Hrvatska – Francuska, deveti put, prvi put u Splitu, i Hrvatska još uvijek u iščekivanju svoje prve pobjede. Naime, u dosadašnjih osam međusobnih ogleda, Francuska je nad Hrvatskom slavila šest puta, a dva puta bilo je neodlučeno: 2:2 na Europskom prvenstvu 2004. godine u Portugalu, te 0:0 u prijateljskoj utakmici na St. Denisu 2011. godine.
Aljoša Asanović (54) jedan je od najvećih nogometaša koji su ikada zaigrali za Hrvatsku. Ukupno 62 nastupa, tri pogotka u deset godina igranja (1990.-2000.), nekoliko antologijskih asistencija, poput Vlaoviću protiv Turske u Nottinghamu ili Šukeru protiv Francuske u Parizu, dok niti jedna statistika ne bilježi koliko je puta u ta 62 nastupa suparnika nasadio na svoj tvrdi, šiljasti lakat. Dovoljno je reći Vatreni lakat, i svi će znati o kome se radi. Aljoša Asanović najznačajnije je godine svoje karijere proveo u Hajduku i u – Francuskoj. Sezona u Metzu (1990.-1991.), pa sezona u Cannesu (1991.-1992.), pa dvije u Montpellieru (1992.-1994.).
Nauživao se Aljoša neodoljivih francuskih vina i kuhinje, topline i glamura Azurne obale, a Francuze počastio prvoklasnim nogometnim izvedbama. Večernji list podsjeća na dijelove i intervjua kojega je dao prije dvije godine, tada uoči utakmice Hrvatska – Francuska u Zagrebu, također u Ligi nacija.
- Francuska je divno razdoblje moje karijere. Igrao sam, među ostalim, s mladim Zidaneom u Cannesu, pa Brunom Belloneom, Yannickom Stopyrom, Louisom Fernandezom... Došao sam u Cannes nakon što je Mlinka otišao, nosio sam desetku, ne sjećam se koji broj je tada imao Zidane – prisjeća se Asanović i nastavlja:
- Na žalost, dok sam bio u Montpellieru morao sam na operaciju mišića, te četiri mjeseca nisam igrao. To je jedina neugoda moje klupske karijere u Francuskoj.
Okrenimo se francuskoj reprezentaciji, momčadi koja je i u vaše vrijeme vatrenima bila nepremostiva prepreka. Tri puta igrali ste protiv Francuza, 1998., 1999. i 2000., i sva tri puta izgubili. Najbolniji je sigurno bio poraz u polufinalu Svjetskog prvenstva, 1:2. I umjesto da i dan danas slavimo vašu asistenciju života, mi i dalje plačemo zbog neumoljivoga Thurama.
- Znate kako gledam na tu utakmicu? Kao da je netko rekao: 'Hrvati, dosta je bilo, dosta vam je treće mjesto!'. Jer, poznavajući nas i naš mentalitet, tko zna bismo li mi uopće mogli apsorbirati da smo svjetski prvaci. A ja i danas mislim da bismo mi postali svjetski prvaci da smo ušli u finale! No, život je takav, stvari nekada ne idu kako ste si zamislili. Evo, i 20 godina nakon naše bronce, netko je opet kazao: 'Hrvati, dovoljno vam je srebro, što će vam više od toga'. Nadam se samo da nećemo opet dvadeset godina čekati na jedan takav uspjeh – rekao je tada Aljoša.
Treća Asanovićeva nesretna epizoda protiv Francuske dogodila se u svibnju 2000. godine kada je cijeli maksimirski stadion, posprdnim 'ole, ole' nakon svakoga dodavanja tricolora, navijao protiv Hrvatske, u porazu 0:2 (strijelci: Pires, Trezeguet). Bio je to okidač za Aljošin oproštaj od hrvatskog dresa.
- Da, baš sam se jadno osjećao na toj utakmici. Nije bio pun stadion, pa se sve s tribina čulo i zaista me pogodilo, pa sam se odlučio oprostiti. Žao mi je bilo u tom trenutku donijeti tu odluku, ali baš mi je prekipjelo. Jednostavno, nisam mogao prihvatiti kako se kod nas uspjeh tako malo cijeni i tako brzo zaboravlja. Ma, ta jalnost će nas uništiti. Pa, ljudi moji, nismo mi Njemačka, koja ima 80 milijuna stanovnika ili Francuska sa 70 milijuna, mi ne 'štancamo' svjetske prvake. A opet, mi smo svjetski fenomen u nogometu i za mene podrška našoj nogometnoj reprezentaciji nikada ne bi ni trebala biti tema – kaže Asanović.
Na kraju, jednoga se francuskoga nogometnoga dužnosnika rado sjećate. Nekadašnji predsjednik Metza Carlo Molinari u listopadu 1990. godine odobrio vam je dolazak u Zagreb na utakmicu Hrvatska – SAD.
- Kada se Metz 2019. godine bio plasirao u prvu ligu, bio sam pozvan na njihovu proslavu, te sam se tamo susreo s Molinarijem. Bilo mi ga je drago ponovno vidjeti, jer me uz Metz vežu lijepe uspomene. On me, istina, isprva nije bio pustio na utakmicu s Amerikancima, jer smo dva dana nakon nje igrali prvenstvenu utakmicu. Kazao je kako me ne može pustiti, jer bih na putovanju izgubio puno vremena. Međutim, tada smo se sjetili da bih mogao u Zagreb privatnim avionom. U to vrijeme bio je luksuz unajmiti privatni let, ali to je bila jedina mogućnost da zaigram za Hrvatsku. Tako sam u Zagreb doletio na dan utakmice, te protiv Amerikanaca odigrao 60-tak minuta. Nisam ni dočekao kraj utakmice na stadionu, nego sam odmah išao na aerodrom kako bih do ponoći stigao natrag u Metz – zaključio je Asanović, danas izbornik nogometne reprezentacije Zambije.
Dnevnik.ba