Pravovremeno organiziranje i prenosti logističke potpore od Herceg-Bosne i Hrvatske države su veoma dobro prihvaćeni od Muslimana. Rukovodstvo HVO HZ Soli je zbog svega navedenoga počelo poduzimati aktivnosti da se postojeće postrojbe objedine u Jedinstvenu postrojbu.
Piše: D. Marković
Za to je bilo potrebno stvoriti potrebne političke i vojne uvjete da bi se ostvarila želja Hrvata sa prostora općina Tuzla, Živinice, Lukavac, Banoviči i Loapre i formirale oružane snage Hrvatskog naroda na području navedenih općina. Bio je to veliki projekat koji se trebao realizirati po fazama i u veoma teškim uvjetima i vremenu.
Formiranju brigade prethodile su aktivnosti Okružog štava Teritorijalne obrane Tuzla. U srpnju 1992. godina, komanda navedenog štava na čelu s Željkom Knezom, provodi aktivnosti na uvezivvanju i objedinjavanju manjih jedinica ranga vodova i satnija na prostorima koji su kao posljedicu agresije izgubili svoje matične općine (Lopare i općine u Podrinju).
Iako se službeni početak brigade veže za 10. svibnja, ona je ipak službeno formirana 10. studenoga 1992. godine.
Zapovjedništvo brigade, osim zapovjednika Zvonka Jurića, činili su: načelnik Stožera Brigade Milenko Horvatić, načelnik Odjela za ONP Davorin Vidić, načelnik odjela za izvještajne poslove Ivo Banović, načelnik odjela za ustroj i za kadrovske poslove Milenko Grgurić, načelnik Topništva Ilija Josić, načelnik inženjerije Vinko Marković, načelnik Veze i KZ-a Dragan Šimić, načelnik RBKO-a Ilija Stojak, načelnik Ureda Nebojša Josić, pomoćnik zapovjednika za IPD Mijo Čajić, načelnik Odjela SIS-a Niko Jurić, pomoćnik zapovjednika za logistiku Marko Mijatović, načelnik Tehničke službe Vlado Lončar, načelnik Intendentske službe Mijo Antić, načelnik Sanitetske službe Zlatko Pavljašević, načelnik Prometne službe Branko Lukić i načelnik Financijske službe Zlatan Matuzović-
Pored pratećih vodova planirano je da brigada bude sastavljena od četiri bojne.
Bojna Pro Patria koju čine tri satnije je sastavljena od satnije Pro Patria iz Drijenče, satnije iz Doknja i satnije iz Gornje Obodnice i Brežaka.
Bojna Frankopan koju također čine tri satnije iz Kiseljaka, Husina i Ljepunica.
Bojna Herceg Stjepan koju čine tri satnije iz Orašja, Par Sela i Grabovice.
Bojna Kralj Tomislav sastavljena je od satnije Živinički Sokolovi iz Živinica, od satnije Prima iz Lukavca i satnije Božićko Banović iz Banovića. Satnije su bile dislocirane u Živinice, Lukavac i Banoviće.
Specifičnost uvjeta u kojima se stvarala i formacijski oblikovala brigada nisu dozvoljavali da se provede redovna procedura za pripadnije brigade. Za to je iskorištena Prva obljetnica brigade koja se održala 10. svibnja 1993. godine u vojarni Husinske Bune u Tuzli. Toga dana izvršena je smotra brigade i polaganje prisege njenih pripadnika.
Zbog svog sveukupnog ponašanja i djelovanja boračkog i starješinskog kadra brigade, vojno i političko rukovodstvo Tuzle je brigadu prihvatilo i prema njoj se odnosilo kao i prema drugim postrojbama Armije BiH. Između zapovjedništva i pripadnika 115. brigade i ostalih tuzlanskih postrojbi vladalo je puno povjerenje koje je kulminiralno bratimljenjem sa Prvom tuzlanskom motorizovanom brigadom Armije BiH. Bratimljenje je obavljeno 16. svibnja 1993. godine svećanom smotrom brigada na kojoj je izvršena razmjena zastava i potpisivanje Povelje o bratimljenju.
PRESTANAK RATNOG PUTA BRIGADE
Na žalost rat između HVO i Armije RBiH u Hercegovini i Srednjoj Bosni je otišao predaleko. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine u kojem su trenutku i dva sarajevska „Hrvata“ Stjepan Kljujić i Ivo Komšić, donose odluku da je HVO neprijateljska vojska. Odluka je donesena u vrijeme dok su u tijeku pregovori, uz posredovanje međunarodne zajednice o obustavljanju ratnih sukoba između Armije RBiH i Hvo. Cilj takve odluke je vjerojatnobio da se uspostavi kompaktan teritorij pod kontrolom samo Armije BiH po cijenu sukoba u kojima će daleko nadmoćnija Armija RBiH brzo i učinkovito poraziti daleko slabiji HVO.
„Na osnovu člana 9. stav 3. Uredbe sa zakonskom snagom o Oružanim snagama Republike Bosne i Hercegovine (Službeni list RBiH br. 4/92, 7/92, 12/92 i 17/93) na prijedlog ministra odbrane, Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine donijelo je
ODLUKU
O PREIMENOVANJU POSTROJBI HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE
I
Postrojbama hrvatskog vijeća obrane mijenja se naziv i prevode se u jedinice Armije Republike Bosne i Hercegovine.
II
Odaje se priznanje postrojbama hrvatskog vijeća obrane, koje su do sada zajedno sa jedinicima Armije Republike Bosne i Hercegovine učestvovale u odbrani Republike Bosne i Hercegovine.
III
Postrojbama hrvatskog vijeća obrane, koje ne postupe po ovoj odluci, smatraju se paravojnim jedinicama.
IV
Ova odluka stupa na snagu danom objavljivanja u „Službenom listu RBiH“.
PR broj 1592/93 Predsjednik
14. decembra 1993. godine Predsjedništvo RBiH
Sarajevo Alija Izetbegović
Vojni i politički vrh Hrvata Soli, istaknuti intelektualci i predstavnici Katoličke crkve traže rješenje za novonastalu situaciju. Traži se od Skupštine općine Tuzla da raspravlja o navedenoj odluci i donese odluku o njenom neprihvaćanju. Rukovodstvo općine i Drugog korpusa Armije BiH odbijaju to učiniti.
Predsjedništvo HVO HZ Soli se službeno oglašava stavom koji dostavlja međunarodnim subjektima, komandi Drugog korpusa Armije RBiH, HR HB i političkim subjektima u Okrugu Tuzla.
„HVO HZ Soli
Tuzla
Povodom Odluke Predsjedništva RBiH broj: 1592 od 14.12.1993. godine o preimenovanju i prevođenju postrojbi HVO u jedinice Armije RBiH, predsjedništvo HVO HZ Soli, uvažavajući novonastali moment, osjeća se pozvanim i kompetentnim tijelom Hrvata ovih prostora, iznosi svoj slijedeći stav:
Ako se poznaju prilike i duša Hrvatskog naroda na ovim prostorima mora se biti svjestan činjenice da ovdje postoji, u svakom pogledu, jedinstvo naroda glede njegove obrane. Sve što se zbiva ili će se zbivati sa našom 11. brigadom ZRINSKI HVO, Hrvatki narod osjeća da ga se veoma tiče. Ta činjenica se ne smije, u svemu ovome, podcijeniti niti zaboraviti.
Naša 115. brigada Zrinski HVO je od svog nastanka pod jedinstvenom komandom i sastavni dio II korpusa Armije kao jedna od njenih sastavnica. Više su puta njeni pojedinci formacijski djelovali, pa i ona sama, pohvaljivana od strane II korpusa Armije BiH. Svojim ustrojstvom i djelovanjem nikada nije narušila taj princip. Ona je formalno-pravno i suštinski na zadaći obrane ovih prostora od bilo kog agresora. Zato smatramo da ovakva odluka Predsjedništva BiH predstavlja politički čin i kao takvog ga doživaljavamo nepotrebnim i štetnim te s njim nismo suglasni.
Svi branitelji 115. brigade Zrinski HVO, koji su poginuli, poginuli su pored svojih suboraca iz Armije, boreći se protiv istog neprijatelja i za isti cilj. Ubijeđeni da ovo prevođenje i preimenovanje nije logično te nam se nameće logika da je naredbodavcu bilo neprihvatljivo slati HVO na HVO te na ovaj način to želi izbjeći. Da li je to cijena opstojnosti Hrvata na ovim prostorima koju moraju platiti?
Kao građani ove regije dali smo i dajemo svoj doprinos u borbi, stupajući od prvih dana, u HVO i Teritorijalnu obranu. Formirajući brigadu pokazali smo da kao narod dajemo dodani doprinos obrani ovih prostora od istog neprijatelja i agresora. Naš politički i vojni cilj je opstojnost Hrvata na svojim stoljetnim ognjištima. HVO, za nas Hrvate, nije samo predznak ili oznaka na lijevom rukavu, HVO je znam pripadnosti jedinstvenom hrvatskom korpusu u BiH, način i oblik vojnog i svakog drugog organiziranja dok traje ovaj rat. Prestankom rata u BiH Hrvati ove regije će skinuti samo svoje nacionalne oznake sa uniformi i preseliti ih u svoja srca, u svoje domove i nacionalne institucije, koje budu dozvoljene jednom narodu u Ustavu nove države.
Nama je jasno da nadležni organi, eventualnom provedbom ove Odluke našoj brigadi, našem narodu, predočavaju jedan, u ovom vojnom i političkom trenutku, neshvatljiv, preuranjen i nepotreban politički čin prema kome se trebamo odrediti. Zar to do sada nismo činili svojim djelima i svojim ne malim žrtvama“ Zar se u momentu, jednim aktom, od istinskog domoljuba može postati paravojna formacija?
HVO i njegova 115. brigada Zrinski su izraz težnje i želje Hrvatskog naroda. Ona je ostala i, opstala kao HVO, kao 115., kao Zrinski, jer to narod tako želi. Naoružanje i premu smo dobili na temelju takve želje od cjelokupnog Hrvatskog naroda. Budite uvjereni da svi Hrvati koji se časno bore u jedinicama Armije i MUP pomno prate šta se dešava i šta će se desiti u vezi ove Odluke i da im je, kao i svom narodu, veoma stalo da se ovo riješi za Hrvate prihvatljiv način.
Shvatajući ozbiljnost situacije, povodom donesene Odluke i do čega može njena eventualna provedba dovesti, polazimo od principa kojih se u eventualnoj provedvi moramo držati. Prvi princip je da se ne smije dozvoliti prolijevanje krvi i bilo kakav sukob, Drugo, 115. HVO brigada Zrinski provedbom ove Odluke mora završiti svoj slavni ratni put, danom objavljivanja ove odluke u sl. Listu RBiH, kao istinska brigada Hrvatskog naroda i produkt njegove želje. Ni jedna brigada ne može nositi oznaju 115. niti Zrinski, a posebice ne želimo da se ona zove hrvatska, je to, poslije gašenja HVO, narod i vojska više ne žele. Ovaj princip podrazumijeva da se sav potencijal brigade, osim ljudstva stavi na raspolaganje i službu obrane u skladu sa propisima. Ljudstvo se ne smije i ne može prisilno mobilizirati.
Ovaj način transformacije je za nas isto tako bolan i iznuđen, ali smo svjesni da to moramo izvršiti radi svih nas koji zajedno živimo na ovoj regiji. Nitko nema pravo praviti hrvatske brigade osim hrvatskog naroda.
Na naredbodavca i Odluku ne možemo utjecati, te na ovaj način, artikuliranjem stanja i interesa Hrvata ove regije upozoravamo nadležne da provedba ove Odluke se smatra službenim odnosom muslimanskog naspram hrvatskog naroda.
Svaki drugi koncept rješenja, mimo ovog stava kojeg smo predočili, neće biti suglasan volji hrvatskog naroda.
O našim stavovima za razrješenje novonastale situacije ćemo upoznati sve relevantne čimbenike.
Predsjedništvo HVO HZ Soli – (Stav Predsjedništva HVO HZ Soli, 7. sijećnja 1994. godine
„Odlukom Predsjedništva RBiH br. 1592/93., od 14. prosinca 1993. godine, brigada Zrinski trebala je biti preimenovana i prijeći u sastav tri tuzlanske brigade Armije RBiH. Uslijedila je zapovijed zapovjednika Armije RBiH i zapovjednika Drugoga armijskog korpusa od 29. prosinca 1993. o provođenju Odluke Predsjedništva.
Pristanak na taj čin svi smo u Zapovjedništvu Brigade i u HVO HZ Soli smatrali činom izjade. Praktično su nas doveli u položaj biranja između dva zla: promijeniti oznake i, po zapovijedi Armije, jurišati na postrojbe HVO-a u Središnjoj Bosni, što je postalo sudbinom sarajevskih branitelja ili stupiti u oružani sukob s Muslimanima te, s obzirom na neravnopravan odnos snaga, izgubiti sve, poput Hrvata Kaknja i Vareša. Odabrali smo treći put. „ (Zapovjednik 115. brigade Zrinski HVO Zvonko Jurić, siječanj 1994. godine.)
Da bi se izjbjegao rat s Muslimanima, u kojem Hrvati na području Tuzle i ostalih općina nisu imali izgleda, HVO i HZ Soli i zapovjedništvo 115. brigade Zrinski HVO donose odluku o prestanku ratnog puta i raspuštanju jedne od najustrojenijih i najboljih brigada u Bosni i Hercegovini s 10. siječnjem 1994. godine.
„Kako rekoh, odabrali smo treću mogućnost kojoj se nitko nije nadao i 10. siječnja 1994. godine završili ratni put 115. brigade Zrinski HVO-a HR HB. Cjelokupan smo vojni potencijal, oružje i opremu, ostavili u hrvatskim rukama, prebacivši sve u sela iz kojih smo držali bojišnicu prema Srbima.
To je Zapovjedništvo Drugoga armijskog korpusa, premda iznenađeno, prešutno odobrilo jer im je bilo u interesu, a istoga dana kada smo donijeli Odluku o raspuštanju Brigade, pokazala se sva dvoličnost naših dojučerašnjih ratnih suboraca te je Zapovjednik Armije RBiH službeno pohvalio 115. brigadu za ukupan doprinos, iskazanu hrabrost i požrtvovanost njezinih bojovnika.“ (Zapovjednik 115. brigade Zrinski HVO Zvonko Jurić, siječanj 1994. godine)
Tako je prestao ratni put 115. brigade Zrinski HVO.
Gašenje brigade je imalo negativan odjek kod stanovništva Tuzle i ostalih općina. Zabilježen je veći odlazak srpskog stanovništva koje je bilo ostalo da živi u gradskim središtima kojima je brigada bila garant opstanka i sigurnosti. Također jedan broj muslimanih obitelji teško je prihvatio zbog mogućih posljedica za opstanak države Bosne i Hercegovine. Većina pripadnika je nastavila svoj ratni put u sastavu 107. i 108. brigade HVO-a odnosno u Gradačcu i Brčkom. Jedan manji broj našao je načina da ode izvan zemlje. Oni koji su odlučili ostati doživjeli su organiziran policijski progon i nasilno vojačenje u postrojbe Armije.
Bitno je napomenuti da je u Tuzli jedno vrijeme bila ulica koja je nosila naziv ove slavne brigade, ali su mještani te ulice, kao i neki politički prestavnici žestoko protivili tomu.
Dnevnik.ba