Božo Begušić iz neumskog Graca naizgled je još jedan hercegovački težak. Radnik kamenoloma u susjednom mjestašcu one druge, prekogranične domovine. Dok oblikuje žuljeve na okamenjenim prstima, Božina duša stvara stihove. Kako sam kaže, autobiografske stihove, stihove zapisane iz boli.
Boži je pjesma ono što je stvarno, ona mora imati priču, mora biti opipljiva, toliko da dok je čitaju, oči gledaju sliku.
„Ispucanih usana od bure, Ruku skorjelih, Zadihana od tereta, od strepnje, kaza, kao da se ispričava, Morala sam počinut na Kosi, skida breme drva s leđa, od maslina naših. U kominu, kraj ognjišta vrelog, rađa mene ovakvog, ovakvog kakav jesam“
Majka
Majka je u životu Bože Begušića najjasnija pjesnička slika. Majka Boži, čovjeku koji gazi šestu dekadu života i danas oči cijedi slanim rijekama suza. Žena koja je ostavila breme drva i legla u kominu kraj vatre da rodi sina kao da je rađanje nešto sasvim lagano, uobičajeno. Ona je žena koja smatra nužnim ispričati se jer mora spustiti breme dok rodi. Odmah će se vratiti, pričekajte malo.
Žena ponizna, šutljiva, strpljiva. Vjernica – Hercegovka. Božina je majka - Majka.
„Svaka je naša matera matera svima“ – govori pjesnik iz kamenoloma dok rukom koja pridržava zadnje dimove cigarete briše suzu, onu majčinu, onu koja je šutjela nakon recitala Jesenjina u četvrtom osnovne. Kao da je znala kakav ga životni put čeka i da će svako Božino pismo biti pismo majci.
Maslina
Kako je otac reagirao na Jesenjina, pitamo ga. Plakao je od sreće. Začudo, priča nam Božo, pokojni je otac bio načitan čovjek, seljak koji je uživao u knjigama. Zato je posjedovao širinu, i unatoč svojoj strogosti, uspio je na našeg sugovornika prenijeti ljubav prema riječi. I maslinama. A njih je toliko volio da je i smrt dočekao držeći se rukom za granu ovog biblijskog stabla.
Godinama iza, upravo će ta scena, i upravo to stablo masline, Božu obvezati na nasljedovanje oca. Na sjemenu koje je duša Božina oca ostavila u starom masliniku, danas se nalazi novi, bogatiji, veći rajski vrt svetog stabla. Božina najveća vrijednost.
„Maslinu ne možeš voljeti i željeti zlo drugima, to ne ide jedno uz drugo“ – priča nam Božo dok mu se oči počinju drugačije sjati, ponosnije. Oči boema nakratko postaju oči zanesenjaka. Pa onda opet krugom od sjete do neke sasvim osobite tuge.
„Ponovo se tražim u maslinama mojim. Kvrgavim, Čvornatim, Izborana lica, Obješenih grana. Žeđam, Vapim, Molim, Zacijelite mi dušu Svetim uljem svojim…“
Pjesme
Čitati Božine pjesme znači čitati njegovu dušu. Zbog toga mu je, priznaje, trebalo dugo vremena i ispisanih „teka“ da njegovi stihovi izađu u javnost. Danas oni, osim u Boži, žive i na portalu Poezija online koji okuplja neafirmirane pjesničke duše i omogućuje im umjetničku afirmaciju po nepreglednim bespućima Interneta. Zahvaljujući prije svega nagovoru svojih nećaka, danas Božine pjesme na ovom portalu pobiru najbolje ocjene i komentare, kako struke, tako i književničkih amatera.
Je li idući korak zbirka, Božo ne zna odgovoriti. Toliko je pjesama nestalo na brodovima kojima je plovio svjetskim morima u mladosti, tamo prije maslina. Neke su nestale i u vatri ognjišta kraj kojega ga je mati donijela na svijet. Neke su se izgubile s vremenom. Ali, veliki dio strpljivo čeka. Pa tko zna, kaže da već ima neke ponude, dogovore… nadu da će i sam biti spreman iskoračiti. Iz prašine kamenoloma u ukoričene stihove vlastitog života.
Rat
A Božin život, na momente je bio sve osim pjesme. Često i drama i triler. Osobito za vrijeme Domovinskog rata kada je danas sijeda poeta po prvi put nešto drugo stavio ispred olovke. Pušku.
U obranu i stvaranje Domovine naš se sugovornik javio dobrovoljno, bez fige u džepu. Isti je nastup imao i kao jedan od prvih osnivača neumskog HDZ-a. U kući danas pokojnog Pere Bačića.
Ove uspomene traže cigaretu. Božo je pripaljuje i prinosi već požutjelim od duhana brkovima. Sjeća se te večeri živopisno, ljudi među kojima je bio i nekadašnji predsjednik Hrvatskog sabora Luka Bebić. No, više od svega sjeća se, i živi i danas ono što ga je te večeri predodredilo.
Nisu naime, svi sjedeći u pokojnog Pere, razmišljali isto slobodu koja se upravo rađala. Potekli iz onog prošlog sustava, sa svojim starim funkcijama u džepovima, mentalitetom direktora, tajnika, oficira i različitih ljudi sistema, velika većina tu novu Hrvatsku nije sanjala našom nego svojom. Dušom umjetnika koja ne može nego iskreno, kako Bog zapovijeda, Božo je tada jednom od osnivača, kasnije istaknutom članu političke zajednice, izrazio bojazan.
„Kako će mladu državu, samostalnu, stvarati oni koji su njezinu slobodu svim silama do sad kočili?“
Prepoznao se valjda u tom pitanju i njegov sugovornik, pa je Božo od te večeri postao nepoželjnim, maknut iz svih scenarija s HDZ-om, kako tada, tako i u svim godinama koje su dolazile. Zbog toga mu nije žao, ponovio bi sve isto, i opet bi, ako bi trebalo, uzeo pušku i opet bi postavio svoja leđa. Žao mu je jedino što je one večeri prevagu u stvaranju prve domoljubne stranke odnijela grupa koja je domoljublje do jučer proganjala i smještala u kazamate.
Sretan zbog pobjede u ratu, razočaran ljudima i onime što su učinili od naroda, Božo Begušić, odbio je primiti sve zahvalnice i spomenice rata. Ne trebaju mu. Dapače. „Ja sam ovaj rat izgubio“ – reći će.
Mir
Božine su tridesete i vrijeme stvaranja obitelji ostali u ratu. Lišen mogućnosti da stvori svoj mali dom, mučen traumama i stresovima rata, jedno se vrijeme tražio i gubio. Kao jednom od osnivača stranke koja je preuzela vodstvo u Općini i drži ga i dan danas, nuđene su mu različite pozicije i poslovi. Pa ipak, svjestan i možebitnosti koje takvi darovi nose, radije je odbijao. Siromašan, ali ponosan izlaz je ponovo potražio u maslinama. I našao ga, i odušak i odgovor. Maslina je kao majka, ne govore zaludu, uvijek joj se možeš vratiti. Majka te usmjerava, majka ti pruža ljubav. A onda tu ljubav možeš dijeliti. Božo je dijeli kroz pjesme. Sve svoje osjećaje unio je u njih, sve što je prošao, nesretnu ljubav i sretne trenutke. Svi su tu, u čitanki Božina života.
Milujući kamen Visočana umjesto ženine kose na jastuku, slušajući zvuk vjetra kroz krošnje stabla masline umjesto majčine riječi, čitajući Jesenjina u spomen na oca, grijući se uz vatru starog ognjišta – ishodišta, Božo Begušić, jedan od posljednjih težaka sela, umjetnik žuljeva žuljevima duše piše. Drugačije niti zna niti može.
“Na papir prosipam slova
S pepelom od cigareta
i kojom crnom kapi
U stihu nekakvom
Pravi se pjesma
Pravi se priča od sjete
Od tuge
Nisam pjesnik
Niti sam poeta
Ja sam bol,
Koja papirom teče”
Dnevnik.ba