Inauguracija nekadašnjeg srpskog ratnog i poratnog jastreba i ex-premijera po nekima je bila više onako američka, nego srpska. Ali, ne baš hollywoodski glamurozna, nego je novi, (tek) treći predsjednik u srpskoj povijesti u stilu američkih uzora koji polažu zakletvu na Capitol hillu pa se pješke zapute do novog radnog mjesta u Bijelu kuću, pješačio od Skupštine Srbije do zgrade državnog Predsjedništva, gdje mu je Tomislav Nikolić predao dužnost, zastavu i pečat.
Jasno, do svoga je bivšega stranačkoga šefa njegov nasljednik promaršio kroz špalir Oružanih snaga, što je dalo i malo ruskog štiha. Da srpski zrakoplovi mogu letjeti, ne dvojim kako bi u niskom letu pozdravili novog vrhovnog komandanta. Ovo posljednje, osobito pečat imalo je - na radost srpskih rojalista - pomalo i kraljevski obol. Samo, eto, krune nije bilo. Uostalom, osporavatelji Aleksandra Vučića i onako tvrde kako se novompromovirani šef države odavno ponaša kako kralj i sanja takve ovlasti.
Oj, inauguracijo iz dva dijela
No, tandem nekadašnjih(?!) srpskih radikala na Andrićevom vijencu i napadno srdačna primopredaja državnih simbola, podsjetila je na jednu drugu inauguraciju. Onu iz srpnja 2004., kada je promoviran Boris Tadić i kada su mnogi, osobito osovina Bruxelles-Washington, doista vjerovali kako je to, eto, konačno ta Druga (bolja) Srbija. Nije tadašnji predsjednik i favorit tzv. međunarodne zajednice mnogo polagao na protokol; Pred Predsjedništvom su ga dočekali građani, ali i radikali u majicama sa likom svoga lidera Vojislava Šešelja. Vojvoda Voja se potkraj zime 2003. dragovoljno stavio na raspolaganje Tribunalu i tamo cirkusao sve dok ga - što je tek bila prava šprdnja - nisu pustili na liječenje u studenome 2014. Privremono! Dresovi s njegovim likom bili su tada, dakako, poruka novom predsjedniku.
Tadićev kum i bivši ministar obrane, Dragan Šutanovac sjeća se da je tada, očima ne vjerujući, pitao mlađahnog Vučića: „Niste, valjda, svi došli tako obučeni?!“ Na što je zaneseni Aca spremno uzvratio: „Pa, naravno!“ I radikali su, s kapetanom Nikolićem na čelu u tim dresovima utrčali u Skupštinu i nazočili Tadićevom zaklinjanju da će „sve svoje snage posvetiti očuvanju suverensoti i celine teritorije Republike Srbije, uključujući i Kosovo i Metohiju kao njen sastavni deo...“
Kada je 2012. zakletvu polagao vojvoda Toma, lideri iz regiona su ga ignorirali. Možda je i zato Vučić odlučio da se prvo zakune, pa da tek onda, 23. lipnja upriliči svečani prijema, na kojem, po vlastitu priznanju, očekuje regionalne kolega. Pa i - zašto ne?! - predsjednicu Hrvatske i troglavo bh. kolektivno rukovodstvo. Kao svojevrsno sondiranje terena za projekt (očekivane) restauracije, makar i prigodničarske, bratstva-jedinstva, srbijanski je šef države u nekoliko predinauguralnih intervjua, te na samoj ceremoniji preuzimanja dužnosti, analizirao odnose s susjedima/komšijama. Kao veliki domet, uz sva ona bajkovita dostignuća, njegove premijerske ere, Vučić navodi i to kako se sada, za razliku od prošlosti, ne lažemo. Makar!
Osobito, kaže, Srbi i Hrvati znaju što misle jedni o drugima. Čime je, dakako, otkrio rupu na saksiji. Hrvati i Srbi to, naime, znaju od stoljeća sedmog. Riječ je, kao što je znano, o starim, najboljim neprijateljima. I to je i s Vučićem i bez njega – nepromjenjeno. A to što je Nikolić neopreznu Kolindu Grabar Kitarović znao, doduše na neutralnom terenu u Sloveniji, poljubiti tri puta, ovu ocjenu ne čini manje točnom.
Bageranje kroz gusto granje
Usto, taj istinoljubac tvrdi kako je povjerenje s Bosnom i Hercegovinom – uspostavljeno. Zaboravljujući pritom kako se Nikolić za svoga petogodišnjeg mandata nije uspio probiti do Sarajeva. A uspostavljajući povjerenje i sam je Vučić u predvečerje inauguracije mirno gledao kako ruše džamiju u beogradskom predgrađu. Ili, budimo precizniji, Zemun Polju. Hrvatskom, umalo ne rekoh! Priznao je pritom kako je veleposlanik jedne zapadne zemlje od njega tražio da bagere pošalje na rezervni položaj.
No, on je bio srca kamenoga, jer su se tamošnji muslimani, kaneći bogomolju približiti što bliže Allahu, zaigrali s katovima. Gradili su, tvrdi, bespravno.Dobro, nisu (baš) samo džamije Bosna napaćena, ali, budimo objektivni, i jesu. Ma, gdje bile! Usto, rušiti džamiju uoči ramazana i pod okriljem mraka, upućuje na zaključak kako je Vučićevo pojašnjenje zapravo samo bageranje kroz gusto granje. Ako bi poslije svega Bakir Izetbegović za dvadesetak dana došao na svečani prijem u Beograd, onda bi trebalo očekivati da Vučić uskoro ode u Srebrenicu da nađe one naočale što ih izgubio prije dvije godine.
Ali, i bez ove, gotovo bih kazao, rušilačke predigre inauguraciji, Vučićev je premijerski mandat obilježen stalnim sijanjem straha od susjeda; Albanci će uzeti Niš, Hrvati kupuju rakete da ponove Oluju, mudžahedini kolju po Republici Srpskoj... Slijedom čega je onda, valjda, kao prvi predsjednički potez promovirao američke vojne oklopnjake, te najavio skoro slijetnje šest borbenih MIG-ova 29 što ih je još poodavno obećala donirati majčica Rusija. Jedino, ukoliko se majčica - nakon aktualnoga predsjednikova šepirenja u američkim „hamvijima“ – ne prometne u maćehu.
Tvrda stolica
Ovo Vučićevo sisanje dvije sise, u priču ponovo vraća njegova političkoga oca. Jer, Šešelj je to umiljato janje uoči inauguracije pitao koliko dugo misli sjediti na dvije stolice. Istina, vojvodi na (navodno bolesna) jetra ide to što mu jedan od najboljih, ako ne i najbolji učenik sjedi na dvije stolice - ruskoj i bruxelleskoj. No, Bruxelles, Washington... sve je to prvom srpskom radikalu isto. Ne da se, međutim, ni Vučić, pa odgovara kako on sjedi samo na jednoj stolici. Srpskoj.(Baš kao što i Šešelj također sjedi na jednoj – ruskoj). I, kaže, udobno mu je.
Bez obzira, međutim, na njegovu konstataciju kako je velika stvar već i to što se u regioni više makar ne lažemo, jasno je kako Nikolićeva i Vučićeva Srbija nema prijatelja u bližem okruženju. Odlazak dosadašnjeg predsjednika u penziju tu neće ništa promijeniti. I poslije vojvode vojvoda. Na koncu, nedavno je jedan srpski analitičar kazao kako je riječ o političaru koji bjesomučno pušta laži. Ili, kaza bi jedan drugi veselnik, Donald Trump, alternativne činjenice. Taman, veli, dok stigneš demantirati jednu, on izbaci drugu. Nakon čega sam se sjetio jednog drugog predsjednika – Dobrice Ćosića.
Nitko kao Otac (srpske) nacije nije priznao srpsku potrebu za laganjem, definirao je zapravo. U podužem popisu, za ovu Vučićevu situaciju, dvije mi se definice čine najilustrativnijim: „Laž je u samom biću Srbina“ i „Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“
Da je dočekao Vučićevu inauguraciju, Ćosić bi dometnuo i: Lažemo brzo!
Dnevnik.ba