StoryEditor
RECENZIJA FILMA "TOMA"

Toma Zdravković, posljednji osmijeh Jugoslavije

Gloria LujanovićPiše Gloria Lujanović  /  13.11.2021., 11:22h

Impresionistički portret, biografski film o pjevaču Tomi Zdravkoviću hara, kako se to u Bosni kaže kad je nešto jako uspješno, kinima u zemljama bivše Jugoslavije. Čak i u Hrvatskoj, iako su prikazivanja filma u Zagrebu, počela znatno kasnije nego u drugim zemljama. Zašto se tako dugo čekalo da novi film Dragana Bjelogrlića konačno krene igrati po Hrvatskoj, ovdje neće biti riječi,  iako svatko može naslutiti da zbog zadržavanja na graničnom prijelazu Bajakovo kasni.

Film “Toma” donosi životnu priču Tome Zdravkovića, velike jugoslavenske zvijezde narodne muzike, mitske figure i simbola epohe i njegov put od seoskih kafana u Pečenjarevcima, selu nadomak Leskovca, “gradu bez padež“  i zvjezdanog sjaja i slave u Jugoslaviji, pa čak i šire.

image

Toma Zdravković

INTERNET - Internet

Moje je znanje o filmovima izuzetno skromno, na prste jedne ruke mogu prebrojati filmove koje sam pogledala. Zašto je tako, ne znam, ali znam da vrlo lako i brzo gubim strpljenje kada je u pitanju ‘gledanje filmova’. Ali znam da sam od prvih medijskih najava silno htjela pogledati Bjelogrlićevog “Tomu”.

I da stvar bude u potpunosti u tom zdravkovićevskom duhu, film je prije stigao u svaku bosansku provinciju nego u Zagreb, što mi je, pomalo, bilo i drago. Jer je i sam Toma prvo pjevao u svom selu, kao anonimac i nastavio pjevati po provincijama i kada je postao velika faca. Možda se i u tome krije tajne te velike slave koju je uživao. Ljudi su ga, čini mi se, na svakom pedlju bivše Jugoslavije, osjećali svojim, jednim od njih. Nije se pretvarao da je bolji nego što jest, ili bolji od njih.

Za Tomu Zdravkovića znam, čini mi se, otkako znam i sebe. Njegove pjesme slušam cijelog života, i ne vlastitom izborom, nego očevim. Tri su muzičke konstante u njegovom životu od kojih mi je tek možda jednu uspio ‘prenijeti’. Prvi su Azra i Johnny Štulić koji su ga naučili misliti svojom glavom, kako kaže, drugi je Boney M i disco glazba osamdesetih zahvaljujući kojima i danas sjajno pleše, a treći Toma Zdravković.

Prva pjesma Tome Zdravkovića koju pamtim je “Umoran sam od života”. Čula sam je, jedne novembarske noći, tek što smo se uselili 2000. godine u potkrovlje zgrade u Novom Travniku. Živjeli smo ranije, kao i druge izbjegličke obitelji, u tuđim stanovima i pod stalnim prijetnjama i pritiskom od deložacije. Da nam se to ne bi dogodilo, a posebno ne javna sramota kakvu deložacija sama po sebi donosi, moji su roditelji, ‘izgradili’ stan u kojem smo, evo, već dvadeset godina. Te novembarske večeri prvi nas je posjetio don Žarko Vuica, tadašnji novotravnički župnik i ‘poškropio’ nam stan.

Sjećam se da je mama trčala po haustoru da mu da, tada zadnjih 20 maraka, koje je imala, a on ih nije htio uzeti nego samo govorio “ma šta ti je, vi ste tek uselili, Bog vam sreće dao“.

Kad smo otišli na spavanje, tata je ostao sam u dnevnom boravku. Nisam mogla zaspati u 'novoj sobi', trebalo se naviknuti da više ne spavam s bakom i da nema dugih molitvenih rituala. Ustala sam se i promatrala tatu iz tamnog hodnika. Nazvao je, s fiksnog telefona, neku radio stanicu u Republici Srpskoj i naručio pjesmu “Umoran sam od života” Tome Zdravkovića.  Nekoliko minuta kasnije, ta je pjesma pokorila dnevni boravak, zavukla se među zidove, a kroz ključaonicu na vratima vidjela sam tada, po prvi put, suze na licu mog oca. Čovjeka koji godinama kasnije neće zaplakati, koji pomalo i prezire suze, onog koji je odrastao u jednoj strogoj, jugoslavenskoj mačističkoj kulturi pomiješanoj s tvrdim, katoličkim odgojem, kakvog još samo u Srednjoj Bosni ima. Čovjeka kojem je rat uzeo najbolje godine života, onog koji je gledao iz rova, kako mu kuća gori.

Kada je shvatio da ga promatram, trznuo se, kao iz nekog sna, i oštro i odrješito, kao Švabe u partizanskim filmovima, rekao: “Gloria, odmah u sobu, idi spavati.”

Zato volim Tomu Zdravkovića, čovjeka koji je rasplakao mog tatu. Zahvaljujući njemu, danas znam, da je i moj otac od krvi i mesa, iako, nesumnjivo, umoran od života.

image

Film Toma

FILM TOMA - Film Toma

Nedavno mi je pričao da je Toma Zdravković redovito nastupao u Travniku, u restoranu “Opatija“ u selu Kraljevice, odmah kod Gospinog vrela u fazi kada još nije bio popularan, a kasnije, na vrhuncu slave, u restoranima na Plavoj vodi. Na jednom od tih kafanskih solističkih koncerata su ga upoznali i on i majka. Travnik je tada bio važan grad, nije ga se moglo zaobići na koncertnim turnejama. Imao je sve ono što grad čini gradom.

Toma je, prema kazivanju mog oca, u tim kafanama s jednakim poštovanjem, s mikrofonom, prilazio i radničkoj klasi koja je plaće zarađivala u Borcu, tvornici konfekcije i koja je morala štedjeti danima da bi si priuštila jednu takvu noć, kao i uglednim partijašima, direktorima javnih poduzeća. Nije to samo dio pjevačkog manira i geste da se publiku jednako tretira, nego svijest o tome da je jedan od njih i da su, bez obzira, na geografsku udaljenost između sela oko Travnika i Leskovca, dio jednog, zajedničkog svijeta.

Onima koji su rođeni i odrastali u velikim gradovima, teško je razumjeti nas koji smo “provincijalci“, još im je teže razumjeti ljude sa sela. Svakome tko je ikada napuštao, iz bilo kojeg razloga, rodno mjesto i zavičaj, ovaj će film biti blizak. Jer 'kuferaši' najbolje znaju što  znači i kako se to može biti 'umoran od života'.

Meni stvarno nije bilo važno kakav nos u filmu ima glumac Milan Marić koji igra Tomu, stoji li mu ta perika posve ispravno i je li Silvana Armenulić, odnosno, glumica Tamara Dragičević mogla biti još nježnija. Ne smeta mi ni što Marić i Dragičević samo otvaraju usne, a ustvari pjevaju Aco Pejović i Suzana Branković.

Ni u jednom trenutku nisam doživjela da film promovira nasilje nad ženama, alkoholizam, ovisnost o kocki, naprotiv. Priča o djevojčici Romkinji koju prisilnu udaju, a koja je Tomina dječačka simpatija, dovoljno ilustrira na koji način to Bjelogrlić vidi tu problematiku s kojom i danas nažalost živimo. Ako i ima neki jugonostalgičarski prizvuk, on je posve opravdan, ipak je riječ o muzičaru i osobi koja je obilježila Jugoslaviju više nego ona njega.

Film “Toma“, što se mene tiče, govori o vremenu kada su moji roditelji bili sretni i bezbrižni. O vremenu kada je u njihovim životima postojala nada i vjera u ono iskonsko, bolje sutra. O vremenu kada se još uvijek vjerovalo u neki pravedniji svijet za sve nas i kada se nisu izrugivali oni koji su taj svijet pokušavali stvoriti.

image

Film Toma

FILM TOMA - Filmtoma

Ako i nije bilo političkog jedinstva koje se toliko vještački pokušavalo stvoriti u tom famoznom, vremenu „prije rata“, bilo je ljudskog jedinstva u patnji, suzama, tjeskobi, ali i nekoj čudnoj radosti i uvjerenju da se živjeti mora, iako je teško.

Toma Zdravković je posljednji osmijeh Jugoslavije, a Bjelogrlićev film, koji jednako oduševljava publiku od „Vardara do Triglava“, potvrda je da je duša te rasturene Jugoslavije još uvijek, ipak, živa.

Dnevnik.ba

20. lipanj 2022 20:58