Prvi mudžahedini, “sveti ratnici” ili “islamski dragovoljci” došli su u Bosnu i Hercegovinu već u veljači 1992. kako bi pomogli “ugroženoj braći i sestrama muslimanima” u borbi za islam kao društveni poredak. Riječ je o islamskim fundamentalistima, profesionalnim ratnicima i plaćenicima, ali i borcima u džihadu koji su u BiH dolazili iz različitih zemalja. Iranski mudžahedini došli su među prvima, slijedili su ih mudžahedini iz Saudijske Arabije, Palestine, Jordana, Jemena, Afganistana, Katara, a najviše vojnoga iskustva i znanja imali su oni iz Egipta, Alžira, Maroka i Tunisa.
Pripadnici libanonskog Hezbollaha, koji su također imali vojno iskustvo, angažirani su da u kampu Pogorelici pokraj Fojnice obučavaju vojnike, policajce i obavještajce u Armiji BiH. S koliko ih je spremnosti dočekala politika Alije Izetbegovića, pokazuje zanimljiv podatak: 104 “sveta ratnika” dobila su državljanstvo Bosne i Hercegovine, putovnice i osobne iskaznice, ne samo mimo zakonske procedure nego i prije nego što je Europska zajednica priznala državu Bosnu i Hercogovinu!
Preko Zagreba i Splita
Dolazak mudžahedina bio je dobro organiziran: stizali su u Zagreb, pa u Split, a odatle su humanitarnim konvojima odlazili do sabirnih centara u Travniku i Zenici. Jedan od njih, Abu Hamza, svjedoči da su na poziv reisa Mustafe Cerića došli braniti “braću muslimane” i da je za njega “Alija Izetbegović zapovjednik svih mudžahedina”. Osim što su bili važna moralna i vojna potpora Armiji BiH, njima je sukob u BiH bio izvanredna prilika za prodor u Europu. Najveći broj mudžahedina dolazio je s motivom da BiH treba postati islamska država.
Smisao njihove borbe sažeto je iznio Sudanac Elfatih Hassanein: Bosna na kraju mora biti muslimanska, jer ako se to ne dogodi, cijeli rat nema smisla i bio bi vođen ni za što. Hassanein je utemeljitelj i ravnatelj Third World Relief Agency (TWRA, agencija za pomoć Trećem svijetu), koja je osnovana 1987. u Beču kao humanitarna organizacija za muslimane. Preko nje se od 1992. financirala i organizirala nabava oružja za Armiju BiH. Novac iz islamskih zemalja dolazio je preko Die Erste Österreich Bank u Beču. Kao predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović potpisao je 1. siječnja 1994. dopis predsjedniku odbora Fonda za pomoć muslimanima Bosne i Hercegovine dr. El Fatihu Ali Hasaneinu da sredstvima koja se vode na računu broj 51364476 kod Die Erste Bank u Beču predsjednik Fonda može raspolagati samostalno do iznosa od 1.000 dolara, odluku za plaćanje do 500.000 dolara moraju donijeti najmanje tri člana odbora, a za isplate veće od 500.000 dolara suglasnost mora dati Alija Izetbegović.
Taj je dopis samo jedan od dokaza da su Izetbegović i SDA kontrolirali i djelovanje mudžahedina i financijske tokove koji su omogućivali njihov dolazak i aktivnosti u zemlji. Izetbegović je i sam bio korisnik tih sredstava. Slobodan Praljak objavio je, naime, priznanice kojima Izetbegović potvrđuje da je od Fatiha Ali Hasaneina samo u jednome danu, 22. kolovoza 1993., primio 360.000 njemačkih maraka.
Najveći donatori Saudijci
TWRA je od 1992. do 1995. raspolagala s 350 milijuna dolara “za pomoć muslimanima Bosne i Hercegovine”. Najveći je donator bila Saudijska Arabija, a novac je dolazio i iz Pakistana, Turske, Bruneja, Malezije... Među prikrivenim donatorima bio je i saudijski emigrant Osama Bin Laden. Dakako, TWRA je bila samo jedna od “humanitarnih” organizacija koja je financirala nabavu oružja za Armiju BiH i dolazak mudžahedina. Mudžahedini nisu djelovali samo kao borci nego i kao pripadnici humanitarnih organizacija, kao obavještajci svojih matičnih zemalja, kao pripadnici terorističkih organizacija Al-Qaide, Hezbollaha i Hamasa, a jedan dio bavio se samo obukom domaćih Muslimana koji su željeli postati mudžahedini. Gotovo da nema općine u srednjoj Bosni u kojoj nije bio osnovan kamp za vjersko-vojnu nastavu.
Vojno vodstvo Armije BiH i političko vodstvo SDA prešutno je odobrilo formiranje “vjerskih postrojbi”, koje su postale sastavni dio Armije BiH, u nazivu su imale oznaku “muslimanska”, a činili su je domaći mudžahedini koji su morali proći i posebnu vjersku obuku. Sedma muslimanska brigada osnovana je u prosincu 1992. radi brzog “djelovanja na širem području Zenice, Travnika i Kaknja”. Bila je najpoznatija i najbolja brigada u sastavu 3. korpusa Armije BiH.
Od samoga osnutka nosila je naziv “muslimanska” jer su njezini pripadnici morali biti praktični vjernici, oznake brigade bile su ispisane i na arapskome jeziku, a u borbu su ulazili s pokličem Tekbir – Allahu ekber. Osim vjerskoga naboja dodatni motiv za ratovanje te brigade bila je i podjela ratnoga plijena, što ju je činilo najorganiziranijom pljačkaškom formacijom. Alija Izetbegović bio je počasni zapovjednik 7. muslimanske brigade. U svibnju 1994. dobila je počasni naziv Slavna, a 1995. počasni naziv Viteška.
Ta je brigada odgovorna za brojne zločine: masakr zarobljenih pripadnika HVO-a i civila u selu Dusina 26. siječnja 1993.; za uništavanje hrvatskih sela i protjerivanje Hrvata s busovačkog područja u siječnju 1993.; za paljenja i protjerivanja na području Zenice i Travnika u ljeto 1993. godine. Niz zločina protiv lokalnoga stanovništva, ne samo Hrvata i Srba nego i Muslimana, počinili su i strani mudžahedini. Razlog je bilo “vjersko čišćenje”, a njihove metode ne mogu se drukčije opisati nego kao teroristički čini: zarobljenike su ubijali obrednim odsijecanjem glave. Procjene o broju mudžahedina u BiH prilično su neujednačene.
Prema Aliji Izetbegoviću, bilo ih je najviše 300, no Abu al-Maali, posljednji zapovjednik odreda El Mudžahedin (raspušten 26. veljače 1996.), izjavio je da je pravih mudžahedina u Bosni bilo između pet i šest tisuća. Realan je broj – nekoliko tisuća. Kako mudžahedini nisu osnovali jednu postrojbu, već niz skupina koje međusobno nisu bile dobro koordinirane, utemeljili su glavnu šuru (vijeće) koja je trebala pridonijeti zajedničkom djelovanju. U njezinu radu katkad je sudjelovao i Alija Izetbegović, kojega su zvali Abu Izzat.
Nasilna islamizacija
Raspoloženje prema mudžahedinima bilo je podvojeno.
Dijelu muslimanskog stanovništva u BiH bili su odbojni nasilna islamizacija i sklapanje brakova mudžahedina s domaćim muslimankama (jer su “sveti ratnici” imali žene i djecu u svojim zemljama pa je zapravo bila riječ o poligamiji), a pojedinci iz vojnog vrha Armije BiH željeli su disciplinirati mudžahedinske postrojbe, ali se nisu usudili suprotstaviti vladajućoj politici koja je podržavala nazočnost i djelovanje mudžahedina.
S druge strane, mudžahedini su željeli legalizirati svoj status te je glavna šura zatražila od Sarajeva da prizna El Mudžahedin kao neovisan odred u sastavu Armije BiH. Zapovjednik Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga BiH general Rasim Delić zapovjedio je 13. kolovoza 1993. formiranje odreda El Mudžahedin u zoni odgovornosti 3. korpusa. Tako su strani mudžahedini postali i formalno legalna postrojba Armije BiH. Odred El Mudžahedin bio je ne samo dobro naoružana i dobro obučena postrojba nego i snažna vojna potpora i ključni čimbenik u podizanju morala Armije BiH. Fanatično hrabri borci toga odreda nikad nisu odbili ratnu zapovijed, piše Večernji.
Dnevnik.ba