Odmah da otklonim svaku potencijalnu aluziju; Nemam, kao neki, ništa protiv što je Kolinda Grabar Kitarović ušla u svlačionicu među polugole (ili, ovisi tko kako gleda, poluodjevene) hrvatske nogometaše. Bez, doduše, svoga Jakova, kojemu, primjerice, kad smo pobijedili Argentinu tako nešto, ipak, nije palo na pamet. Ali, 21. je, ljudi, stoljeće, hrvatska je predsjednica ozbiljna, sretno, za naočita muža, udana žena, a četvrtfinalisti su Svjetskog prvenstva, ma koliko bili vatreni, ipak svi, više-manje, oženjeni ljudi. Ili makar u ozbiljnim vezama.
Mada, malo mi je čudno što se Kolinda nekako najduže zadržala u zagrljaju Zlatka Dalića. K‘o da je on, a ne Subašić obranio tri penala. No, što bi kazao Njegoš (kojemu su, uzgred budi kazano, žene prisjele) Ćud je ženska smiješna rabota! A Goran Bregović Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac. (tj., svejedno, Hercegovac).
Ide Tito preko Duseldorfa
Situacija je, međutim potencijalno dramatična, pa je nužno odvojiti spol od funkcije. Dakle, kao što (već) vidite u naslovu, hrvatsku predsjednicu više ne treba puštati ni blizu hrvatskim reprezentativcima. Postoji, naime, stanovita opasnost da Grabar Kitarović krene stopama Josipa Broza. Najveći sin naših naroda i narodnosti, kaže legenda stara, nije baš volio nogomet. Osim onoga kluba iz Splita koji je, inače, prvak Hrvatske bio još u prošlom stoljeću.
Zbog - zna se! - one goleme zvijezde petokrake na grbu. Ipak, tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva u Njemačkoj 1974. ljubičica bijela je banula u Duseldorf u hotel Park, u kojemu su nogometaši Jugoslavije čekali utakmicu s Njemačkom.
Budući nikada prije nije stupio na njemačko tlo, svima je bilo malo čudno otkud trostruki narodni heroj među mrskim Švabama. Kako bilo, Čiča, ne, dakako, Draža, nego Miljanić postrojio je svoje trupe, sve od Marića pa do Džajića, u 11 sati. I oni su ponosni i postojani kao klisurine stjali, čekajući maršala, sve do 13 sati. A onda se On – ukazao. „Drugovi fudbaleri, zdravo!“, kazao je doživotni predsjednik. „Zdravo, drže predsjedniče!“, odzdravili su nogometaši. Nazdravilo se šampanjcem, i Tito je otišao. (Ne, nažalost, još u legendu). Otišli su i Čičini odabranici na megdan Nijemcima – dva sata kasnije. I bilo je - gluho bilo! - k‘o na Sutjesci.
Kasnije će se doznati, a o čemu je sjajno pisao i veliki i nažalost pokojni zagrebački novinar Tomislav Židak, da kasniji nesretni pacijent ljubljanske bolnice, u Nemačku nije došao zbog „fudbalera“, nego zbog kredita. Povijest nas, inače, uči da se janje naše bijelo zaduživalo u velikome stilu. I kad je već morao doći na noge nekadašnjem okupatoru, onda nije bilo druge nego zadužiti se za makar 700 milijuna maraka. Njemačkih – ne, jasno, konvertibilnih. Budući, kaže također legenda, nikada pokojna Yuga nije vratila taj kredit, zaključeno je da su ga vratili Čiča Miljanovi fudbaleri, jer su Švabama pustili da ih rasture. Tko će znati, glavni akteri su otišli Bogu na istinu. A istina je ionako krhka, skoro k‘o i znanje.
Prvi put s Putinom u loži
Vratimo se zato hrvatskoj predsjednici. Kako trenutačno stvari stoje, Kolinda će gledati utakmicu s Vladimirom Putinom. Nisu - Bogu hvala! – odnosi između Lijepe naše i Rusije kao ono nekad između SSSR i SFRJ. Bilo je to davno – čak se i ja ne sjećam. Dakle, 1952. u Finskoj; Tri-četiri godine nakon što je mali Joža, sin razmetni, utekao ispod šinjela druga Brke. Prije utkamice u rusku svlačionicu u Tampereu ušao je predsjednik omladine, drug Aleksandar Šelapov i pročitao Staljinovo pismo. Ukratko, ako izgubite od ovih titića, Sibir vam ne gine.
A, samo nekoliko trenutaka prije negoli će istračati Beara, Bobek, Vukas, Mitić, Čajkovski... u našu (hmm. hmm...) svlačionicu ušao je jugoslavenski veleposlanik i pročitao Titin telegram. Nije drug Stari prijetio... Inače je on bio na ranu ga privit‘... na prvi pogled. Ali, svi su znali: kao što Rusi imaju Sibir, i mi imamo Goli otok. U slučaju poraza, puni pansion ne gine. Sobe jesu s pogledom na more, ali...
Ostatak vjerojatno znate, „opisao“ ga je najpoznatiji suvremeni srpski neimar Nemanja u filmu Otac na službenom putu Titina klika, kako ih je Džugašvili krstio, vodila je s 5:1, a onda su im, osjetivši ledeni zrak iz pravca Sibira, nekadašnja braća Rusi od 75. do 90. minute zabili četiri (laka) komada. Igrani su produžeci, ali rezultat se nije mijenjao. Kaznenih udaraca u to vrijeme - zato i jesu ljudi tada duže živjeli! - nije bilo, pa se nova utakmica igrala za dva dana. I Jugoslavija je pobijedila 3:1. Brojno stanje na Golom otoku nije se mijenjala. Štoviše, maršal je reprezentaciju primio u Bijelom dvoru i svakome darivao po 100 dolara. Onih para! Ma, Tito je krao, ali je i fudbalerima dao. Staljin je, s druge strane, rasformirao reprezentaciju i zabranio im da igraju kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 1954. Umro je, srećom, ‘53., ali kvalifikacije su već bile počele. Rusi su zato proigrali tek mnogo kasnije.
Biju Ameri, al‘ biju i Rusi
E, sad; odnosi između Hrvatske i Rusije nisu hladnoratovski, povremeno se čak nekomu našem političaru gotovo omakne da kaže nas i Rusa 200 milijuna. Baš toga se i plašim. Osobito nakon što sam na Twiteru i Facebooku vidio američko-rusku prepisku. Čim su Vatreni pobijedili Dance, američki veleposlanik u Hrvatskoj Robert Kohorst poručio je Rusima: „Vjerujem da svi znaju za koga ću navijati“ i tako najavio četvrfinalni ogled nas (Hrvata, mislim!) i Rusa.
No, biju Ameri, ali biju i Rusi. „Hoće li SAD možda još platiti LNG, pomoći Agrokoru ili ukinuti vize Hrvatima?“, uzvratili su na službenoj stranici rusokog veleposlanstva na FB.
Nije, istina, Kolinda Tito, pa da preko „fudbalera“ prebija dugove. Mada, Putinu samo fale brkovi... Tako da opreza nikad dosta. Neka se zato u hrvatskoj svlačionici ne čitaju nikakvi telegrami ko u Tampereu ‘52. A neka se predsjednica drži lože. U svlačionici joj je - takvo je nesretno muško! – teško odoljeti. Jer, polufinale je polufinale, ali i Agrokor je Agrokor.
Dnevnik.ba