Veselin Gatalo piše da ne piše duge koumne. Šteta. Neke komplikovane stvari naprosto nije moguće reći u 487 riječi koliko je brojao njegov tekst “Radno mjesto Srebrenica”. Ali ni moguće izbjeći ogorčene reakcije onih koji zbog kratkoće teksta nisu shvatili namjeru njegove kritike onoga što je zaista i želio da iskritikuje. Estradizacija godišnjice ovog zločina, kao i pitanje toga ko je i kako ostavio Srebrenicu na milost i nemilost VRS-u, zatim da li haaška presuda o genocidu i zaista odgovara definiciji genocida, na koji način genocid definišu različiti eksperti za međunarodno pravo i tome slično nisu pitanja od jučer, niti ih je načeo mostarski književnik i TV voditelj Veselin Gatalo. Niti je u kratkoj formi nešto naročito novo o svemu tome mogao reći. Ali kritičari su otišli i dalje od toga. U svakom slučaju, ako je vjerovati Elvedinu Neziroviću, Gatalov tekst je “metafora kalašnjikova”, dakle ni više ni manje nego nastavak genocida drugim sredstvima, dok Boris Dežulović konstatuje da ne pamti da je pročitao “išta tako dijabolično kao što je Gatalova advokatura srebreničkog genocida, najprije svođenjem na ‘obični’ ratni zločin, ‘jedan od mnogih’, a onda i na ‘jedan od rijetkih’ među njima u kojemu se osobito pazilo na žene i djecu.”
Nema sumnje da sa osjetljivim temama valja biti oprezniji. Ali isto tako valja biti oprezan sa reakcijama kako se ne bi svele na demonizacije na osnovu onoga što je kritičar predočio da je autor rekao, e kako bi napisao što spektakularniju kolumnu. A šta je Gatalo zaista rekao? Da je obilježavanje 11. jula “komemorativno-kulturno-povijesno-sportsko-umjetnička manifestacija s motorijadom”. Šta je u tome sporno? Otprilike ništa. Društvene mreže vrve ljudima koji su zgroženi takvom vrstom razvoja obilježavanja ove godišnjice, ali će reakcija uslijediti tek onda kada to napiše nego ko se zove Veselin, a preziva Gatalo. Da vidimo šta je još dijabolični Veselin napisao. Da se radi o “godišnjici proboja muškaraca iz Srebrenice iz obruča i pogibije istih, a istodobno i ratnog zločina strijeljanja zarobljenih.” Ni jedna haaška presuda nije osporila da je dio Srebreničana ubijen u proboju prema Tuzli, a da je dio zarobljenih planski strijeljan. Također ni jedna presuda - a kritičari se na njih vole pozivati - nije donesena na osnovu optužnice o planskom zločinu nad ženama i djecom Srebrenice. Ni tu, dakle, nema ništa što bi Gatala trebalo proizvesti u paklenog demona koji je napisao najveću od svih izrečenih nemilostivosti i užasa o ovome gradu.
Ono što je, međutim, posebno zasmetalo zabrinutim i užasnutim moralistima jeste Gatalova, istinabog, donekle nezgrapna rečenica da su “muškarci su istodobno napustili svoje žene i djecu ostavivši ih na milost i nemilost neprijatelju”. Da je Gatalo pisao opširniju kolumnu, onda je mogao podsjetiti da je situacija bila više nego unekoliko strašnija od one u kojoj obezglavljena komanda 28. divizije odlučuje da se kroz metke, granate, minska polja i bojne otrove povlači prema Tuzli, a žene i djecu ostavi pod zaštitom UN-a, koji nije zaštitio zarobljene muškarce.
Mogao je na primijer napisati da ni jedna jedinica Armije BiH nije krenula u pomoć Srebrenici, a da je, radi ranijeg izvlačenja Nasera Orića iz Srebrenice u samoj 28. diviziji zavladao haos i rasulo. Ili to da je Srebrenica i sa muškarcima i ženama i djecom ostavljena na cjedilu, iako je generalštab u Sarajevu 1995. u vrijeme operacije deblokade Sarajeva, obezlavljenoj diviziji naredio da vrši diverzantske napade na teritoriju pod kontrolom VRS-a, bez konketnog plana kako da enklavu zaštiti od eventualne reakcije srpske vojske. Ili samo podsjetiti da to nije njegova tvrdnja, već i Hakije Meholjića, Sefera Halilovića, Muhameda Filipovića, Davida Rodhea, pa čak i snimatelja naučno-fantastičnih dokumentaraca o Armiji BiH, Avde Huseinovića. Ili da je, s druge strane, 10. juna, general Rasim Delić na sjednici Vlade RBiH izjavio da su “Ti (Srebrenički op.a.) komandanti su dovođeni na slobodnu teritoriju, izdate su im instrukcije i da su postupili kako im je naređeno ne samo da Srebrenica ne bi pala nego bi se mi spojili sa njima.” Ili barem dati neku komparaciju sa zbjegovima iz Drugog svjetskog rata na istome području (bez obzira radi li se o Srbima ili Bošnjacima), a u kojima žene i djeca, u daleko težim okolnostima, nisu ostavljani u pozadini.
Nadalje, šta je to još Gatalov krimen? Što je konstatovao da postoji glupavo i beskorisno zanimanje “dobrog Srbina”, koji smatra da je autošovinizam, odnosno prihvatanje šovinizma drugoga naroda prema vlastitome kamen temeljac pomirenja? Ili što je, opet u prekratkoj (i nedovoljnoj) formi, istakao da pretvaranje pravnog termina “genocid” u magičnu riječ čijom bespogovornom potvrdom ili osporavanjem neko automatski postaje anđeo i/ili demon, nikada neće nastupiti istinsko pomirenje? Ili, na kraju krajeva, štetnosti degradiranja bilo kojeg zločina koji ne bi ušao u okvire genocida?
Gatalov tekst, dakle, nije problematičan sa asepkta da je u njemu rečeno nešto naročito novo. Štoviše, većina onoga što je rečeno u njemu, odavno su izrekli bošnjački kritičari sarajevske politike prema Srebrenici i njenom narodu. Neki daleko oštrijim riječima.
Ono što je, međutim, daleko problematičnije jeste kritičarsko-lešinarsko vrebanje neprijatelja, čak i onda kada oni ne postoje. Jasno je da neke stvari užasno bole. Ali na isti način kao što će dio srpske javnosti morati prihvatiti da kritički osvrti na broj žrtava u Jasenovcu i drugim statištima Drugog svjetskog rata, automatski nisu velikohrvatska zavjera, to će i različiti dežurni moralisti oko Srebrenice morati spustiti loptu i shvatiti da svaka opaska, svako pitanje i kritika etabliranih verzija stravičnih dešavanja u ovom istočnobosanskom gradiću 1995. automatski nisu neprijateljska i nemoralna djelatnost vrijedna nabijanja na figurativni kolac. Baš kao i dovođenje u sumnju »svjedočenja« o tome kao su ustaše imale tvornicu sapuna od srpske djece. Jer samo u takvom svijetu budlaštine i moralističke histerije mostarski književnik može biti demon, a Naser Orić ugledni ratni komandant bez mrlje na karijeri.
Dnevnik.ba