Istraživanje Instituta za razvoj mladih (Kult) otkriva kako bi od petero mladih, njih četvero napustilo BiH kada bi im se za to ukazala prilika.
Sve ovo alarmantan je poziv vlastima i institucijama BiH da na tren ostave prijepore oko neriješenih nacionalnih pitanja i učine nešto sa gospodarstvom. Valjda se barem oko toga mogu složiti. Inače, uzalud im i novi izborni zakon i sve ostalo. Nastavi li se ovakav trend, za koju godinu ih ionako nitko neće imati birati.
Samo prošle 2016.godine od evidentiranih 18 000, čak 14 500 mladih osoba otišlo je u Njemačku, Hercegovcima još od vremena gastarbajtera poznatu kao Svetu zemlju.
Ekonomsko-politička emigracija iz prve ruke
Zašto je tome tako, željeli smo saznati iz prve ruke. Iskoristili smo vrijeme godišnjih odmora te potražili dvoje mladih ljudi koji su iskusili život u toj obećanoj zemlji domaćih ekonomsko-političkih emigranata.
Martina je u Munchenu živjela dvije godine. Vratila se u BiH. Svidio joj se taj germanski stil života, uređenost države i mentalni sklop Njemaca, no povratak je izmamila obitelj.
Nakon što je savladala njemački jezik u ovlaštenoj školi jezika, nakon pola godine boravka i rada po fast food restoranima, bila je kaže spremna tražiti nešto bolje. Kao diplomirana ekonomistkinja, jedno je vrijeme radila na recepciji hotela u središtu Munchena, a potom i kao voditeljica nabave u jednom brandiranom modnom lancu.
U malo vremena naučila je jezik i stekla iskustvo zbog kojeg joj se nije bilo toliko teško vratiti u domovinu.
„Nikada nisam imala ambiciju otići živjeti vani zastalno, no znala sam da ću se jednom otisnuti, steći iskustvo, naučiti jezik i vratiti se kako bih ovdje mogla napredovati.“ – govori Martina za Dnevnik.ba otkrivajući kako pod pojmom „vratiti se“ ne misli samo na svoj rodni Neum i BiH već prvenstveno na susjednu Hrvatsku u kojoj je smatra, koliko toliko bolja situacija nego li na domaćem terenu.
Dapače, samo par mjeseci nakon povratka u susjednoj je državi odmah dobila posao u jednoj renomiranoj međunarodnoj tvrtci i to na menadžerskoj poziciji, a uskoro odlazi u Zagreb gdje počinje raditi, kako kaže, manje stresan posao u administraciji jednog hrvatsko-austrijskog poduzeća.
Viktor ima nešto drugačiju priču od Martinine. On se u BiH ne namjerava vratiti nipošto. Eventualno nekada u Hrvatsku, i to isključivo u neki od velikih gradova, ukoliko bi pronašao jednako dobar posao sa jednakom ili većom plaćom.
Od nezaposlenosti do visoke pozicije u bankarskom sustavu
To su njegovi nimalo skromni uvjeti nakon četiri godine borbe sa domaćim nepotizmom u zapošljavanju i stranačkom (ne)podnobnošću ali i skoro dvogodišnjim radom na mjestu kreditnog savjetnika u jednoj od velikih minhenskih banaka.
„Sa 28 godina više nisam vidio smisla u ostanku u Neumu, dugo sam pokušavao, a moje je strpljenje polako dolazilo kraju“ – govori nam Viktor koji je za razliku od svoje kolegice, nakon završenog faksa ekonomije, i to na dva smjera, turizma i marketinga te financija, bio spreman ostati u svom rodnom gradu. No neprilike su ga natjerale da svoju sreću potraži dalje.
„Nije stvar u tome“, govori ovaj tridesetogodišnjak, „da se ovdje, prvenstveno u Hrvatskoj, ne može pronaći posao, radi se prije svega o uvjetima i pogodnostima koje vam pruža jedan dosta uređeniji sustav poput onoga u Njemačkoj.“
I Martina i Viktor su taj sustav iskusili, te unatoč ,mnogobrojnim medijskim napisima u službi prepadanja mladih koji teže odlasku, kako tamo u „bijelom svijetu“ nije bajno kako izgleda, tvrde kako je činjenica da svatko tko želi može raditi i zaraditi. Ovisno o stručnoj spremi i znanju jezika i vrlo brzo napredovati, i to kao stranac. Pogotovo Hrvat kojega kao radnika, njemački gazde osobito cijene.
„Vikende većinom ne radim,no kada je puno posla, znamo raditi subotom, što se posebno plaća i to koliko imaš posla, toliko radiš, ako je to sat vremena, onda je to samo sat.“ – govori Viktor.
Ukratko, kada bih u domovini imao uvjete i kvalitetu života kao u Njemačkoj, rado bih se vratio, ali ako ćete iskreno, zasad mi je tamo kao bubregu u loju!“ – završava šaljivo naš sugovornik.
Država „labavo“ brine
Odlasci mladih snaga iz Bosne i Hercegovine prije svega tužna je pojava za čije rješavanje država, čini se ipak nema dovoljno sluha. U posljednje dvije godine u suradnji sa Federalnim zavodom za zapošljavanjem, istina, pokrenuta je određena incijativa u vidu zapošljavanja i samozapošljavanja mladih, a koja bi ovu za rad najagilniju skupinu društva potakla na ostanak. Ipak, sredstva koja država pritom može izdvojiti za plaću od nekih 400-njak KM i nisu baš adekvatna za pristojan i sve skuplji život.
Politička situacija, korupcija i nepotizam koji se umjesto iskorijenjivanja skrivanjem ispod vitalnih nacionalnih interesa i nacionalnih antagonizama još samo potiču, također ne doprinose odluci mlade osobe da se skrasi i privrijedi razvoju svoje sredine. Sve ovo, kao i ono što nam rekoše Martina i Viktor u odluci otići i probati ili ostati i boriti se s vjetrenjačama, putokaz okreće prema inozemstvu.
Njemačka ili smilje?- donedavno su se mladi u šali pitali na facebooku. Čini se da je i ta nedoumica sada jasna. Na čast politici koja između ostanka i opstanka ne vidi razliku.
Dnevnik.ba