Tužna vijest o tragičnoj smrti konja narodnog poslanika Amira Zukića na jednom od njegovih imanja, uznemirila je cijelu Bosnu i Hercegovinu. Osobito, njezin federalni dio. Jer, nevini je - ako istraga ne pokaže drugačiji - ljubimac zeničkoga uznika stradao na teritoriji koja je pod kontrolom bošnjačkih političkih snaga. U slobodarskom Visokom. Ukratko, žao je federalnim Bosancima – konja, ali i vlasnika, tj. osvjedočenog dobrotvora mnogih Bošnjaka.
Istina, ima klevetnika koji rado prepričavaju događaj s jedne od prošlogodišnje sjednice užeg rukovodstva temeljne stranke u Bošnjaka; Pitao je, tvrde ti denuncijanti, predsjednik Izetbegović, nestrpljiv da konačno više zaposli svih onih obećanih 100.000 nezaposlenih, svoga generalnog sekretara: „Amire, kako ide sa zapošljavnjem“? Na što je Zukić spremno odgovorio: „Ma, ima, predsjedniče, posla, ali nema narod para!“ No, malotko vjeruje u autentičnost ovoga navodnog razgovora.
Onako od oka
Koliko je Zukićevo iznenadno utamničenje utjecalo na brzinu upošljavanja, pokazat će analize. No, već sad, onako od oka, može se reći da dok je Zukić bio na slobodi, redovi na Zavodu za zapošljavanje bili su kraći. Dobro, imao je narod onda nekako i malo više para. Ali, na koncu konca, to u ovim teškim trenucima, kada je neki zlotvor digao ruku na Amirova konja, i nije važno. Jer, veza između konja i Bošnjaka je povijesna. I u pjesmi opjevana, pa bi se sa stopostotnom sigurnošću moglo kazati; Udar na Zukićeva konja, udar je i na Bošnjake. Ima, naime, niz primjera u historiji u kojima se vidi koliko su Bošnjaci imali povjerenja u te svoje ljubimce.
Eno, primjerice Alija Đerđelez. Narodna nas pjesma uči kako je taj junak, spremajući se da udari na Starinu Novaka vino pio, doratu svome nazdravljao i govorio mu kako će sutra iznenaditi Novaka koji je napravio čeku na Romaniji (uvijek na toj Romaniji neka pizdarija), i tko god hoće proći, mora platiti cestarinu. Priča dobiva umalo tragičan zaplet, jer je Novakov vjerni Mali Grujica baš tada sišao u Sarajevo nabaviti „praha i olova“, te je čuo povjerljiv razgovor Alijin i doratov. Ali, da ne dužim, kraj je sretan – nije, nakon sraza s Đerđelezom, Starini Novaku više palo na pamet cariniti putnike namjernike.
Nameće se, međutim, pitanje: što je sve Zukić povjerio svome doratu?! I je li, eventulano, ovaj mogao propjevati?! Je li bio spreman prekršiti omertu? Što je, u trenutku kada se nastavlja suđenje njegovu vlasniku, možda i od krucijalnog značaja.
Treba, ipak, kazati kako su neke bošnjačke delije - za razliku od Đerđeleza i Zukića - konje potcjenivali. Eno npr. Husein Kapetan Gradaščević, koji je upamćen po glasovitoj: „Boga se bojim malo, sultana nimalo, a vezira ko dorata moga.“ (E, kad bi danas Kapetan zagalamio da se Erdogana nimalo ne boji, ne bi mu se dorat glave nanosao!). Ili, imate u Srba neku vrstu zlostavljača životinja. Tako je Kraljević(u) Marko pola pio, a pola Šarcu davao. (A i što očekivati od pjandure koja je vino pila iz lavora... Iako, nema pisanih tragova da je Šarac imao ozbiljnijih primjedbi na ponašanje ovoga, inače opjevanog, srpskog junaka).
A Dudu, gdje je Dudu?!
Izražavajući još jedanput zgražanje zbog stravične vijesti iz Visokog, te duboku sućut glasovitom vanjskom suradniku svih naših zavoda za zapošljavanje, apeliram na svekoliku javnost kako se ova tragedija ne smije zaboraviti. Nikada! I ne smije se ponoviti više nikada. Nikomu! S razlogom ovo govorim i upozoravam!
Već je, naime, zaboravljen jedan sličan tragičan događaj iz svibnja 2011. Glavnim je tada gradom prostrujila vijest o nestanku psa Mustafe Cerića. Nestao je, naime, Dudu. Jake policiske snage dale su se u potragu, ali, evo, ni šest godna nakon toga, od Dudua ni traga. Je li (još) živ?! Ma, nikoga to više nije briga. Osobito kako mu vlasnik nije više reis. Mora li Dudu ispaštati zbog stanovitog pada u karijeri svoga vlasnika?!
I kad smo već kod pasa, a sve u nadi kako će jednoga skorog i lijepog dana Dudo svojim povratkom kući obradovati ex-reisa, treba podsjetiti kako su neki vrlo oprezni kada je riječ o najboljem čovjekovom prijatelju. Npr. listovi bliski vehabijama - odreda, dakako, tolerantni - upozoravaju kako su naročito opasni crni psi s dvije pjege. To su, biva, šejtani. I, što će ti bit?! Takav se jedan pas, po otkriću jednog drugog poslovično tolerantnog lista, našao u Bakira Izetbegovića. Kud‘ će suza, neg‘ na oko.
Na Sutjesci gore nego u Visokom
I ma koliko sam zgranut visočkom tragedijom, moram priznati kako mi nije jasno zašto nas Zukićev odvjetnik tek sada obavještava da su, prije konja, stradali i Zukićevi psi. Ne kaže pritom čak ni jesu li bili crni s bijelim pjegama, što bi, dakako, moglo biti važno istražnim organaima. Usprkos svemu, usprkos, eto, i njihovoj nesretnoj sudbini – još jednom naglašavam: žao mi konja!
Neka pasa, nemam ništa protiv. Ali, da se ne lažemo, otkako je Rex na Sutjesci skočio ničim izazvan i spasio Josip Broza, imam stanovitu rezervu prema psima.
Dnevnik.ba