Sukladno naslovu poznate knjige Mirjane Kasapović, za Bosnu i Hercegovinu se još uvijek može tvrditi kako je „podijeljeno društvo i nestabilna država". S prethodnom tvrdnjom slažu se gotovi svi bitni domaći i međunarodni politički akteri. Ali, kada je riječ o uzrocima te podijeljenosti i nestabilnosti te načinima i potrebom njihovog prevladavanja, mišljenja se bitno razlikuju.
Piše: Ivan Vukoja, IDPI
Pojednostavljeno govoreći, jedni smatraju da su glavni krivci za opisano stanje srpski i hrvatski etnonacionalisti i njihove politike, te da rješenje za bosanskohercegovačko jedinstvo i stabilnost treba tražiti na liniji ukidanja ustavne kategorije konstitutivnih naroda i pretvaranja BiH u prosto građansko društvo i jednonacionalnu državu koja funkcionira na izbornom načelu „jedan čovjek, jedan glas".
Hrvatske i srpske etnonacionaliste optužuju za razbijanje države i separatizam,a u njihovim politikama vide glavni uzrok podijeljenosti i nestabilnosti.
Jednakopravnost i federalizam
Drugi etnonacionalne interese stavljaju ispred interesa zajedničke države. BiH vide kao labavu konfederaciju i smatraju je tek privremenim državnim okvirom kojeg prihvaćaju samo u određenim okolnostima i pod određenim uvjetima. Vlastiti separatizam dijelom nastoje opravdati kao reakciju na unitarističke i centralističke politike.
Treći se pozivaju na političku stvarnost i već formirane etnonacionalne identitete koji su i povijesno utemeljeni i ustavno-pravno ozakonjeni, te naglašavaju da se stabilnost BiH može graditi samo na načelima pune ustavno-pravne i institucionalne jednakopravnosti sva tri konstitutivna naroda (Bošnjaci, Hrvati, Srbi) uz maksimalno uvažavanje prava svih ostalih građana koji se ne smatraju pripadnicima konstitutivnih naroda.
Protive se unitarističkim i centralističkim građanskim politikama koje smatraju produženom rukom velikobošnjačke nacionalne politike, ali odbacuju i separatizam kojeg smatraju štetnim i po vlastite etnonacionalne interese i po interese zajedničke države u kojoj žele politički percipirati. BiH vide kao višenacionalnu zajednicu i sukladno tome zagovaraju konsocijacijska i federalistička načela uređenja i funkcioniranja države.
Za prvu opciju možemo kazati da prevladava u bošnjačko-bosanskoj političkoj zajednici, za drugu u srpskoj, a treću u hrvatskoj. Od rata devedesetih međunarodna zajednica je uglavnom bila sklona prvoj opciji, ali se u posljednje vrijeme taj odnos počeo bitno mijenjati.
Najbolji pokazatelji te promjene su Rezolucija Europskog parlamenta od 6. veljače 2014. u kojoj se kao glavne krivce za nestabilnost BiH podjednako optužuju i separatizam i unitarizam/centralizam, te posljednje izvješće Međunarodne krizne skupine (ICG) u kojem se priznaje postojanje i legitimitet tri političke zajednice i u skladu s time sugerira federalno troentitetsko uređenje BiH.
Izborni zakon neustavan
Pored tri navedene, međusobno suprotstavljene političke agende, situacija u BiH je dodatno zakomplicirana nedorečenošću određenih ustavno-zakonskih rješenja. Tako, na primjer, imamo slučaj da je postojeći Izborni zakon BiH neustavan, a time i nelegitiman i nelegalan.
Preambula Ustava BiH u kojoj se o Bošnjacima, Hrvatima i Srbima govori kao o konstitutivnim narodima, kao i druge ustavne i zakonske odredbe koje kroz različite institute kao što su domovi naroda, nacionalne kvote, paritet, vitalni nacionalni interes, itd., nastoje smisao preambule Ustava pretočiti u institucionalnu i političku praksu, logički nužno pretpostavljaju Izborni zakon koji pripadnicima konstitutivnih naroda omogućava da samostalno i slobodno izaberu svoje političke predstavnike, te da ih tako izabrani predstavnici predstavljaju u institucijama i tijelima vlasti. Na žalost, Izborni zakon to omogućava, ali ne osigurava.
U Bosni i Hercegovini će se 12. listopada 2014. održati Opći izbori. Izbori su raspisani odlukom Središnjeg izbornog povjerenstva (SIP), na temelju Izbornog zakona BiH (IZ).
Istog onog IZ koji je omogućio da dva puta za redom Željko Komšić bude izabran za hrvatskog člana Predsjedništva BiH isključivo bošnjačkim glasovima. Tako već osam godina u tročlanom Predsjedništvu BiH imamo situaciju: Hrvati nemaju svoga predstavnika, Srbi imaju jednog, a Bošnjaci dva. Premda u Ustavu BiH piše da su i Hrvati i Srbi i Bošnjaci konstitutivni narodi i da se Predsjedništvo sastoji od hrvatskog, srpskog i bošnjačkog člana – tri člana za tri konstitutivna naroda.
Ovaj očiti primjer diskriminacije Hrvata, u bošnjačko-bosanskoj javnosti pokušava se opravdati tumačenjem da se institut „hrvatskog člana Predsjedništva BiH" treba razumjeti na način da je taj član „iz reda" hrvatskog naroda pripadnik, a ne predstavnik tog naroda. Po toj logici, oni koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci mogu sasvim legitimno izabrati hrvatskog člana Predsjedništva – dovoljno je da se taj kandidat, nazovimo ga kandidat A, samo izjasni da je Hrvat.
Pri tom, svi Hrvati u BiH mogu izići na izbore i glasovati recimo za kandidata B, ali on usprkos stopostotnoj hrvatskoj izbornoj podršci ne bi postao hrvatski član Predsjedništva BiH. S obzirom da IZ omogućava diskriminaciju svih građana BiH koji se u skladu s Ustavom izjašnjavaju kao Hrvati te ostavlja prostor za apsurdna, nedemokratska i totalitaristička tumačenja ustavne kategorije konstitutivnosti naroda, opravdano je taj IZ proglasiti neustavnim, a time i nelegitimnim i nelegalnim.
Izborna prevara Hrvata
Izborni zakon nudi mogućnost za opisanu diskriminaciju, ali, da bi se ta mogućnost ostvarila, potrebni su akteri koji će ju realizirati. Potrebni su, s jedne strane, glasači koji su donijeli odluku glasovati za predstavnika jedne političke zajednice kojoj kao pojedinci ne pripadaju, te s druge, oni koji su odlučili uzurpirati institucionalnu poziciju koja im ne pripada.
U skladu s liberalno-demokratskim načelima činove i jednih i drugih trebamo okarakterizirati kao nedemokratske i nelegitimne, a u skladu s moralnim načelima kao nemoralne i koruptivne.
Hrvati, pri tom, nisu obespravljeni samo na razini Predsjedništva BiH, nego i na razini entiteta Federacije BiH na kojoj se po Hrvate donose najvažnije političke odluke. Amandmanima na Ustav koje su nametnuli međunarodni predstavnici i protektori u BiH, te posljedičnim promjenama Izbornog zakona, najprije je 2000. omogućeno da Vladu FBiH formira tzv. Alijansa za promjene, a nakon izbora 2010. u Vladu su ušle stranke tzv. Platforme (SDP BiH, SDA, HSP BiH, NS RZB).
Zajedničko objema vladama je da su formirane bez hrvatskoga izbornog legitimiteta. Stranke koje su dobile većinsku hrvatsku izbornu potporu nisu ušle u Vladu FBiH, a umjesto njih u Vladu su voljom bošnjačkih političkih predstavnika ušle stranke s minornom hrvatskom podrškom.
Ta prevara omogućena je „reformom" Doma naroda Federacije BiH koji se po Washingtonskom sporazumu sastojao od bošnjačkog i hrvatskog kluba koji su imali po 30 članova i odluke donosili natpolovičnom većinom.
„Reformama" su u Dom naroda FBiH uvedeni i srpski i klub „ostalih", broj delegata u klubovima smanjio na 17, a odlučivanje natpolovičnom većinom svelo na jednu trećinu.
S obzirom da se šest od 17 delegata hrvatskog kluba bira u županijama s bošnjačkom većinom, Bošnjacima je omogućeno da izbornim inženjeringom izaberu šest „svojih Hrvata" i time ovladaju hrvatskim klubom. Pored toga, osigurano im je da mogu izabrati više od dvije trećine članova u bošnjačkom, srpskom i klubu „ostalih", tako da u potpunosti mogu kontrolirati cjelokupan Dom naroda FBiH.
Na izborima 2010. preračunali su se malo, pa su osigurali samo pet „svojih Hrvata". Kako im je za izbor Vlade i Predsjednika FBiH trebala trećina u hrvatskom klubu, u pomoć je priskočio visoki predstavnik Valentin Inzko koji je suspendirao odluku Središnjeg izbornog povjerenstva i proglasio da je pet trećina od 17 (tzv. Inzkov poučak).
Raguž i nova Platforma
Pored situacije da se ovi izbori održavaju u sjeni derogiranih ovlasti i suspendirane odluke SIP-a, neustavnog IZ-a, nelegitimne i nelegalne Vlade i predsjednika FBiH, činjenice da Hrvati u Predsjedništvu BiH već osam godina nemaju svoga predstavnika dok Bošnjaci imaju dva, posebnu zabrinutost izaziva saznanje da se nitko od sudionika platformaškog i predsjedničkog državnog udara nije javno priznao da je pogriješio, odnosno napravio nešto nelegitimno i nemoralno, niti obećao da neće sudjelovati u novom (post)izbornom inženjeringu i nekoj novoj „platformi".
Da bi se ponovio scenarij s prethodnih općih izbora, pored nelegitimnih bošnjačkih glasova, potrebno je da barem neke nominalno hrvatske stranke pristanu dati privid hrvatskog legitimiteta novoj „platformi".
Postojeće to više nisu u stanju jer se HSP BiH raspao, a vodstvo NS RZB (Lijanovići) završilo u zatvoru. Trenutno kao jedini kandidat za tu nemoralnu i nelegitimnu radnju figurira HDZ 1990, stranka koja je formalno članica Hrvatskog narodnog sabora BiH, ali koja je odbila biti dio predizborne HNS koalicije. Umjesto toga, izvršila je spajanje s jednom od bivših stranaka „Alijanse",zbog čega se dio članstva odvojio od HDZ 1990 i osnovao Hrvatsku republikansku stranku.
Jedan je od pokazatelja da HDZ 1990 koketira s mogućnošću izbornog inženjeringa i ulaska u novu „platformu" činjenica da je nedavno predizborni skup održao u Goraždu u kojem po popisu živi šest Hrvata.
Istovremeno, Martin Raguž, predsjednik HDZ 1990 i kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH sebe u Komšićevom stilu predstavlja kao kandidata svih građana koji podržavaju njegov program.
Čelnica Prve bosanskohercegovačke stranke Šeherzada Delić iz Bihaća izjavila je nedavno da će 21.800 njihovih članova i simpatizera glasovati za Martina Raguža.
Umjesto da se pozove na ustavno pravo konstitutivnih naroda da sami biraju svoje predstavnike i zaštiti hrvatski izborni legitimitet Martin Raguž se na svojoj Facebook stranici zahvaljuje Šeherzadi Delić i izjavljuje da je ponosan na njenu podršku.
Moderni kvislinzi
Primjeri Komšića, Alijanse i Platforme nedvojbeno svjedoče da su na razini Predsjedništva BiH, Vlade i predsjednika Federacije BiH, te Doma naroda FBiH, Hrvati obespravljeni i majorizirani od određenih bošnjačkih političkih elita/stranaka i bošnjačkih birača, kako onih koji daju izborni legitimitet tim elitama/strankama, tako i onih koji zloupotrebljavaju svoje glasačko pravo i glasuju za predstavnike političke zajednice kojoj kao pojedinci ne pripadaju.
Odgovornost za majoriziranje i dekonstituiranje Hrvata u BiH snose i predstavnici i institucije međunarodne zajednice koji te majorizatorske prakse odobravaju i podržavaju. Ipak, najveći stupanj odgovornosti snose nominalno hrvatske stranke i hrvatski politički predstavnici koji pristaju davati privid legitimnosti tim majorizatorskim praksama.
Formalno-logički, a i praktično nije moguće da neka stranka bude hrvatska, a da ne priznaje hrvatski izborni legitimitet. Ona i jeste hrvatska isključivo po tome što taj legitimitet priznaje, odnosno, prestaje biti hrvatska kada taj legitimitet ospori.
Isto tako, nitko ne može biti hrvatski predstavnik na bilo kojoj razini vlasti ili u bilo kojoj institucija ako iza njega ne stoji hrvatski izborni legitimitet. Ako određeni politički predstavnici taj legitimitet nemaju, a pristaju uzurpirati poziciju koja im ne pripada, radi se o nametnutim predstavnicima ili kvislinzima.
Pored želje za vlašću koja sa sobom nosi razne pogodnosti i materijalno-financijsku korist, ono što potencijalne kvislinge među Hrvatima u BiH ohrabruje da se upuste u takve nedemokratske i nemoralne prakse je uvjerenje kako nije moguće nedvojbeno dokazati koliko su koja stranka i koji izborni kandidat dobili hrvatskih, a koliko glasova pripadnika ostalih konstitutivnih naroda, ili pak onih iz kategorije „ostali".
Nedorečenost i manjkavost Izbornog zakona žele iskoristiti kao paravan za prikrivanje vlastite nelegitimnosti unutar političke zajednice koju navodno predstavljaju.
Premda to nije moguće utvrditi jednostavnim prebrojavanjem glasačkih listova, na osnovu rezultata po izbornim mjestima u kombinaciji s rezultatima popisa stanovništva, te određenim postupcima računa vjerojatnosti, u okvirima statistički dopuštenih odstupanja, moguće je utvrditi koja stranka i koji politički kandidat imaju hrvatski izborni legitimitet, a koji nemaju.
Postizborne analize koje će biti urađene i objavljene u Institutu za društveno-politička istraživanja (IDPI) Mostar bavit će se, među ostalim, i tim temama i ponuditi jasne odgovore na pitanja koje stranke i koji kandidati imaju hrvatski izborni legitimitet a koji nemaju.
(Ovaj tekst napisan je 05.01.2015 godine)
Dnevnik.ba