Epilog predsjedničkih izbora u Srbiji izazvao je brojne reakcije svjetskih medija. Očekivano. U predizbornu kampanju najvećega favorita uključili su se, naime, i Angela Merkel i Vladimir Putin; Alleksandar Vučić je pohodio i Bon i Moskvu praktički u predvečerje izbora. Usto, njemačka kancelarka već stanovito vrijeme afirmira srbijanskog kolegu kao regionalnog lidera, a to je uloga u koju se Vučić vrlo brzo i vrlo lako uživio.
Tako je, primjerice, na summitu premijera zapadnog Balkana u Sarajevu, na koji je doputovao izravno nakon susreta s Merkelovom, svjedočio kako mu je mutti Angela točno rekla što da prenese europskome komesaru za proširenje Johanesu Hanu. „Ne brini, prenijet ću“, prepričao je Vučić svoju bonsku ekskurziju, te zadivljene slušatelje poučio kako sila Boga ne moli. Ali, i pokazao da su on i Mekelova na Đe si, šta ima, intimni takoreći.
Isti Erdogan
I, jasno, čim su listići prebrojani, Mond nije imao kud doli konstatirati kako poslije Slobodana Miloševića u Srbiji nije bilo moćnijeg čovjeka. A to su, čini mi se, Srbi samo i čekali. Tako je prošlogodišnje ispitivanje javnog mnijenja pokazalo kako čak 79 posto ispitanika misli da se teško stanje u Srbiji može riješiti samo čvrstom rukom. Srbi su, podsjetimo se, bili razmjerno nestrpljivi i kada je uvenula ljubičica bijela. Tako je u studenome 1988. na „Mitingu bratstva i jedinstva“ hor od, kažu, milijun mitingaša pjevao: „Sad se narod uveliko pita/ko će nama da zameni Tita/ Sad se znade ko je drugi Tito/Slobodan je ime plemenito.“
I onda, nije prošlo mnogo, u prosincu 1990. na predsjedničkim izborima, za Slobu je glasovalo gotovo 3 milijuna i 300 tisuća Srba - ili malo više od 65 posto. Vučić sa oko 55 posto nije dobacio do predratnoga vožda, ali nitko nije kao Aleksandar ime plemenito, istovremeno, evo, i premijer i predsjednik. A to mogu samo odabrani. Kao primjerice turski Sloba – Redžep Tajip Erdogan, koji je, uostalom, čestitajući beogradskom kolegi kazao: „Kao dva lidera, koji su izabrani za vrijeme svoga premijerskoga mandata, u potpunosti vjerujem da ćemo zajedno raditi na daljem jačanju naših prijateljskih odnosa i suradnje, naročito u oblasti ekonomije.“
Na što Vučić nije imao kud, nego je odmah pozvao turskoga kolegu u Beograd. Budući ovaj, toliko je tražen, može još samo ponekad u Moskvu, odmah je počeo pakovati kufere.
A glede čvrste ruke koju Srbi toliko vole, već im je, sjedajući u premijersku fotelju 2014., pokazao kako s tim mogu računati. U Sarajevu, pak, iz rata pamte kako mu je ruka i sigurna, osobito kad je u njoj snajper. Malo poviše grada.
Klekni, rajo!
Spominući Vučićevu ratnu epopeju, dolazimo do predizbornog govora predsjedničkog kandidata Saše Jankovića i njegove konstatacije kako nije pitanje hoće li on biti predsjednik, već da li itko može živjeti, a da ga ne tjeraju da ljubi skute jednom čovjeku. Prošli je vikend ponudio odgovor: Još će se Srbi naljubiti skuta! Zapravo, tek će sada pasti u neprirodni položaj. Za (normalna) čovjeka.
Usto, Janković, čiji dobar rezultat, ipak, daje nadu onoj, kako se to još od Miloševića voli kazati, Drugoj Srbiji, je uoči izbora kazao kako je „ovo pitanje država ili bratija“. I, evo, sad ima(mo) odgovor. Očekivan, jer jedan od kandidata je dugo kroz svoj mladi život bio pretendent da krene stopama svojih političkih uzora – vojvode Voje i vojvode Tome. Dakle, bratija, bre!
Međutim, aktualnoj, ali i - sve više - takozvanoj međunarodnoj zajednici nemoguće je ogaditi novoga srbijanskog vožda. Uostalom, usred srbijanske Skupštine radikali, ti Vučićevi bivši suborci, su Frederici Mogherini skandirali: Srbija, Rusija, ne treba nam Unija, na što je ta šefica EU diplomacije, ne odstupajući od pripremljenog govora, uzvratila da se u Srbiji osjeća kao kod kuće. Naprosto, novi je srbijanski predsjednik promoviran kao garant stabilnost na Balkanu, a potreba Bruxellesa za takvom personom je kronična. I točka!
I, zanimljivo, uvijek, osim kratke epizode sa Sanaderom, stabilizatora traže tamo daleko daleko od mora. To što, u biti, ne postoji država u regiji s kojom Beograd trenutačno ima dobre odnose, nije pokolebalo europski dvor. (Dakako, mostarske čokolade što ih je Vučić darivao hrvatskom premijeru Plenkoviću, samo su još jedna srpska ujdurma. Cinizam nesuđenog četničkog vojvode).
Oprostite im, ne znaju što rade
U pravu je, ipak, ekspert Bečkog instituta za međunarodne odnose Vladimir Gligorov koji kaže kako je logičan interes stranih državnika, osobito međunarodnih financijskih ustanova, da održavaju odnose s partnerom koji je dodatno ojačao svoju vlast. Problem je, drži Gligorov, karakter ovih izbora, na kojima je zapravo prešutno promijenjen sistem. Kako, naime, stvari stoje promijenit će se centar odlučivanja, pa će Srbija kliznuti u predsjednički sistem vlasti, s kojim - opet Sloba! - nije imala sreće. I ne samo Srbija, nego i mi oko Srbije.
Taj ekspert čak misli kako građani, u biti, nisu ni znali za što glasuju. Pa su odlučili, dodatno jačajući Vučića, „praktično razvlastiti svoje ustanove i to prije nego što su probali da ih kako treba demokratiziraju.“ Budući sam opet, vraćajući se na olovna Milioševićeva vremena, upao u vremeplov, želim još kazati kako je po prošlogodišnjem istraživanju Vučić zauzeo drugo mjestu kao najpopularniji političar u Srbiji. Malo iza Broza i malo ispred Đinđića. Jedini, dakle živi. Put ka tronu - mada Tito živi vječno - sada mu je otvoren! A, evo, baš kao i Onaj iz Kuće cvijeća vodi nekakvu nesvrstanu politiku. Malo Bruxelles, malo Moskva... a ni Ankara mu nije mrska. O Pekingu da i ne govorim.
Dnevnik.ba