Inicijator sastanka je bio član Predsjedništva i prvi čovjek HDZ-a Dragan Čović.
Međutim, sastanka nije bilo. Izetbegović je ručak otkazao još ranije, kasnije mu se pridružio i Fahrudin Radončić. Ni vladajući "SZP-ovci" iz Republike Srpske nisu mogli nazočiti.
Vođen čistom logikom Čović je povukao i takav potez - naime, odgodio je ručak za neki drugi put.
Bh političke prilike su takve kakve jesu i osim punih trbuha naših šefova stranaka ništa se značajno ne bi promjenilo nakon tog ručka. To je više neformalni karakter druženja, ali za dublju analizu političkih odnosa, uzročno - posljedično, vrlo je bitna stvar. Naime, vijest o odgodi ručka je po tko zna koji put ogolila pamet sarajeveskih medija, analitičara i intelektualaca. Dočekali su tu vijest kao svojevrsnu pobjedu i krenuli u naslađivanje zbog odgode, pobogu, najobičnijeg ručka koji je, da naglasimo, samo jedan u nizu od takvih ručkova naših šefova stranaka. Međutim, kao što svaka, ili gotovo svaka inicijativa iz Mostara bude dočekana na nož, tako je bilo i ovaj put.
Opet je Sarajevo to koje vrši segregaciju, koje pratično odjeljuje Hercegovinu od Bosne, i možda najplastičnije rečeno, Herceg Bosnu od Bosne i Hercegovine.
Taj ručak Čovića s drugim kolegama ništa stukturalno i značajno ne bi promjenio vezano za sveukupne političke odnose u zemlji, ali je upravo reakcija na nedolazak taj faktor koji je po tko zna koji put pokazao da smo mi duboko podijeljena država i društva i da je borba protiv tog uglavnom Sizifov posao.
Ovdje nije bitan ručak, nego princip. Ako se vratimo malo kroz povijest, možemo primjetit isto oduševljenje svaki put kad propadnu pojedine inicijative iz hrvatskih krugova. Upravo je (političko) Sarajevo najveći remetilački faktor i rehabilitator Herceg Bosne jer ako se zbog običnog ručka tako nastupa, zamislite kako će izgledati situacija kad isti ovi akteri koji su odbili ručak odbiju neke važnije ideje i projekte koji budu predloženi od hrvatskih političkih opcija.
Dnevnik.ba