Iako se više citira intervju Aleksandra Vučića, koji se uoči katoličkog Božića ispričao (Hrvatima) što govori istinu. A onda, slijedom stare mu navade, opet lagao glede broja nestalih Srba i Hrvata, veću bi pozornost moralo izazvati ono što je prije novogodišnje noći govorio šef srbijanske diplomacije. Iznimno je bio nadahnut Ivica Dačić, za kojega se inače u tzv. Drugoj Srbiji vjeruje da nerijetko govori ono što Aleksandar Veliki misli. Dobro, ne baš onako sirovo kao minstar ratni Aleksandar Vulin. No, baš zbog toga je nužno u regionu voditi računa o tomu što govori nekadašnji Miloševićev glasnogovornik. A i šire..
Tako, jedan od najboljih, neka mi oprosti Halid Bešlić, regionalnih interpretatora Miljacke, nezadovoljan, valjda, novinarskim pitanjima, sam sebe pita: „Jesu li otklonjeni problemi zbog kojih su izbili ratovi na Balkanu?“ Jasno, zna odgovor taj pitalac vrli: „Nisu. Ovo je samo intermeco između nekih novih sukoba, ne zbog Srba, već zbog nerješenih pitanja na Balkanu.
“Ustani Ilija, Srbi te zovu!
Prošao je Dačić mnogo toga još od Slobinih dana, pa, dakako, treba od njega očekivati i rješenje. U Srbiji netko, veli, treba kreirati novi memorandum ili Načertanije. Ali, oprezan je, bojeći se, čini mi se, kako će otkriti položaj, nema to veze sa deklaracijom o očuvanju srpskog naroda, jezika i kulture koju pripremaju Srbija i Republika Srpska. Znakovito je, međutim, da je i Ilija Garašanin pišući Program spoljašne i nacionalne politike Srbije na koncu 1844. godine, zloglasno, dakle, Načertanije slično mislio o stanju na brdovitom Balkanu.
„Dviženije (pokret, kretanje op. J.V.) i talasanje među Slavenima počelo je već, i zaista nikad prestati neće. Srbija mora ovo dviženije a i rolu i zadatak, koju će ona u tome dviženiju za izvrašavanje imati, vrlo dobro upoznati. Ako Srbija dobro projesapi šta je ona sad u kakvom se položeniju nalazii kakvi nju narodi okružavaju to se ona mora uveriti o tome da je ona mala, da ona u ovom stanju ostati ne sme, i da ona samo u sojuzu sa ostalim okružavajućim je narodima za postići svoju budućnost svoj zadatak mora imati. Iz ovoga poznanja proističe čerta i temelj srpske politike, da se ona ne ograničava na sadašnje njene granice, no da teži sebi priljubiti sve narode srpske koji ju okružuju“, jasan je Garašanin. Baš, dojma sam, kao i Dačić kad ga priziva uoči najluđe noći, a usred „talasanja među Slavenima“. Kroničnog, naime.
A kako je spomenuo i jednako zloglasni Memorandum SANU, što ga je grupa akademika Srpske akademije nauka i umetnosti napisala 1986. a nešto kasnije i objavila, treba podsjetiti na obrazloženje autora što ih je ponukalo da progovore o „aktuelnim društvenim pitanjima u našoj zemlji“. U vrijeme dok se, dakle, bauk Josipa Broza još nije vratio u bocu i dok je Beograd uzimao danak od svih republika i pokrajina - od Hrvatske, primjerice, u (turističkim) devizama, a od Kosova u krvi - akademici pišu kako nacije u Jugoslaviji nisu ravnopravne, jer, tvrde, srpska nacija nije dobila pravo na svoju državu.
Pozdrav iz Novog Sada
„Delovi srpskog naroda, koji u znatnom broju žive u drugim republikama nemaju prava, za razliku od nacionalnih manjina, da se služe svojim jezikom i pismom, da se politički i kulturno organizuju, da zajednički razvijaju kulturu svoga naroda“, dijagnoza je srpskih akademika.
A nakon što je na svesrpskom okupljanju u Novom Sadu u kolovozu prošle godine dogovorena izrada deklaracija o opstanku srpske nacije, Milorad Dodik je, otklanjajući, istina, aspiracije za preuređenje države (ili država...), kazao kako deklaracija ima cilj kazati kako europska konvencija dozvoljava da Srbi u Sloveniji imaju status nacionalne manjine (a trenutačno taj status nemaju), da im je u Hrvatskoj onemogućeno korištenje ćirilice, te da se mora omogućiti poštivanje Ustava BiH kojeg ne poštuje međunarodna zajednica... Usto, eresovski vožd prelazi i granice ex-Yu, pa kaže kako (zapravo) ovovremeno načrtanije treba obuhvatiti i Albaniju, Bugarsku, Rumunjsku i Mađarsku i „sagledati s kakvim se izazovima u tim zemljama suočava srpska zajednica“. Ukratko, gdje je god srpski grob, tu za deklaraciju ima posla.
Kontekst je, međutim, takav da moram djelomice prepričati i što je na kraju godine zborio budući, mada neki misle i nesuđeni, srpski akademik i neimar – Emir Kusturica. Novinari su, naime, i Nemanju propitivali o Akademiji. Tako će jedan: „Pomenuli ste Akademiju i intelektualce, kako danas vidite njihovu ulogu u Srbiji? Došli smo do toga da je Akademija nekada radila na Memorandumu, a danas nam njen predsjednik poručuje da se sa Kosova treba povući s elementima digniteta?“
Kombinacija suglasnika
Pitanje je vrlo sugestivno, jer pitalac očekuje da Nemanja krene u boj za Kosovo i nemilice udari na predsjednika SANU Vladimira Kostića... Ali ne: „Na Memorandum se upire zbog te kombinacije suglasnika. Mogu da zamislim tamo nekog Muslimana, Hrvata ili Srbina iz Odžaka koji će kad čuje riječ Memorandum, odmah imati utisak da se radi o nekoj skrivenoj zavjeri. Kad se pročita, vidi se da je to jedno benigno štivo okrenuto pitanju kako da se izađe iz vremena titoizma i kako da se nađe novi put“, tumači taj Srbin (tamo neki s Gorice) od stoljeća prošlog.
Dakle, Dačić kaže kako nova srpska deklaracija i novo načertanije nemaju veze, a Kusturica da je Memorandum SANU, zapravo, bio samo mali tečaj kako se Srbi mogu kutarisati SFRJ. Pravi je to singal da se pomalo kupuje suha hrana i čiste puške. Tko ima! A tko nema neka štedi na hrani. (Ispriačvam se, inače, onima koji se ne boje kombinacije suglasnika)!
Dnevnik.ba