Sve su zapravo zakuhali novinari Youtube kanala Centra za društvenu stabilnost. Pokazujući na čašu vode ispred jedinog nebošnjačkog člana kolektivnog državnog vrha Be i Ha, postavili su mu vrlo sugestivno, ma gotovo retoričko pitanje: Što bi uradio kada bi Drina bila vječita granica, a sve njezina voda sadržana u toj časi? Čuj što bi?! Popio, dakako! Tako i bi. A još je, popiviši naiskap granicu, nazdravio novinarskom tandemu koji je, eto, doveo u nepriliku taj centar da ga prekrste. U Centar za društvenu nestabilnost. Jer, ne dozivaj Drinino ime – uzalud!
Uvijek, naime, nekako oko Svetog Stefana, Krizni stožer temeljne bošnjačke stranke osobito je mobilan. Baš kao da će se dogoditi ono što se i inače ne događa kada u „boljem dijelu BiH“ slave Republiku Srpsku. Doduše, protiv Srpske u SDA-u nemaju ništa. Efikasno! Ali, zato se Krizni žurno sastane čim eresovski vožd kaže kako je Drina srpska rijeka. Slijedom čega su svekolikoj Be i Ha javnosti, a i šire, održali mali čas geografije, ali i domoljublja. Onako baš probosanski, zavnobihovski, dapače.
Žeđ u Srba
U Bosni i Hercegovini ne postoje srpske, bošnjačke ili hrvatske, već samo bosanskohercegovačke rijeke. (Za razliku od, dodao bih skrušeno, entiteta!). Jedna od njih je Drina, stogodišnja državna granica između BiH i Srbije, tvrde u Bakirovu jatu. U biti, parafrazirali su onu iz Mrkonjić Grada, samo što su forsirali Drinu, koja je - slijedimo li zavnobihovsku nomenklaturu i srpska i bošnjačka/muslimanska i hrvatska rijeka.
Zanimljivo, kroz povijest su gotovo svi pobrojani mitologizirali vodu Drinu, pa je ona doista poslala više od rijeke. Mitska, dakle, voda. Primjerice, u rano ljeto 2017. preko te, što bi rekao Bakirov Krizni, stoljetne granice, gradio se, gotovo (već) dovršio most između Bratunca i Ljubovije. Tamo daleko krstiše ga - da izvine Krizni - Bratoljub. Samo su naivni mogli vjerovati kako je naziv mosta skovan od početnih slova dva gradova koja je eto povezao. Mada, i njih je (tobe) dozvao tadašnji predsjednik Srbije Tomislav Nikolić ispalivši nasred mosta: „Rijeke su krvotok svih zemalja, pa i srpskih (akcent je, op. aut. na množini), ali nitko osim Srba nema Moravu i Drinu, rijeke koje teku posred srpskih zemalja (vidi gornju opasku!) i koje su odrednice srpskog bića trajanja i postojanja“, kazao je vojvoda Toma dometnuvši da su one, obje, dakle, te rijeke više od drugih voda – jer one su vode koje utažuju identitetsku žeđ kod Srba.
Uz to, kazao je taj na Ravnoj Romaniji promovirani četnički vojvoda, Drina je rijeka koja traži da se na njoj stalno grade ćuprije. Znakovito, koliko sam upratio, Bratoljub jest izgrađen, ali još nije pušten u promet. Jedino, ako nije sad oko 9. siječnja... No usprkos tomu, Nikolićevo svečano obećanje dano nasred Bratoljuba: „Teći ćemo jedni prema drugima kao što ispod ovoga mosta teče Drina.“ - je ispunjeno. Granica, o kojoj tako patetično, frazerski i deplasirano guslaju u SDA-u, odavno je otvorenog tipa.
Sveta je Drina, samo (i) mokra
Slijedom ZAVNOBiH-a, dolazimo i do napaćenih Hrvata, ali i do - potpuno izvan aktualne realne političke konotacije - Bošnjaka. U, zamislite, paketu. Drina je, ako netko (još) ne zna, i Hrvatima značila više od vode. Ja sam, doduše, to doznao na teži način. Kada je tamo početkom 1991. u splitskom hotelu Marjan promovirana Hrvatska stranka prava, Alija Šiljak je u neko doba izvadio bocu i zašao po dvorani škropiti, a zapravo, više-manje,zalijevati nazočne. Uz opasku: Ovo je sveta voda Drina.
Rijetko me je kad boca mimoišla, tako da sam i ja shvatio kako je Drina doista više od vode. Osobito jer je bila veljača, hladnjikavo čak i u Splitu. Drina jest, priznao sam pošteno Šiljku, sveta... samo i mokra! Srećom, vino – koje, po mome skromnom sudu – također ima mitske karakteristike, bilo je kuhano. I Alija, taj živopisni i sad već rahmetli Goraždanin, i ja iskoristili smo tu sretnu okolnost. Sve dok se Drina na nama nije osušila. A i (malo) duže...
A povijest nas uči i kako je Drina u Hrvata i njihova nekadašnjega cvijeća muslimana bila voda nad vodama i 1941. U Slavonskom Brodu je, naime, o tomu 15. lipnja naročito nadahnuto govorio Poglavnikov ministar bogoštovlja Mile Budak: „Stražu na Drini može od sada držati Bošnjak, bio musliman bio katolik“. A kako bi, ocijenili su povjesničari, pobudio jedinstvo (tad bratstvo još nije bilo u igri) među katolicima i muslimanima uskliknuo je: „Svi mi, braćo i sestre, moramo se međusobno razumjeti. Nema više Turske s one strane. Tu je najčišća hrvatska krv. Treba složnog rada i neizmjerne političke vjere katolika i muslimana“.
Teci Drino!
Budući je Budak bio i ministar nastave, pod hitno je u hrvatskoj himni Lijepa naša domovino promijenjen stih "Teci Savo, Dravo teci, nit ti Dunav silu gubi" u "Dravo, Savo, Drino teci, nit ti Dunav, silu gubi". Probila se, eto, Drina - čak! - u himnu. Nakon čega mi je malo sumnjivo to srpsko zaklinjanje u rijeke. Pa gdje su onda, makar Drina i Morava, u njihovoj himni?! Nigdje... Srbi su na višoj razini, okomito naime. Pa traže pravdu od Boga. Božanski je to – Bože mi oprosti! – narod.
Jasno, ni Bošnjaci - osim eventualno onih oko (navodno) pola milijuna s hrvatskom putovnicom - nemaju više ništa s Lijepom našom. (A i Drina je, doduše, ionako ispala iz hrvatske himne.). No kako je bh. himna trenutačno bez teksta, eto prigode da, čim netko nakiti svečanu pjesmu, ubaci, tj. vrati Drinu. A neka i Plive... zbog gajtan trave.
Pa da vidimo što će onda Dodik piti!
Dnevnik.ba