"Neka institucije rade svoj posao!", najpoznatija je eskapistička izjava vječitog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića koja je postala neka vrst općeg mjesta, pa je samim tim primjenjiva na gotovo sve sfere života, pa i na najavljeni koncert u Mostaru. Kakve veze imaju mostarski koncert i Bandićeva izjava? Povezuju ih, primjerice, famozne institucije, jer je u Bosni i Hercegovini postalo samorazumljivo da se problemi, pogotovo kada je riječ o zabranama i restrikcijama, u pravilu provode mimo institucija. Institucije su svedene na suport centara moći, ulice ili se rukovode nalozima koji dolaze iz stranačkih centrala. Tu dolazimo do ključnog problema Bosne i Hercegovine.
Krenimo od početka: nekakva udruga "Hrvatsko srce nade" iz Mostara, a pod pokroviteljstvom Hrvatskog narodnog sabora, najavila je za 8. lipnja održavanje koncerta na mostarskom gradskom Stadionu pod Bijelim Brijegom pod nazivom "Podrška haškim uznicima". Najzvučnije ime, a vjerojatno i pravi povod koncertu je nastup Marka Perkovića Thompsona kojemu je to i neka vrst "terapije" i podizanja poljuljanog samopouzdanja nakon zabrane njegova koncerta u Mariboru. Više bosanskohercegovačkih stranaka, među kojima su DF, SDP, Naša stranka, te SDA, kao i ratnohuškačko Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, zatražilo je zabranu koncerta. Mostarski Gradski odbor SDP-a zatražio je isto to od gradonačelnika Mostara Ljube Bešlića, najavljujući kontraokupljanje. Nije toliko bitan Bešlićev odgovor, koliko dilema koju SDP-ov zahtjev nameće: Imaju li u BiH gradonačelnici diktatorske ovlasti, odnosno mogu li po svojoj volji zabranjivati javne događaje? Bešlić je u svom odgovoru parafrazirao svog mnogo poznatijeg zagrebačkog kolegu: "Koliko znam, nema nikakvih sudskih zabrana u BiH, tako da nema nijedan pravno valjan razlog za neodržavanje koncerta", izjavio je. Drugim riječima: "Neka institucije rade svoj posao!".
Ništa ne može biti od pomoći glazbenicima, piscima, redateljima, koliko zabrane. Jedan od najpoznatijih sličnih primjera je slučaj romana "Da Vincijev kod" Dana Browna. Ishitrena reakcija iz Vatikana pretvorila je jednog osrednjeg pisca trešerske trilerske konfekcije u jednog od najprodavanijih pisaca današnjice. Roman je za kratko vrijeme preveden na više od trideset jezika, a u prvoj godini je prodan u nakladi većoj od dvadeset milijuna primjeraka, dok je nekoliko godina kasnije prema njemu snimljen holivudski blockbuster s Tomom Hanksom u glavnoj ulozi. Brown je u trilerskoj formi reciklirao "istine" o kršćanstvu koje su nebrojeno puta ranije korištene, uglavnom opskurne teorije zavjere iz knjige "Sveta krv, sveti Gral" Michaela Baigenta i Henryja Lincolna. Ovo je zapravo klasičan primjer kontraproduktivnosti zabrana, koje se u konačnici, po defaultu, gotovo trenutno premetnu u promoviranje "nepoželjnog sadržaja". Što to, onda, znači u slučaju Thompsonova mostarskog koncerta? Najvjerojatnije to kako će koncert za kratko vrijeme biti rasprodan, Thompsonov menadžer nije mogao ni sanjati bolji "PR", te bi bilo lijepo kada bi uputio zahvalnicu bosanskohercegovačkim "antifašistima" iz SDP-a, SDA i drugih stranaka koji su se "ogorčeno" i promptno propeli na stražnje noge.
Treba se malo vratiti unatrag, na najpoznatije primjere zabrana koncerata u BiH. Prvo je 2007. "uspješno" bio zabranjen Thompsonov koncert u Sarajevu. Front protiv Thompsona bio je iznimno širok, uključujući tu i nekakav fantomski SUBNOR. Ipak, bilo je u Sarajevu i onih, doduše rijetkih, koji su ukazivali na pogubnost tog čina. U prvom redu, za jednu državu, pogotovo za napaljene "patriote", porazna je činjenica da netko ne može nastupiti u glavnom gradu, a bez problema nastupi na njegovoj periferiji, u obližnjem Kiseljaku primjerice. To je klasičan primjer forsiranja "fildžan državotvornosti" koja je rezultat poslovične bosanskohercegovačke većinske bahatosti. Zatim je prije nešto više od godinu dana, nakon priopćenja iz udruge veterana "Zelene beretke", Jelena Karleuša odustala od nastupa u sklopu koncerta Marije Šerifović koji je održan u sarajevskoj Zetri. Iz "Zelenih beretki" je priopćeno: "Naša ideja je da prije potpisivanja ugovora s dvoranama kao što su Skenderija, Zetra i svim drugim koje mogu primiti više od 500 ljudi, organizatori moraju imati saglasnost komisije. Svaka najava nekog izvođača će biti preispitana i ako je svojim prijašnjim nastupima na javnim ili privatnim zabavama veličao četništvo ili ustaštvo ili širio nacionalnu mržnju neće moći nastupiti u našem gradu." Ovdje treba imati u vidu još jednu, vrlo opasnu stvar: u sličnim slučajevima jako se "široko" tumače pojmovi "ustaša" ili "četnik", a gotovo se u pravilu koriste kao sinonimi za Hrvate, odnosno Srbe, što cijelu priču svodi na raspirivanje međunacionalne mržnje. Očito je kako je u međuvremenu osnovan neki vid "komisije", jer je prije nekoliko mjeseci zabranjen još jedan koncert, onaj Miroslava Ilića u Sarajevu, zbog toga što je ovaj na nekakvoj lokalnoj manifestaciji u Srbiji pjevao bradati evergrin "Morem plovi jedna mala lađa" koji veliča četničkog vođu Dražu Mihajlovića.
Sve ove zabrane imaju jedan zajednički nazivnik, one na svoj način govore o urušenosti institucija Bosne i Hercegovine, odnosno pokazatelj su kako "institucije ne rade svoj posao", te govore u prilog tome kako su i "najnaivniji" shvatili kako vlast više ne "stanuje" u institucijama društva, već da je davno izmještena iz njih, na ulicu, stranačka sijela, te u parapolitičke organizacije, u što se zapravo pretvorio veći dio civilnih udruga, odnosno "nevladinih organizacija". "Ogorčeni cenzori" u sva tri ova slučaja traže samo svoj "komadić vlasti" i privilegije koje uz to idu. "Subnorovsko" arbitriranje u kulturnom ili estradnom segmentu nekakav je naslijeđeni i uvjetovani refleks veteranskih udruga iz predratnog perioda. Treba se prisjetiti najpoznatijeg sličnog slučaja, afere oko filma "Život sa stricem" kojega je po scenariju Ivana Aralice režirao Krsto Papić. Ili nedavnog, karamarkističke harange protiv HAVC-a u Hrvatskoj pod dirigentskom palicom bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića.
Hajde da zamislimo hipotetičku situaciju, da je BiH demokratska država, a ne protektorat i demokratura, pa da ovaj problem sagledamo iz tog kuta. Minimum koji bi "cenzori" trebali ispunjavati po nekakvim etičkim uzusima sadržani su u onim biblijskim Isusovim riječima: "Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen". Postoji li u BiH institucija ili udruga koja ima na to pravo? Jesu li to SDP, DF ili Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca? "Cenzori" bi prije svega trebali "samoosvijestiti" biblijski balvan u vlastitom oku prije pomisli na bilo kakvu reakciju prema drugima. Ovo bi u Bosni i Hercegovini trebao biti uvjetovani refleks, jer višenacionalne države drugačije ne mogu funkcionirati, osim kao vječiti protektorati. Krojiti državu po mjeri većinskog nacionalizma, Sizifov je posao i put u nigdje, dok je izgrađenost institucija univerzalni indikator stanja u njoj i obrnuto je proporcionalna rastu većinskog nacionalizma.
Jedan od najpoznatijih skečeva iz predratne "Top listi nadrealista" bio je onaj o "tradicionalnoj narodnoj igri hrkljuš" u kojemu "natjecatelj" prvo vlastitom glavom udara o kamen, da bi ga tek potom "bacio" prema drugom "natjecatelju". Sve se, pa i rašomon oko najnovijeg Thompsonova koncerta, može svesti na prioritete: u slučaju "cenzora" prvi je prioritet jedan kvalitetan "hrkljuš", pa tek onda eventualno mogu doći u obzir javna priopćenja, odnosno bavljenje Thompsonom, Jelenom Karleušom ili Miroslavom Ilićem.
Dnevnik.ba