Još se nije očitovalo

Je li ono dijete koje ima igračku od tisuću kuna nužno sretnije od djeteta koje s prijateljima na potoku pravi igračke od blata? Je li čovjek koji na terasi kuće vrijedne nekoliko milijuna kuna pije svoje piće nužno zadovoljniji od onoga čovjeka koji u seoskom dvorištu uživa s prijateljima uz fiš-paprikaš koji je sam skuhao? Istina je da nam se čini da ćemo biti sretniji i zadovoljniji budemo li imali više novca, utjecaja ili vlasti. Međutim, znamo da oni koji su i bogati i utjecajni i moćni nisu nužno ni sretni ni zadovoljni. U čemu je čovjekova sreća? Gdje čovjek može pronaći istinsko zadovoljstvo i mir? Vjernici će govoriti o vječnoj sreći. Međutim, zar bi ovozemni život bio tek muka i nevolja da bi čovjek u vječnosti mogao uživati? Zar nas je Bog stavio u ovaj život samo zato da se kinjimo i mučimo, vječito nezadovoljni i vječito u traženju?Evo što u tome kontekstu piše Ivan Apostol: “Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo.” U Knjizi Postanka stoji da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, kao svoga prijatelja. Sada, po Isusu Kristu, naglašava Ivan, čovjek je u punom smislu posinjeno dijete Božje, ušao je u božansku obitelj. Sada ta svijest - onoga koji vjeruje - ispunja dubokim mirom i srećom: božanska je iskra u meni! Bog na mene gleda kao na svoga sina ili kćer, ja sam baštinik onoga vječnoga, neuništivoga, onoga što potpuno ispunja moje srce koje čezne za neizmjernim. Međutim, Ivan je realan, pa dalje govori: “Sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.” Dakle, čovjek po Isusu Kristu već je ostvario ono božansko. Međutim, to sada u ovome svijetu i u ovome životu još nije potpuno vidljivo. Ali kad se ostvari - u vječnosti - bit ćemo Bogu slični.I opet dolazimo do evanđelja - radosne vijesti. Čovjek je Bogu važan, dragocjen. Bog čovjeka poziva u svoj život. Bog je zato u čovjeka i usadio onu čežnju za neizmjernim i vječnim. Čovjeku vjerniku ova vjera i ovo spoznanje već danas daje duboki i mir i radost. Zbog toga vjernik, unatoč svim životnim mukama i nevoljama, u sebi nosi tu nadu, to silno bogatstvo. Jer, da toga nema, što bi bio ljudski život? Trud i muka od kolijevke do groba i čežnja za nečim velikim i - neuhvatljivim. Ovako, veli prostodušno Ivan, mi smo djeca Božja. Već sada i u vječnosti.