Mahmutćehajić se ne libi ono što naziva andrićevstvom klasifikovati kao isključenje “svake više ontološke visine” i “zgurano u stegu ideologijskog idiotizma”. Taj “idiotizam” se ogleda u tome da je Andrićevo pisanje zapravo “realnost nacističke Evrope, s njenim nedićevskim surogatom u Srbiji prenesena u fikcijsku sliku Bosne.” Andrić je, dakle, živeći u Beogradu pod nacističkom okupacijom, konstruisao sekularno-nacionalističko-rasistički anahronizam i ovo mračno razdoblje “istrjebljenja Jevreja i Roma” dijabolično transponirao na Bosnu. Ovo mi je omiljena Mahmutćehajićeva tvrdnja. Evo i zašto. Zamislimo trenutak da o istoriji Bosne, kao i odnosima njenih vjerskih zajednica nije zapisano ništa prije Drugog svjetsog rata i da Andrićeve navodne monstruozne konstrukcije “umotavane u pripovjedačko umijeće” jesu reminiscencija nacizma. Samo, hajde da dočaramo kako bi se te reminiscencije očitovale da Andrić rat nije proveo u Beogradu već u Sarajevu, prijestolnici “više zbilje”.
Kada bi zloglasni nacistički pisac u laganoj šetnji obalom Miljacke prošao pored sefardskog Kal-grandea, kojeg je prethodno opustošila antisemitski fanatizovana svjetina i poslušao gradski orkestar kako svečano dočekuje snage Wermachta kod gradske vijećnice, možda bi u nekoj kafani u koju je prethodno, naravno, zabranjen ulazak Židovima, prelistao najnoviji broj Sarajevskog novog lista kako bi se informisao šta se daje na daskama koje život znače. Na žalost, kazalište još uvijek ne radi, ali, gle, tu je intervju sa budućom žrtvom komunističkih zločinaca Alijom Nametkom, koji najavljuje početak nove i kvalitetnije sezone: “Davat će se u prvom redu domaći hrvatski komadi i klasične drame, te djela trajne vrijednosti stranih pisaca, dok se moraju izbjegavati frivolni komadi i bračni trokuti koji u moralnom pogledu destruktivno djeluju na obitelj. Već sada se vježbaju komadi od Muradbegovića (Ahmeda op.a) ‘Na Božjem putu’ i od talijanskog pisca Rosso di San Secondo ‘Među opravama koje plešu’. Pripremaju se neki komadi, u kojima će nastupiti glumci, koji su dosada kratko vrijeme djelovali i na sarajevskoj pozornici, gdje im je bio onemogućen razvitak, pa su morali tražiti zaposlenje u skopljanskom, niškom i novosadskom kazalištu, a sada su se vratili u oslobođenu domovinu.”
Eh sad, vjerovatno bi se zgroženi sekularistički, nacionalistički i nacistički Andrić užasnuo samom pomišlju na realizaciju ovako lijepo sročene težnje “višoj zbilji”. Onoj koja iz svoje cvijetne stvarnosti istjeruje sve ono što “u moralnom pogledu destruktivno djeluje na obitelj”, te se, željan “dogmatskog seularizma, orijentalizma i kulturnog rasizma”, žedan krvi “neprijatelja nacijskih ‘našosti’” (sve termine izmislio R.M.), odlučio potražiti istomišljenike. Ali avaj, nigdje ništa slično. Nikakve fajde od novinskih stupaca ispunjenim naslovima koji slave dolazak “najmoćnije i najljepše vojske svijeta, plavokose armade velikog njemačkog genija”, ili kako je “Obustavljeno djelovanje srpskog društva ‘Prosvjeta‘”. Ili što se gradska uprava, uz nove svjetlosne oznake za tramvaje, već u junu 1941. potrudila izraditi nove oznake za Židove, zabranila im “posjećivanje korza, parkova, javnih lokala, kao kafana, gostiona, hotela i slastičarnica, kao i brijačnica”. Ili što su vodeći intelektualci i viđeni građani 1942., sastavili Memorandum u kojem svoju “nacijsku našost” proglašavaju gotskom, a voljnom Führeru prijavljuju poglavnika Antu Pavelića “da brojne Jevreje u Bosni, naročito u Sarajevu, gdje ih ima veoma mnogo i veoma bogatih, prima u katoličku crkvu” i koji su, kada su osjetili da su zaštićeni, “započeli...ponovo svoju izdajničku rabotu.”
Vjerovatno konačno užasnut manjkom kulturnog rasizma u razmišljanju vrhunskog intelektualca Mustafe Busuladžića da su se “kod nas su ljudi borili protiv Židova i njihovih špekulacija, protiv njihovih prevara i izrabljivanja”, ali da je, po njihovom odvođenju u konc logore, “u čaršiji ostao židovski duh špekulacije, podvaljivanja, nabijanja cijena i lihvarenja u tolikoj mjeri da se pokvarenost stanovitih trgovaca, bez obzira na vjeru, zasjenjuje rad nestalih Židova", Andrić odlazi u Beograd. Odlučan u namjeri da, po predlošku tamošnjih dešavanja, iskrivljivanjem, falsifikovanjem i izmišljanjem, u potpunosti zatre “pluralnost kao pečat i štit svega bosanskog”.
Vratimo se sada u zbilju Mahmutćehajićevog rezonovanja, ukolik se ono tako, uopšte, može nazvati. Ako neko teze gradi na sipanju drvlja i kamenja po drugima (rasisti, fašisti, nacisti) radi navodne ideologizacije prošlosti, a sam je konstruira na osnovu selekcije činjenica, domišljanja i jeftinih mistifikacija, kako da onda da definišemo ono što je proglasio andrićevstvom, osim njegovim vlastitim riječima o “okrutno poravnatom pričanju” zguranom “u stegu ideologijskog idiotizma”? Dakako da će se, suočeni sa elementarnom logikom i činjenicama, svi mistifikatori uhvatiti za slamku “iznevjeravanja” svete ideje, kao izvoru zla, te Andriću prebaciti da je određene devijacije od “svete ideje”, odnosno “više zbilje” proglasio suštinskom mentalitetskom odlikom određene grupe, u ovom slučaju bosaskih muslimana - Bošnjaka. Tako ih, u okvirima nacionalističkih svjetonazora, svrstavši kao atavističku “drugost” koju treba ukloniti. Međutim, to nije dokazano ničim, osim konstruktom o savršenosti “više zbilje”, to jeste stare dobre mantre svih vjerskih fanatika o savršenstvu njihovog vjerovanja i nesavršenosti vjernika, bez da, u vezi konkretne problematike, pojasne, kako je moguće da su kroz istoriju funkcionisala i dalje fukcionišu mnoga vjerski pluralna društva, u moderno doba obavezno sekularna, bez utemeljenosti na bilo kakvim “svetim obavezama”, koje se, kao u nekom bizarnom ruletu, katkad prekrše, a katkad, pak i ne.
Ne pada li Mahmutćehajiću na pamet da je sumanuta konstrukcija o Bosni kao “središnjem prostoru u geografskom i kulturnom kontinuitetu integrirane pluralnosti koja se rasprostire od istočnih granica nekadašnje Rimske imperije i njenog osmanskog nasljedstva, preko sjevernih i južnih obala Mediterana, do Atlantika” također demonstracija o kulturološkoj i etičkoj, da ne kažemo rasnoj, superiornosti? I to onog naroda kojem je “integrirana pluralnost” sveta obaveza? Ili da je konstruiranje takve, do zla boga, netačne i neutemeljene slike bosanskog i bilo kojeg ljudskog društva na svijetu, ono što čini on a ne Andrić?
Od Ive Andrića bismo, s druge strane, kreirali neistorijsku, imaginarnu ličnost ako bismo prikrivali njegove određene animozitete, pa i onaj dio animoziteta prema bosanskom muslimanskom mentalitetu (koji nije isto što i poziv na genocid), no to ga ne čini manifestacijom ontološkog zla, već ljudskim bićem sa animozitetima u (bosanskom) svijetu prepunonom drugih animoziteta. Andrćevstvo tumačeno od strane Mahmutćehajića, prema tome, ne samo da je gomila laži i budalaština, nego sračunata distorzija istorijskih činjenica pod krinkom borbe protiv “ideologijskih izvrtanja realnosti”.
(U sljedećem nastavku: Šta je zapravo cilj konstruiranja andrićevstva?)
Dnevnik.ba