Njegov razgovor s Udrugom Hrvatska zvona prenosimo u cijelosti i bez uredničkih intervencija.
Što je jednog mladog, obrazovanog čovjeka motiviralo da se priključi Hrvatskim zvonima?
Hrvatskim zvonima privukla me ideja na kojoj je udruga utemeljena, kao i istinski domoljubi koji su pokretači cijele priče i nositelji te ideje. Jedan od utemeljitelja, moj dugogodišnji prijatelj Krešimir Tabak, upoznao me s vizijom i planovima Zvona, a kako se cijela priča podudarala s mojim životnim stremljenjima i svjetonazorom, nisam puno oklijevao, pridružio sam im se i od tog dana sam na raspolaganju za sve aktivnosti pod okriljem udruge.
Jeste li nekad prije bili angažirani u nekoj udruzi ili možda, stranci?
Nikad prije nisam bio politički aktivan, jer nisam naišao na organiziranu ekipu, punu elana i volje za djelovanjem i promjenom, koja bi tu bila za širi interes naroda, a ne samo za svoj vlastiti. Ispraznice političkih stranaka o općem blagostanju koje će doći nakon njih, nisu me privukle, jer je očigledno na kojem principu se sve zasniva, ne samo u našoj državi nego i u Republici Hrvatskoj.
Kroz ove naše intervjue smo već u nekoliko navrata spominjali goruće probleme kako u ovoj županiji, tako i kad je u pitanju cjelokupni hrvatski narod u BiH. To su u prvom redu iseljavanje, zatim korupcija, nepotizam… Kako po Vama stvoriti preduvjete za rješavanje svih tih problema?
Stvar je vrlo jasna, rješiva je u par koraka. Prije svega, zapošljavanje stručnih i kvalificiranih, a ne podobnih. Upravo ta linija zapošljavanja je dovela do čega je dovela, da nam glavnu riječ vode nekvalificirani ljudi, okruženi svojim istomišljenicima koji ih tapšanjem po ramenu napuhuju bahatošću i neutemeljenim samopouzdanjem, ponašajući se kao mali bogovi koji drže da su nesmjenjivi sa svojih položaja, pa se vode krilaticom „od kolijevke pa do groba, najljepše je naše doba“.
Što se tiče korumpiranosti, to je bolest današnjeg doba. Korupcija predstavlja povredu općeg interesa zbog svog vlastitog, a politika kao politika nije tu za pojedinca nego za opći interes društva.
Za promjenu je bitan detaljan gospodarski plan ulaganja, gdje će se aplicirati za projekte gospodarske obnove i ulaganja gdje će se nepovratna sredstva Europskih fondova usmjeriti u proizvodnju te time doprinijeti i održivom opstanku naroda na našim područjima. Bez proizvodnje i ulaganja u primarni i sekundarno sektor nema ni napretka, a ni zadržavanja radne snage. Aktiviranjem naših gospodarstvenika i međusobnim dijalogom, može se stvoriti uvjet za međusobnu suradnju i gospodarski rast gdje se neće gledati sve kroz konkurenciju.
Osjećaj za dijasporu i za strana ulaganja mora biti jedna od bitnih stavki. Nije istina da nema mogućnosti ulaganja, za sve postoji rješenje, a ako se hoće, onda se i može.
Nadalje, jednostavnost i efikasnost pri izdavanju i pribavljanju dozvola bi uvelike pomogle pri ulaganju. U samom godišnjem proračunu potrebno je da se ostave ulagačka sredstva, odnosno za pokrivanje određenih pristojbi (el. priključci) koje bi dale poticaj ulaganju u smislu početnog olakšanja ulagačima.
Prije svega, potrebno je i zakonom strogo odrediti minimalnu plaću radnika s radnim vremenom koje će se poštivati, gdje će radnik biti siguran na svom radnom mjestu bez primoranosti da traži bolje uvjete. Današnja situacija, gdje se izrabljivanjem radnika, minimalno uštedi za izgradnju nečijeg malenog carstva, nikako ne vodi dobru. Treba svatko sebi pribrati u pamet da je sve prolazno i da nitko od nas nije vječan, da sve ima svoj kraj, da smo stvoreni za ljubav i suživot jedni s drugima, da pohlepa i netrpeljivost ne vode nigdje. Prije svega potrebno je poštovanje prema svakom čovjeku, ljubav jednih prema drugima, tek tada će zavladati ono za čim svatko od nas, svjesno ili nesvjesno, teži. Svi ovo znamo, ali se rijetko odvažimo to i živjeti. Stvar svega je žrtva, a žrtva vodi blagostanju, samo što mnogi žele blagostanje bez svoje žrtve, a to je rezultat današnjeg stanja kakvo već jest.
Gdje Vi planirate graditi svoj život, svoju budućnost?
Svoju budućnost i svoj ostanak i opstanak vidim u svom rodnom Tomislavgradu. Jer da nisam tu potreban, ne bih tu bio ni rođen, tu sam gdje trebam biti i baš tu je potrebno djelovati i stvarati sredinu kakvu svi želimo, zdravu sredinu. Stanje opće depresije koje vlada na ovom području je više nego nepotrebno, jer nije sve tako teško i crno koliko se predočava. Treba raditi, kako ovdje, tako više i teže u dijaspori. Ne zamjeram ljudima koji idu, ako u svojoj struci nisu mogli pronaći posao, ali zamjeram onima koji bez ikakvog pokušaja borbe ili pronalaska posla odlaze, a domaće stanje negativno komentiraju bez ikakve volje i želje da se imalo aktiviraju i pokušaju nešto promijeniti po tom pitanju. Došlo je vrijeme individualnog poduzetništva, a za uspjeh u istom je potrebna žrtva i dugotrajan, kontinuiran rad, pa će tek nakon toga doći rezultati. Koliko vidim, u našem kraju, tko god marljivo i pošteno radi, ima posla i imat će ga. Samo je pitanje s koliko je financija netko zadovoljan, ali par stotina eura nije vrijedno odlaska s pradjedovskih ognjišta u „kulturizirani“ Zapad koji će njihovu djecu preodgajati u smjeru koji njima odgovara, daleko od svih iskonskih vrijednosti koje su njihovi preci njegovali.
Treba djelovati, svi smo na to pozvani, pa bez obzira kako teško nekad bilo, nema predaje. Za let smo stvoreni, a ne za jadikovanje. Jer kao što kaže stara narodna poslovica“ Tko dobro misli i dobro radi, dobru nek‘ se nada!“ Sami znamo da se prije kudikamo teže živjelo, ali narod je imao vjeru. Nije bilo važno imati, važno je bilo biti i opstati. Potreban je opet taj ponos i vjera u bolje danas i bolje sutra. Povjerenje u ljude je nestalo, a što nam je više potrebno od jednih drugima? Zar će nam novac pružiti ljudsku toplinu i suosjećanje?! U trci za novcem zaboravili smo jedni druge, zaboravili smo najvažnije i život prođe u tren, a da nismo naučili živjeti. Tako malo nam je potrebno da bismo dobili puno. Današnje generacije su izgubile sve one vrijednosti i znanja koje su naši preci stjecali kroz stoljeća. Vrijeme je buđenja! Ako mislimo dobro sebi i drugima moramo mijenjati svijest i zasukati rukave
Očito je da u Hercegbosanskoj županiji postoji veliki broj obrazovanih mladih ljudi koji se ne boje jasno i glasno kazati da im ne odgovara društvo u kakvom trenutačno žive i ono što je još važnije, spremni su nešto poduzeti. Što poručiti onima koji žele da se nešto promijeni, ali se ne žele sami pokrenuti ili angažirati?
U našoj županiji Hrvatska zvona uistinu su okupila iznimno mladu i kvalitetnu ekipu koja ima snagu biti čimbenik u svakom smislu. Raduje me pozitivno ozračje i energija koja se akumulira u našoj družini te sam osobno ponosan što svemu tome mogu dati doprinos. One koji žele da se nešto promijeni, a sami nisu spremni sudjelovati u tom procesu, prije nego što kažem da s pasivnošću nemaju pravo ni na komentar, pozvao bih da nam se pridruže kako bi se Hrvatska zvona čula još jače i kako bi nam svima bilo bolje.
Dnevnik.ba