Mi kontinentalci - Slavonci - uz dužno poštovanje, ne poznajemo more i
njegovu snagu. Na svjetskim morima valovi budu viši i od dvadeset metara i kao
da im se ništa ne može suprotstaviti. Pa ipak, svako more, svaki strašni val -
ima svoju hrid na obali, ima stijenu koju ne može slomiti. Tako u Knjizi o Jobu
Bog govori o svojoj sili koja čak i moru postavlja granice. Veli: “Tko li
zatvori more vratnicama… kad njegovu sam odredio među?... ‘Dotle ćeš! - rekoh -
dalje ni koraka, tu nek se lomi ponos tvog valovlja!’”
Svaka, baš svaka
sila ima svoje granice. A što reći o silnim ljudima i njihovim velebnim djelima?
Eno, Aleksandar Veliki bio je uvjeren da će vojnom silom osvojiti čitav svijet,
a onda je iznenada umro ne doživjevši ni četrdesetu. Što reći o silnom Staljinu
koji je dao pobiti više ljudi nego što je to uspio učiniti Hitler? A što reći o
silnom Keopsu i njegovoj piramidi, o nemilosrdnim diktatorima? Svi su oni u
određenom trenutku doživjeli ono: “Dotle ćeš, dalje ni koraka.”
Ograničeni smo. Sve je u svijetu ograničeno i prolazno. Ni sunce nije
vječno. Pa što onda? Dići ruke od svega? Ne. Kršćani jednostavno priznaju da je
samo Bog vječan, da je samo Bog neovisan, da je sve od Boga i u Bogu, te da je
Bog - što je osobito važno! - sâma ljubav i dobrota. I onda se kreću u tim
okvirima. Bog je postavio čovjeka u vrt - slikovito govori biblijsko izvješće o
stvaranju prvih ljudi - da ga obrađuje i čuva. Stvorio ga je da zemlju sebi
podloži te da mudro upravlja bogatstvima zemlje. Stvorio ga je - govori Biblija
- da bude njegov suradnik u stvaranju i usavršavanju svijeta, pogotovo u tome da
ova zemlja bude mjesto ljubavi i dobrote - odsjaj dobrostivoga Boga. Nesreća je
i nevolja kada čovjek počne sebe smatrati vrjednijim i većim od drugih, kada
počne sebe bogom smatrati, kada pokušava prolaznim stvarima ispuniti beskraje
vlastitoga srca. Čovjek koji se pouzdaje samo u svoju snagu prije ili kasnije će
čuti: “Dotle ćeš, dalje ni koraka…” Naprotiv, kada čovjek priznaje Božje
gospodstvo, onda se s Božjim blagoslovom može veseliti svim zemaljskim dobrima,
onda se može radovati i obitelji i prijateljima jer zna, sve ovo dobro koje
ovdje može zadobiti tek je blijeda slika onoga vječnoga, kako veli Pavao u
Poslanici Rimljanima: “Što oko ljudsko nije vidjelo, što uho ljudsko nije čulo…
to pripravi Bog onima koji ga ljube.” U toj vjeri živjeti znači imati mir i
radost bez ograničenja, sada i u vječnosti.