Mi vodimo tvrdu, isključivu, neimaginativnu nacionalnu politiku koja nas može odesti u pravu katastrofu ako je ne zamjenimo politikom kompromisa.
Dobrica Ćosić, 22. april 1994.
Piše: Vuk Bačanović, Dnevnik.ba
Senat Univerziteta u Sarajevu je 28. decembra 2016. godine dao Preporuku svim fakultetima prema kojoj “se preporučuje organizacionim jedinicama Univerziteta u Sarajevu, da u pripremi akademskog kalendara, te drugih dokumenata koji uređuju plan i program, aktivnosti, izvođenje nastave i ispita, a uvažavajući pravo studenata, nastavnog i nenastavnog osoblja islamske vjeroispovijesti koji studiraju, rade i djeluju pri Univerzitetu u Sarajevu, te drugih javnih događaja koji uključuju šire grupe studenata, a predstavljaju fakultativni ili obavezujući dio akademskog rada, usavršavanja i obrazovanja, vode računa da ne zakazuju akademske obaveze petkom i to: od 11:45 do 13:00 sati u periodu zimskog računanja vremena, odnosno od 12:45 do 14:00 sati u periodu ljetnog računanja vremena.”
I zaista u ovoj odluci, naizgled, nema ničega spornog. Ukoliko hrišćani svoje obrede mogu obavljati nedjeljom koja je neredan dan, a Jevreji subotom koja je, također, neradan dan, zbog čega se tim danima odmora ne bi moglo priključiti sat i 15 minuta kako bi studenti muslimani mogli obaviti molitvu, a pri tome ne propuštati bitno gradivo, ispite i sve ono što društvena zajednica finansira u procesu proizvodnje akadmskih građana? Ono što se mijenja u odnosu na već postojeću sarajevsku praksu tolerisanja otsustva sa predavanja i ispita radi džume, jeste i to da hrišćani, Jevreji, ateisti i ostali, prema ovoj preporuci, u ovih 75 minuta, također, oslobođeni nastave i ispita.
Šta je u svemu ovome problematično? Osim činjenice da će Univerzitet morati smisliti način kako da iznađe rješenje za masovni nepovratak na nastavu nakon džume, kao što to još uvijek nisu smislile državne, a i brojne privatne firme u Sarajevu, koje, nakon džuma namaza rijetko mogu očekivati svoje uposlenike bilo gdje drugo osim na Jahorini, Bjelašnici ili u nekoj od kafana.
I osim činjenice da možemo očekivati zakon da se neradnih 75 minuta pribrojenih petku i suboti počnu primjenjivati i na rasporede srednjih, a zašto da ne i na 7., 8. i 9. razreda osnovnih škola, u kojima su momci koji pohađaju vjeronauku već stasali za džumu. Ili osim toga da je ovo samo prvi korak u proglašavanju petka neradnim, a nedjelje radnim danom. Mogli bi smo reći ni da tu, također, nema ništa problematično, s obzirom da slična praksa postoji u Izraelu, gdje su dani vikenda petak i subota, pa zbog toga niko ne dovodi u pitanje sekularni karater jevrejske države.
Da li ovo vodi daljnjoj islamizaciji društva u Sarajevu i bošnjčkim kantonima Federacije BiH? Odgovor je svakako potvrdan i to je proces koji će se odvijati ili neće odvijati onom brzinom kojom to želi bošnjačka većina. Da li će to biti proces koji će se zaustaviti samo na tradicionalnom petku, ili će ići dalje u zabranu točenja alkohola, slavljenja sekularnih praznika, na bošnjačkoj većini je da odluči. A ta odluka će biti presuđujuća za bošnjačko društvo.
To jest: da li će pravo na džumu istovremeno značiti i pravo na nesmetano i bezbrižno kritikovanje i ismijavanje džume i svih, za nju vezanih, pripadajućih vjerskih sadržaja, pravo na bivanje ateistom bez straha od društvenog izopštenja, pravo na školovanje bez uključivanja vjerskih doktrina u nastavni proces, pravo na blasfemičnu pozorišnu predstavu, koje se, u vrijeme ljetošnjeg MESS-a, u Sarajevu, već pokušalo uskratiti, zatim pravo na Facebook status, bez opasnosti gubitka posla, ukoliko niste izrekli neki radikalni probošnjački stav kao direktor Al-Džazire Tarik Đođić, koji nesmetano može pozivati na nestanak srpskog naroda i za to ne snositi bilo kakve posljedice?
Jednom mišlju, da li će Bošnjaci krenuti prema liberalnom pluralnom društvu, ili ostvarenju ključnih rečenica iz Islamske deklaracije svoga državotvornog ideologa Alije Izetbegovića, da “svaki neislamski program može prividno izgledati blizak i na domaku cilja, ali je on za Islamski svijet, čista utopija, jer leži u domenu nemogućeg”, ili da je “Islamsko društvo bez islamske vlasti… nedovršeno i nemoćno”, te da “islamu pripada onaj… čija slika svijeta ne samo dopušta nego i traži da jedna po red druge stoje i bogomolja i tvornica”, i, naravno, da “Nema mira ni koegzistencije između ‘islamske vjere’ i neislamskih društvenih i političkih institucija?”
To već nije pitanje za one koji su, u smislu bošnjačkog odgovora, pesimistični, te su odustali od uloge društvenog kritičara u društvu koje nikada nije, niti će biti njihovo. To je stvar bošnjačke odluke. Mi, koji smo voljno, ili silom prilika koje su nas u to surovo uvjerile, shvatili da je naša jedina moguća domovina Republika Srpska, ne smijemo biti utoliko nepristojni da popujemo Bošnjacima. Naša kritika bošnjačkog društva neophodna je tek u onoj mjeri u kolikoj bude ugrožavala naše slobode. I da uvijek preispitujemo kakve su to naše slobode?
Bilbordi za predstojeći Dan Republike 9. januara tako nose naslov: Pravo(na)slavlje. Istina je da je većina Srba, silom istorijskih silnica, pravoslavne vjere i/ili tradcije. Međutim, slobodna sekularna država nije ona koja znači isključivo pravo na pravoslavlje, već i pravo na katoličanstvo, pravo na islam, pravo na protestantizam, judaizam, paganizam, ateizam, slobodu govora, pravo na pravoslavlje jednako kao i pravo na blasfemiju. Zbog čega simbol Dana Republike ne bi mogao biti Tvrtko Kotromanić, autor jedne od najljepših molitava svetom Stefanu na srpskom jeziku i koji je, kao kralj Srbljem i Bosni, simbol blizak i Srbima i Bošnjacima, a kao rimokatolik nacionalnim Hrvatima?
Najzad, kao simbol državnosti i svima onima koji nisu vjernici? Mudra politika je ona koja uvijek nastoji da otvara, obogaćuje, usvaja od svega najbolje i ne zatvara se u uske granice. Republika Srpska, kao mlada država, ima istorijsku šansu jačanja srpskog identiteta i njegovog iskupljenja od prošlih grešaka. Ako smo katastrofalno griješili u prošlosti mora li to tako ostati i danas? Imamo li u svojoj tradiciji neki totalitrni dogmatizam koji nas obavezuje na ponavljanje jednog te istog? Jednog te istog obrasca stradanja i katastrofičnosti? Naprotiv, počeci srpske nacionalne misli, još u doba Karađorđa se, između ostalih, vežu za Rada Vučinića, poslanika pri dvoru Napoleona Bonaparte, koji je srpsku naciju držao isključivo multikonfesionalnom, a da ne govorimo o humanističkom i liberalnom shvatanju nacije Milutina Grašanina.
Zbog čega onda, u trenutku kada u Sarajevu priča o multikulturalizmu i pluralizmu polako tone u močvaru totalitarnog islamizma, umjesto “pravom na slavlje”, ne bismo nastupili sa “pravom za sve”? Pravom svakoga da u Banjaluci i cijeloj Republici Srpskoj bude ono što u Sarajevu ne može? Stvaranjem mogućnosti za svakog federalnog slobodnomislećeg intelektulaca, bez obzira na etničko i identitetsko opredjeljenje, da slobodno može živjeti i raditi u Banjaluci? Sa pravom i na islam i na katoličanstvo i na judaizam i ateizam i na šta god poželi. U slobodnoj srpskoj državi. U protivnom, (p)ostaćemo samo predvorje pakla, nerealizovani krajišnički narod osigurača tuđe sreće, radna snaga koja se iz minskog polja prošlosti konačno probila u naredno minsko polje.
( ovaj tekst napisan je 03.01.2017. godine )
Dnevnik.ba