StoryEditor
ugašen mladi život

Bruno Čalić (11) iz Zenice ubijen je za 500.000 dinara: Jedna od najstrašnijih krvnih osveta u povijesti

Piše M.N.  /  16.10.2021., 13:59h
Pet desetljeća od svirepog zločina i pogubljenja ubojica: Brunina majka Anka Čalić prošle godine je sahranjena pored svog sina Brune koji je 1971. godine brutalno ubijen iz krvne osvete. Da je danas živ, Bruno Čalić imao bi 60 godina. No, njega je u 11. godini života jednog hladnog jutra u veljači 1972. godine u Zenici nerazumna i divljačka želja za krvnom osvetom odvela u smrt.

Muž Stipo i ona ostali su bez jedinca i nikada više nisu imali djece. Stipo je umro 1991., a Anka i je do svoje smrti u 2020. živjela u obiteljskoj kući u Zenici, svakodnevno gledajući u slike sina i muža.

Prometna nesreća u Crnoj Gori

Svemu je prethodila jedna prometna nesreća. Stipo Čalić je radio kao vozač i sudjelovao u udesu u Crnoj Gori kada je poginuo jedan dječak. Sve se dogodilo krajem ožujka 1971. godine pogibijom dječaka Milenka Pavlovića iz Pljevalja u Crnoj Gori. Njegova smrt je bila okidač za lavinu stravičnog zločina koji je potresao cijelu Jugoslaviju.

Milenko je sjedio u kabini kamiona na suvozačevom mjestu, i putovao iz prema Podgorici, kada je na jednoj krivini u njegovu stranu udarila prikolica kamiona u mimoilaženju. Kamion je vozio Stipo Čalić iz Zenice, profesionalni vozač i otac 11-godišnjeg Brune.

Istragom je utvrđeno da je prikolica slučajno zahvatila kabinu i da se radi o nesretnom slučaju. Tamošnji sud donio je oslobađajuću presudu za Čalića, ali maćeha dječaka Višnja Pavlović platila je 500 tisuća tadašnjih dinara Dragomiru Bajčeti da izvrše krvnu osvetu u Zenici.

Nikada nije otkrila kako je saznala da Čalići imaju dijete, ali je donijela čvrstu odluku da ga ubije. Njen suprug Rajko isprva nije htio ni da čuje za takvo što, ali ga je Višnja nakon više mjeseci „slomila“ i on je popustio, ali nije htio direktno sudjelovati u zločinu. Pristao je „samo“ da supruzi da 500.000 tadašnjih dinara što je bio veliki novac, i da joj da pištolj. Ona je organizaciju ubojstva u potpunosti preuzela na sebe.

Pošto je pronašla plaćenog ubojicu, Višnja je s njim otputovala u Zenicu, da sazna gdje Čalići žive.

„Oko za oko, zub za zub“ izgovarala je Višnja kujući svoj pakleni plan.

- Kad je meni teško, neka bude Stipu i njegovoj ženi Anki – govorila je Višnja.

Stipo nije bio meta njene osvete, već njegov jedinac Bruno, mirni osnovac i odlikaš.

Pronašla je Čaliće i počela je pratiti Brunu. Početkom 1972. godine donijela je odluku da im pokuca na vrata.

Na vrata mi dođe žena, seljanka, skide opanke i uđe - pričala je kasnije Anka Čalić.

„Kaže traži stan za sina. I onda je moj Bruno dolazio nekoliko puta i govorio: ’Mama, mama, ja vidio onu babu. Pomilovala me po glavi i pita me, jesi li ti Bruno?’ Opet kasnije, kaže: ’Mama, ja vidio onu babu. Rekla je da će doći da joj ispleteš džemper.“

Nakon što se uvjerila da je dječak zbilja sin Stipe Čalića, mogla ga je lako pratiti i saznati kada ide u školu.

Nekoliko puta su susretali Brunu, a obitelji Čalić na vrata dolazili da traže stan. Ubojice su vidjeli kuda on ide iz škole, kakve su mu navike, smjene. 

Odveden na groblje

Iz jedne zeničke trgovine ukrala je nož i predala ga Bajčeti. Oko 18 sati Bruno je izašao iz škole i krenuo kući. Iz bašte obližnje kavane, Višnja je Bajčeti pokazala dječaka i on je odmah krenuo za njim, dok je ona pošla drugim pravcem.

Bajčeta je zaustavio Brunu i rekao mu da je prijatelj njegovog oca, te da ga čeka kod obližnjeg groblja u kamionu kojim će ići za Sarajevo. Nedužan, Bruno je povjerovao. Usput, blizu groblja ili baš na njemu, sreli su Višnju koja je, pretvarajući se da je izgubila naušnicu, zamolila dječaka da joj pomogne da je nađe. Spustio je torbu i sagnuo se da izmišljenu naušnicu potraži u travi. U tom trenutku, Višnja ga je uhvatila za ramena, a Bajčeta počeo da bode nožem.

Devet puta ga je izbo i ugasio mladi, nevini život.

Groblje na koje je Bruno odveo svoje ubojice nalazi se uz put koji ga je trebao odvesti kući iz tadašnje Osnovne škole „Sestre Ditrih“ (danas „Miroslav Krleža“).

Višnja Pavlović je uhićena u Pljevljima (Crna Gora) 42 sata nakon ubojstva, a Bajčeta u jednoj kavani u Nikšiću. 

Višnja se do smrti nije pokajala

Suđeno im je u Sarajevu pred vijećem Višeg suda kojim je predsjedavao Potparić. Branio ih je Đorđe Bela, sestrić legendarnog advokata Filote File.

Osuđeni su na smrt strijeljanjem, dok je Višnjin muž i otac djeteta stradalog u prometu Rajko Pavlović osuđen na 20 godina robije zbog sudjelovanja u zločinu. 

Brunin otac Stipo dolazio je više puta moliti da, makar kroz „špijunku“, vidi ženu koja je na svirep način ubila njegovog sina. Stražari mu to nisu dopuštali, a priča se i da je jednom rekao da nema ništa protiv da se Bajčeti smrtna kazna zamijeni zatvorom, ali da za Višnju nema milosti.

Motiv za krvnu osvetu bio je prejak kod njegove supruge Višnje i dječakove maćehe. U njoj je gorjela želja za osvetom i željela je da Čalići vrate „krv koju duguju“.

image

Višnja Pavlović na suđenju

Ona je iz prvog braka imala u to vrijeme 14-godišnju kćerku i 15-godišnjeg sina, ali kako je na saslušanjima pričala nije ih voljela kao Milenka.

- Nisam se mogla pomiriti s tim da ga nema. Da je netko ubio moje rođeno dijete vjerojatno se ne bih svetila, ali za Milenka sam to morala napraviti, jer sam ga ludo voljela – pričala je Višnja pred sudom.

Treći suučesnik, Višnjin muž i otac djeteta stradalog u prometu Rajko Pavlović, osuđen je na 20 godina zatvora. Četrnaest mjeseci nakon ubojstva, u kolovozu 1973. pogubljeni su Višnja i Dragomir, negdje kod Sarajeva.

Izvršenje smrtne presude i još jedna pogibija

Anku je na životu održalo to što je radila u trafici, s ljudima, što se poslije posla brinula o nekoliko starih osoba. Anka je često pomišljala na samoubojstvo, ali... zbog vjerskih razloga to nije učinila. Pjevala je u crkvenom zboru, svaki dan mislila na svog Brunu i život koji im je zločinačka ruka poremetila. 

Pogubljenje Višnje Pavlović i Bajčete jedna je od posljednjih izvršenih smrtnih kazni u BiH. Izvedeno je oko četiri ujutro sredinom kolovoza 1973. na Trebeviću iznad Sarajeva. Nakon izlaska iz zatvora Rajko Pavlović je dočekao da njegov i drugi sin kojeg je imao s Višnjom pogine u prometnoj nesreći.

Bajčeta se pred sudom pokajao za učinjeno djelo, dok je Pavlović zadržala hladnokrvnost. Njeni kćerka i sin (koji je kasnije poginuo) prestali su je posjećivati, jer je odbila da se pokaje. Bajčeta i Pavlović su pokopani u neoznačenim grobovima, tako da se ni danas ne zna njihovo posljednje počivalište. Takva odluka je bila utemeljena u tadašnjim zakonima, da bi se izbjeglo stvaranje „kulta ličnosti“ od ubijenog zločinca.

image

Dragomir Bajčeta na suđenju

Reuf Ibrišagić, tadašnji načelnik za izvršenje kazni pri republičkom pravosuđu, s Bajčetom je nekoliko dana pred smrt odigrao i partiju šaha. O Ibrišagiću i njegovom poslu prije rata snimljen je i TV dokumentarac u produkciji njemačkog ZDF-a.

- Što se posljednjih želja tiče, nije bilo naročitih zahtjeva. Dragomir Bajčeta je tražio cigaretu. Višnjine posljednje riječi su bile „sve ću ja vama reći“ - sjeća se Reuf Ibrišagić.

2019. TV BN je napravila dokumentarni film koji istražuje sve okolnosti ovoga zločina koji je potresao Jugoslaviju.

Dnevnik.ba

05. prosinac 2021 05:16