Bakiru Izetbegoviću, ma šta ko mislio o njemu, zaista nije lako. Valja nositi prezime Izetbegović. Zatim bez očevog blagoslova i nenasljeđene očeve harizme naslijediti stranku koja je više sto noževa u vreći nego stranka. Niti je lako vladati narodom kojem čas moraš objašnjavati kako je moguće da je njegova budućnost Evropa, a vladar Erdogan. A zatim pred istim tim Erdoganom klečeći objašnjavati zbog čega mu se ne možeš još više klanjati jer se približio Rusiji, a to ljuti zapadnu činovničku kamarilu koju narodu i dalje valja predstavljati kao saveznike protiv “velikosrpstva” Milorada Dodika i “ustaštva” Dragana Čovića.
Nije lako “jahati” na priči o tolerantnom narodu koji je multietničnost i višekonfesionalnost izmislio prije SAD-a, a koji vijekovima napadaju srednjovjekovni krvožedni krstaški i križarski inkvizitori, jer ta priča, sve da ima ikakvog uporišta u stvarnosti (a nema) više nikome nije zanimljiva. Svijetu je odavno dodijala politika spašavanja društava od njih samih. Nije lako kada ti zapadnjački sporedni činovnici i prodavači praznih priča, a koje si svojim poltronstvom proizveo u “značajne” ličnosti prenesu poruku da od tvoje Revizije neće biti ništa, a tvoj jedini politički dobitak je daljnje podgrijavanje psihoze vječne žrtve. Nije nimalo lako kad ti se na kosti navale svi ti pseudograđanski poltroni iz političke laboratorije rahmetli oca da kažu kako si ih slagao i kako si ti, a ne oni, neodgovoran i kako su baš oni bolji patrioti od tebe.
A ti dobro znaš da bez nasljeđa kojim upravljaš oni ne bi ni postojali. A eto, možda ćeš morati na četverogodišnje hlađenje dok oni, još jednom, dodatno ne radikalizuju situaciju, pa već sada zaoštravaš retoriku da bi ublažio štetu koja svakako slijedi.
I u tom trenutku ne znaš ko je gori. Opozicija koja melje jedno te isto, ili tvoji vlastiti kadrovi koji ne znaju smisliti ništa nego to jedno te isto. I šta onda možeš nego ponoviti staru mantru: “Ako odustanemo, nastavit će izjednačavati strane, relativizirati, da su svi krivi, da su svi činili zločine. Mi na to ne smijemo pristati. Židovi nikad nisu odustali od dokazivanja onog što im se dogodilo“.
Zaista nije lako kad i sam znaš da se više nema od čega odustati i da se činjenici da je raspad Bosne i Hercegovine odneo, otprilike ni jedan posto civilne populacije svakoga od tri sukobljena naroda nema više šta ni dodati ni oduzeti. I da je svejedno da li ćeš ti na to pristati ili ne. I da je tvoja jedina opcija da narod i dalje ubjeđuješ da tvoj, odnosno “njegov” ne pristanak na to ima neku težinu. Ili da se sve to može porediti sa Židovima, koji, svakako, nisu zaboravili šta se dogodilo sa njihovom zajednicom u Sarajevu. Ali to i nije toliko bitno.
Valjaće i dalje ubjeđivati vlastiti narod da će se stabilna BiH i stabilizacija odnosa postići bez razgovora o federalizaciji (iako je Washngtonskim sporazumom uspostavljena upravo Federacija BiH) ili čak priče o trećem entitetu (iako je spomenuti sporazum čak predviđao konfederaciju cjelokupne federacije sa Hrvatskom).
Valjaće također i dalje lagati da se “olovkom neće postići ono što nije uspjelo puškom i konclogorima”, kada je u stvarnosti rat okončan upravo savezom sa onima koje se sada optužuje isključivo za konclogore, a ne za izjednačavanje snaga na terenu, do čega bez NATO udara i akcija HV-a i HVO-a nikada ne bi došlo.
Zaista nije lako imati prošlost, bližu i dalju jedinstveno sastavljenu od tolikog broja nedostataka, nedjelovanja, pogrešnih odluka i izbora, nemara, nebrige, jalovog konzervatizma i bespameti, a da je valja objasniti kao predložak blistavim pobjedama koje tek imaju biti ostvarene.
To jest, kako će dosadašnja katastrofalna politika, u konačnici ipak polučiti rezultatima i stvarnošću u kojoj će Hrvati i Srbi voljno ili nevoljno nestati iz svake bosanskohercegovačke računice. Valja također živjeti u tuzi da ćeš svoje glasačko tijelo i dalje vrlo lako ubjeđivati da će to zaista tako i biti i da, zapravo i nemaš mnogo izbora nego da beskrupulozno, jedanko koliko i besciljno, lažeš.
A najgore od svega je spoznaja da je ta besciljnost sama po sebi svrha, budući da bilo kakva disfunkcionalnost onoga što je preostalo od BiH za rezultat neće imati nikakav ratni ili mirni pozitivan ishod za Bošnjake, već održavanje “ni tamo ni ‘vamo” pozicije. Koja zapravo najviše šteti Bošnjcima da se konačno formiraju kao nacija, koja se više neće biti isključivo, po svaku cijenu, antinacija Srbima i Hrvatima. Do tada postrojavanja u čast Osmanskog carstva nisu nikakva anomalija. Kada mikrolaž već ne može opstati u drugim većim okvirima.
Dnevnik.ba