Majka je brižna, majka je dobrostiva. Nježna, pažljiva i strpljiva. Ne osuđuje, ne uvjetuje i snažna je. Ma, najsnažnija za svoje čedo.
Majčinska nas ljubav sprema za život, oblikuje i čini boljima. Majčinska ljubav je božje prisustvo ovozemaljskog života. Njegovo izravno djelovanje i nauk. Temelj stabilnosti pojedinca i društva.
Žena postaje majkom onog trenutka kada zamisli svoje čedo. Njena emocija prema nerođenom djetetu se rađa sa željom za tim djetetom. Žena je majka onoga trenutka kada na ekranu čuje srce svoga srca, onoga trenutka kada do kasno u noć zamišlja ruke svoga čeda, boju glasa, i miris u kutu vrata. Najsvetijom dužnosti od boga darovanom - žena postaje majka. S majčinom ljubavlju nastaje svjetlost.
10.06.1993. život je izgubilo osmero hrvatske djece; Sanja, Milan, Dragan, Dražen, Boris, Sanja, Augustina i Velimir. Na lokalno igralište snage ARBiH bacile su minobacačku granatu. Petero djece je na mjestu poginulo, a troje ih preminulo u nadolazećim danima, od posljedica.
Te večeri šest majki je ostalo bez svoje djece. Šest očeva kopalo grobove nasljednicima svoje loze.
Ako nas definiraju kroz život, između ostalog, i naše rodne etikete, prestaje li majka biti majka gubitkom svog djeteta? Prestaje li otac biti roditelj, odgajatelj, zaštitnik?
Život nije pravedan, s tom istinom lako živimo. No, nema veće nepravde, većeg grijeha i goreg zla od – povrede djeteta. Najsvetije dostignuće svakog postojanja je božje povjerenje u čovjeka – kada odluči darovati mu čedo. Majka nikada ne bi smjela sahraniti plod svoje utrobe. Otac nikada ne bi smio tijelo vlastitog sina pokriti bijelom plahtom. Roditelji, u idealnom svijetu, ne bi smjeli doživjeti da su nemoćni zaštititi svoju djecu od zla.
Majko koja si rodila Sanju i Milana Garića, majko Ramljak Draganova, majko Čečura Draženova, majko koja si na svijet donijela Borisa Antičevića, majko Križanović Sanjina i majko Velimirova i Augustinina – oprostite nam svima jer smo sudjelovali u kreiranju stvarnosti u kojoj ste ostale bez djece.
Oprostite njima, jer su se usudili igrati se Boga sa životima vaše djece.
Oprostite svima koji su se okoristili vašim gubitkom, i svima koji nikada neće moći razumjeti vašu bol.
Oprostite Njemu što je dozvolio da, od svih, baš Vi nosite tako težak križ.
Na kraju, oprostite sebi – jer ste preživjeli. Jer ste, i nakon njih, uspijevali gurati dan za danom. Oprostite sebi to što ste danas Vi tu umjesto njih. Oprostite si svaku tešku misao, svaku zoru kojoj ste dali ime po njima, svaku zlu zimu i mrsku nedjelju. Tu ste – da ispričamo Njihove priče. Da vrištimo njihovu istinu. Da ih ne zaboravimo, nikada!
Danas je 27 godina od pogibije osmero hrvatske djece u Vitezu. 27 godina nakon – i dalje nema kazneno odgovornih. Pravde nema pred sudom BiH, nema je niti u Haagu. Međunarodna zajednica je prihvatila samo Bošnjake kao žrtve rata.
Na mjestu pogibije, ispod hrasta na igralištu, sada stoji spomenik, a danas u 18h će ponosno stajati i moliti Hrvati koji će nastaviti borbu za istinom, koji će čuvati djecu od zaborava, štititi budućnost onih koji tek trebaju stići…
Mirno sanjajte, bebe male, a mi ćemo moliti, jer Oče, oprosti im – nisu znali što čine!
Dnevnik.ba