora situaciono razmišljati da ga ne ubode drača, ne ujede zmija, ne udari kamen. Usudio bih se reći da svako naše dijete ima predispozicije za bavljenje sportom, samo ga treba usmjeriti, pa adekvatno selektirati i uspjeh neće izostati bilo da je u pitanju rukomet, tenis, košarka… Na žalost, dok se napredni svijet – Zapad, bavi problemom strategije razvoja sporta, mi se bavimo problematikom uvjeta za bavljenje sportom“, zaključuje prof. Herceg.
Uglavnom, mogli bismo zaključiti da su djeci ovih prostora uvjete kakvi imaju njihovi vršnjaci u zapadnim zemljama, ne bi drmali samo svjetskim rukometom, tenisom, košarkom, nego i nizom drugih sportova.
Dnevnik.ba