StoryEditor
INTERVJU

Redatelj Zlatko Paković za Dnevnik.ba: Vjerujem samo onoj svojoj misli koja me dovodi u opasnost

Gloria LujanovićPiše Gloria Lujanović  /  19.02.2024., 10:18h

Ne zna se pod čijim direktivama, ali se zna za čiji račun Markovina iznenada pristaje da se javno bruka i da, u trenutku kad nam tajno prijeti zabrana predstave, javno prizna kako je preko noći, u kojoj je ta zabrana de facto izrečena, promijenio svoj stav prema mom dramskom komadu, a samim tim i stranu u sukobu. Ni manje ni više, stao je na stranu represivnih, klerofašistoidnih sila u Mostaru, kaže beogradski redatelj Zlatko Paković u intervjuu za Dnevnik.ba.

Mogla je to biti jedna velika i važna predstava; jedna od onih poslije koje bismo drugačije mjerili vrijeme; jedna od onih rijetkih predstava koje bi otvorile sve kolektivne i individualne rane i pomogla nam da se zamislimo na mjestu onog drugog,na mjestu neprijatelja. Mogla je to biti jedna velika i važna predstava o Mostaru, o gradu i svemu onome što ga čini gradom; svemu onome što je bio i što je danas, svim simboličko-identitetskim silnicama i slojevitostima koje bi pomogle da rane zacijele. Ništa od tog nije bilo i neće biti: nastala je ‘predstava‘ o predstavi, ostale su iste rane i traume, iste laži i opsjene.

Oslobođeni Mostar: Kako je nastala ‘predstava‘ o predstavi

Zlatko Paković (1968., Srbija), beogradski je dramatičar, redatelj, kazališni pisac, jedan je od onih rijetkih europskih redatelja današnjice koji se sustavno bavi ogorčenjem, frustracijom, zlom, nepravdom. Njegove su predstave uvijek za nekog „kontroverzne“ i „skandalozne“, uvijek vrijeđaju nečije vjerske, nacionalne, svjetonazorske i ine osjećaje. Pakovića i nije briga. On svih ovih godina stvara,nasuprot državnim, nacionalnim i stranačkim mitovima o ratovima devedesetih, vlastitu povijest koja se bavi žrtvama.

Pakovićeve su predstave uvijek nekom kontroverzne i skandalozne

Prije nekoliko je godina postavio predstavu „Srebrenica:Kad mi mrtvi ustanemo“, koja se bavi genocidom nad Bošnjacima koje su počinile snage VRS-a u Srebrenici 1995. godine. Predstava, naravno, nije igrala ni u jednom beogradskom teatru.

Nedugo nakon toga, Paković u zeničkom Bosanskom narodnom pozorištu postavlja „Grobnicu za Borisa Davidoviča:Kako je danas zidamo“ koja uspješno odolijeva hajkama, progonu i prijetnjama bošnjačkih nacionalista koji tvrde da predstava „vrijeđa islam, Armiju RBiH, šehide“.

A onda kao vrhunac dolazi Mostar gdje je Paković, na poziv Dragana Markovine, hrvatskog povjesničara i publicista, trebao režirati predstavu „Oslobođeni Mostar“ po njegovom romanu. Trebala je to biti svemostarska predstava u kojoj će sudjelovati četiri  kazališne kuća – Narodno pozorište Mostar, Pozorište lutaka Mostar,Hrvatskog narodno kazalište u Mostaru i Mostarski teatar mladih.

Ako kritiziram klerikalizam, ja ne kritiziram vjeru. Ako kritiziram nacionalizam, ja ne kritiziram naciju. Ako kritiziram njene korumpirane državne službenike i službe, ja ne negiram i ne blatim dotičnu državu. Ako kritiziram, muftije, reisa, svećenike, biskupe i kardinale, ja ne vrijeđam Boga. - Zlatko Paković 

Dragan Markovina: Predstava nije zabranjena, neću da se služi mojim imenom i idejom

HNK Mostar nije sudjelovao, pa su nastavila ova četiri kazališta. Predstava je trebala tematizirati oslobođenje Mostara 14. veljače 1945. godine, za redatelja je na Markovininu inicijativu odabran upravo Paković. Međutim, u jednoj se večeri sve promijenilo: počela je ‘predstava‘ o predstavi. Paković je objavio da je predstava zabranjena zbog političkih pritisaka, Markovina objašnjavao da nije ‘zabranjena‘. Markovina tako u tekstu "Nije cenzura nego kič", objavljenom na portalu tacno.net  piše „kad stvari svedemo na bitno, poslužio se mojim imenom, idejom i činjenicom da sam dogovorio predstavu o jednoj temi, da bi napravio nešto sasvim deseto, k tome prvoloptaški i banalno, ničim utemeljeno u realnosti, što ne samo da ne prati ideju romana, nego je i potpuno izvrće“.

"Tekst kojeg je poslao, a vidim na svu sreću i javno objavio na svom profilu, s mojim romanom je imao veze u prvom činu, ali tako da je uzeo samo najtraumatičniju epizodu iz romana, izbacio sve ostalo i sve lijepe, a istinite priče, potpuno zanemario priču o mostarskim Židovima koja čini dobar dio romana, Srbe jedva da je i spomenuo, a katarzu i pomirenje nikako. Svemu tome dodao je drugi čin o ženi koja želi konvertirati s islama na katoličanstvo i o silovanom vojniku HVO-a i njegovim traumama, pri čemu ta priča uopće nema veze s Mostarom", napisao je Markovina. 

Narodno pozorište Mostar prekinulo je suradnju s Pakovićem, a Sead Đulić, inicijator ovog projekta i ravnatelj Mostarskog teatra mladih, nedavno je verbalno napadnut u Mostaru. 

U nastavku donosimo ekskluzivni intervju s redateljem Pakovićem.

image

Zlatko Paković, beogradski redatelj

FORUM TOMIZZA - Forum Tomizza

Svašta se ovih dana pisalo i govorilo o predstavi koje na kraju neće biti. Kako je došlo do toga?

Poslije tri tjedna odličnih proba s glumačkim ansamblom, kad su već i kompozitor i scenograf i kostimograf, počeli s radom na predstavi, direktor Pozorišta lutaka, Edin Kmetaš, istog dana kad sam dao nekoliko dana pauze, obavještava me da je upravo primio dva telefonska poziva, jedan iz neke boračke organizacije, drugi od poznatog političara: jedni se žale da predstava u nastajanju (sic!) vrijeđa Armiju BiH, drugi vele da su čuli da predstava (u nastajanju) vrijeđa islam. Sutradan prije podne, Dragan Markovina javlja Seadu Đuliću i meni, da mu je upravo telefonirao direktor Narodnog pozorišta Mostar, Emir Spahić, i da je poručio da će obustaviti produciranje moje predstavu jer ona “vrijeđa islam”. Markovina predlaže da javno  reagiramo, s obzirom na to da predstave, kako stvari stoje, neće biti. Uvečer tog dana, na svom FB profilu obavijestio sam javnost o pokušaju zabrane predstave.

Tagirao sam Đulića i Markovinu u toj objavi i napisao da ćemo, usprkos prijetnjama i zabrani, nas trojica predstavu ostvariti. Sutradan ujutru, Markovina, iznebuha, na svom FB profilu priopćava a da nema riječi ni o kakvoj zabrani predstave, da je istina, bilo političkih pritisaka na direktore dvaju pozorišta, te, na sve to, prenerazivši i Đulića i mene, uvodi, izmišlja sasvim novi problem: da on sad ne prihvaća formu i sadržaj moje drame “Oslobođeni Mostar”, koju je još prethodnog dana hvalio kaoodličnu.

On, u dramaturškom smislu potpuno neuko, sad tvrdi da drama “nije vjerna njegovom romanu”, te da, na stranu prijetnje direktorima i zabrana, o kojoj nas je obavijestio, sada neće dozvoliti (sic!) da se predstava izvodi po mojoj drami, te dodaje da će s trojicom koproducenata razgovarati o novom redatelju iste predstave (sic!).

Dakle, Markovina javno servira lažni alibi represivnim strukturama koje zabranjuju predstavu i time se istinski razlog zabrane, a to je takozvana uvreda islama i Armije BiH, taj ideološko-klerikalni razlog, smjenjuje izmišljenim neslaganjem između autoram romana i autora drame, po čijim je motivima redatelj napisao prvi čin svog dramskog komada za kazališnu predstavu u dva čina.

Ne zna se pod čijim direktivama, ali se zna za čiji račun Markovina iznenada pristaje da se javno bruka i da, u trenutku kad nam tajno prijeti zabrana predstave, javno prizna kako je preko noći, u kojoj je ta zabrana de facto izrečena, promijenio svoj stav prema mom dramskom komadu, a samim tim i stranu u sukobu. Ni manje ni više, stao je na stranu represivnih, klerofašistoidnih sila u Mostaru. Sead Đulić je to prokomentirao na svoj lakonski način: “Davno rekoše da će nam glave doći mangupi u našim redovima.”

Nekoliko dana potom, poslije verbalnog napada iz Narodnog pozorišta Mostar na Seada Đulića, kad su upravo te optužbe da predstava vrijeđa islam i Armiju BiH izašle na vidjeo, kolegijalnim Otvorenim pismom javnosti, u obranu zabranjene predstave, reagiralo je Narodno pozorište u Sarajevu, a jedan istinski slobodar, Emir Imamović Pirke napisao je odličan osvrt na cijeli slučaj zabrane, čime su do kraja prozreti i Markovinin zaokret i marifetluk i njegovo salonsko pseudoljevičarenje. Berislav Jurič je o ovom slučaju također pisao fenomenološki precizno i prozreo čitavu igru oko preimenovanja zabrane predstave u “raskid suradnje s redateljem”. Riječ je o semantičkom krijumčarenju kojim se maskira realna represija nad jednim simboličkim činom u vidu kazališne predstave in spe.

Zašto ste uopće krenuli raditi predstavu, a cilj je bio da sudjeluju sva kazališta u Mostaru, ako se HNK Mostar nije odazvao?

Mostarski teatar mladih je bio stožer ove koprodukcije, s tim što je Narodno pozorište na sebe preuzelo nesrazmjerno najveći producentski udio. Da, htjeli smo da objediniti svih pet pozorišnih/kazališnih mostarskih kuća, ali je Đulić uspio za projekta zainteresirati samo još dvije, obje s lijeve obale Neretve. S obzirom na to da je za mene glavni producent MTM, koji u suštini pripada cjelini Mostara, jednom imaginarnom, nepodijeljenom Mostaru, ja sam bio siguran da mogu, i bez potpore HNK Mostar, izgraditi predstavu koja će, eksperimentalno, u svom alternativnom prostoru i vremenu, nadići sve stege na kojima je strukturirana sadašnjost tog krasnog a namučenog, traumiranog grada. I u tome sam u dramskoj formi uspio, i to upravo u Drugom činu, koji se ne oslanja na motive iz Markovinine knjige.

Što je Markovini bilo sporno u vašoj interpretaciju njegovog teksta?

Najprije ništa nije bilo sporno. Štoviše, Markovina je moj komad pohvalio, rekao je da mu se dopada, upotrijebio je kvalifikaciju “odličan”. Ali, on taj stav mijenja preko noći, i to u trenutku kad Narodno pozorište odustaje od dalje produkcije predstave, i onda na sav glas objavljuje da ne želi predstavu po mojoj drami i da je, sasvim besramno, sada i sâm za njenu zabranu. Dakle, za to da se meni, usred procesa, prekine rad na predstavi.

Uz to, opet bez srama, dodaje kako žali što je bio neiskren kad je dramu najprije hvalio (sic!). Prema tome, ostaje logičko-etičko pitanje: kako da znamo kad je neiskren onaj koji za sebe tvrdi da je neiskren? Je li neiskren kad kaže da je iskren, ili je iskren kad kaže da je neiskren?

Markovina je jedan tragični društveni problem, problem otkrivanja represivnih sila u jednom gradu, koje nastoje da zabrane jedno umjetničko djelo, pokušao da pretali u farsu čiji se zaplet vrti oko nesporazuma autora drame i autora romana, na osnovu čijih je pojedinih motiva pisan prvi čin drame.

No, od samog početka, i autoru romana i svim ostalim sudionicima predstavi i oko nje, stavio sam do znanja da mene presudno zanima poveznica između veljače 1945. godine i sadašnjih dana u Mostaru. Stoga taj Drugi čin.

Drugi čin je odgovor, a ne tek ogledalo, našem vremenu. On pokazuje mogućnost i ljepotu prekoračenja granica koje su uspostavile ideologije, ekonomije i nacionalističke politike.U tom Drugom činu, silovani vojnik HVO-a, Hrvat, katolik, traži pomoć od hodže, i upravo kod njega nalazi iskru novog svog života, koji bi inače sebi oduzeo. Hodža ga oslobađa osjećaja krivice.

U njemu, tom Drugom činu, djevojka koja želi da iz islama pređe u katoličanstvo, najprije razgovara sa hodžom o tome, a ovaj joj preporučuje da razgovara sa svećenikom, fratrom, da bi sâm zbog toga pretrpio posljedice represije i morao da napusti Mostar te, po kazni, ode u Slovačku. Fratar, pak, djevojku odvraća od toga da pređe u katoličanstvo i otkriva joj u tradiciji islama mogućnost slobode. Ovaj fratar je uz to i javna ličnost, divni Drago Bojić. Našao sam, dakle, lessingovsku, prosvjetiteljsku dramaturšku formulu, dramsku formu, da publiku dirnem i da se ona identificira upravo s onima koje u stvarnosti najčešće smatra drugima.

Zašto nema ničeg spornog da vi kao redatelj njegov roman interpretirate onako kako vi to želite, to se nerijetko radi kada supitanju postavljanja predstava na scenu?

Što se tiče odnosa autora romana, koji je epska forma, i autora dramske predstave, koja se radi prema motivima tog romana, stvar je dobro poznata i stoji ovako: Ako se, dakle, kazališna predstava radi “po motivima romana” (kao što se može raditi i pomotivima muzičkog ili likovnog djela), onda je posrijedi “autorska predstava”. To znači da je autor predstave njen redatelj. Takav slučaj je, na primjer, bio kad sam ostvario predstavu, koja je dobila pet Sterijinih nagrada, “Ako dugo gledaš u ponor”, “po motivima istoimenog romana Enesa Halilovića”.

Na svim objavama za tu predstavu, na plakatima, u afišama, elektronskim informacijama itd, dakle službeno, pisalo je ovo: Autor i redatelj Zlatko Paković. Enes Halilović je to naravno razumio i ne jednom u intervjuima ovako objasnio: jedno umjetničko djelo inspiriralo je drugo,drukčije umjetničko djelo.

Kad je riječ o predstavi “Oslobođeni Mostar”, ja sam (za razliku od predstave “Ako dugo gledaš u ponor”) insistirao i na novom naslovu, koji se jasno distancira od naslova Markovinine knjige. Samim tim, već je jasno da je riječ o sasvim drukčijem, novom, samosvojnom djelu, koje se inspirira romanom, ali ga ne preslikava, niti ga slijedi. Ako, pak, autor romana nikako nije suglasan da se njegovo ime dovodi u vezu s predstavom, onda on naprosto traži da se njegovo ime izostavi, a sam se distancira od ideje, sadržaja, forme i efekta predstave.

Ovo je sve dobro poznato u kazališnoj teoriji i praksi. Ako se pak predstava radi po dramskom tekstu koji nastaje kao dramatizacija ili adaptacija romana, onda se autor romana navodi i kao autor dramskog djela, a u potpisu stoji tko je dramatizirao roman, ili tko je roman adaptirao kazalište. Tu je riječ o dosljednosti i jasnom pretakanju romana u kazališnu dramu. To je ta ključna razlika između predstave nastale “po motivima romana” i predstave nastale “dramatizacijom romana” ili “adaptacijom romana”.

Je li zapravo kritika bošnjačkog nacionalizma i Armije BiH uzrokovala otkazivanje predstave?

Nikad i nigdje nisam kritizirao Armiju BiH. U predstavi se kritizira odnos bošnjačkih političkih struktura u miru prema palim borcima Armije BiH u ratu 1992 - 1995. To je ključna razlika. Najzad, u znak sjećanja na mladu glumicu Amru Prutinu, kad sam,“za umjetnički hrabrost”, dobio nagradu koja nosi njeno ime, ja sam posadio maslinu u Spomen parku palih boraca Armije BiH 1992 – 1995, u Donjoj Mahali u Mostaru. Ako kritiziram klerikalizam, ja ne kritiziram vjeru. Ako kritiziram nacionalizam, ja ne kritiziram naciju. Ako kritiziram njene korumpirane državne službenike i službe, ja ne negiram i ne blatim dotičnu državu. Ako kritiziram, muftije, reisa, svećenike, biskupe i kardinale, ja ne vrijeđam Boga.

Jesu li vas zabrana i otkazivanje razočarale, naljutile? Već ste prošli linč u Zenici zbog Grobnice za Borisa Davidoviča.

Kad je riječ o zeničkoj mojoj predstavi “Grobnica za Borisa Davidoviča, kako je danas zidamo”, koja je sazdana “samo” na motivima Kišovog remek-dela, najprije treba reći da nositeljica autorskih prava, Mirjana Miočinović, slavna Mirjana Miočinović, najpismenija živa ličnost u Srbiji, nije imala nikakvih problema s tim i takvim mojim tretmanom Kišove knjige. Ali tu su posrijedi jedno remek-djelo i jedna velika ličnost.

U toj predstavi razotkrivam tragediju kulturnog zastoja bosanskohercegovačkog društva kroz korupciju tužiteljstva, i završavam je tako što se, s klatećim truplom javne tužiteljice koja se upravo objesila, publika mora sudarati na izlazu iz kazališne dvorane. I sad, kad je riječ o toj predstavi koja je do kraja kritična i u kojoj su negativni akteri upravo najviše pozicionirani bošnjački političari, Uprava narodnog pozorišta Zenica dala je najljepši primer kako se na odvratne i opasne optužbe klerofašista odgovara.

Direktor i umjetnička direktorica kazališta objavili su priopćenje u kojem su sasvim stali uz predstavu koju su producirali. Ta predstava je i dalje na repertoaru. Tako se voli umjetnost i tako se voli vlastiti rad i grad. Mostar je, nažalost, ovlastio ljude koji ga mrze.

Zanimljivo o svačijem se nacionalizmu i šovinizmu govori, priča, rade predstave, o srpskom i hrvatskom posebno, a o nacionalizmu Bošnjaka kao da nema riječi, kao da se svi pravimo blesavi i ne vidimo da to postoji?

Ništa manje budala i protuha nije među bošnjačkim nego među hrvatskim i srpskim nacionalistima. Problem je dignut na kvadratni stupanj kada institucije postanu nacionalističke. Kad je riječ o bošnjačkom nacionalizmu, takav je slučaj s PEN Centrom Bosne i Hercegovine, čiji sam ja član. Ovaj PEN Centar nije reagirao ni na mostarski ni na zenički moj slučaj, a ni na podgorički, kad mi je ukazom tamošnje gradske vlasti brutalno i na samom kraju procesa, zabranjen rad na predstavi “Pier Paolo Pasolini režira Strašni sud”.

Naravno, reagirao je ovaj PEN Centar kad su mi u Beogradu prijetili smrću zbog predstave “Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo”. Podsjetit ću ovdje na ključne odrednice nacionalizma: nacionalizam je smrt nacionalne kulture; nacionalisti su izdajnici svoga roda, govorio je Sterija; nacionalizam je paranoja, individualna i kolektivna, govorio je Kiš.

Je li vam žao što je predstava otkazana ili ste ipak radosni jer su se razotkrile karte?

Žao mi je, bolno mi je što sam, usred procesa, spriječen stvoriti predstavu. Neka javnost zna i to da sam iz Mostara otišao bez ijedne KM od svog rada, ali to nije traumatično. Traumatično je saznanje da u Mostaru kazališna umjetnost nije moguća.

Dakle, sve te predstave koje se daju na scenama mostarskih narodnih pozorišta, predstave su koje je dopustila jedna klerofašistička klika, koja se krezovski bogati. One su udio u tom tragičnom kompromisu i prividu normalnog života. Jedino predstava koja je zabranjena nije privid. Ona ga cijepa. Ona ne može biti nazočna, ali je trajno prisutna. Ona se ne može vidjeti, ali se njeno nenazočno prisustvo osjeća u tom krasnom a ojađenom gradu. Ona je, dakle, božanska.

Smatrate li da se Dragan Markovina izravno svrstao na stranu bošnjačkog nacionalizma u BiH?

Bošnjački i hrvatski nacionalizam u Mostaru, sustav je spojenih predrasuda i interesa. Što god da učini bošnjački nacionalizam, to je zgoditak za hrvatski nacionalizam u Mostaru, i obratno – što god da učini hrvatski nacionalizam, to je u Mostaru bod n za bošnjački nacionalizam. Ovi nacionalisti sjede zajedno u gradskom vijeću i kroje ovakvu politiku, koja zabranjuje predstavu u kojoj se kritizira upravo ovo djelovanje dvije antagonističke, a jednosušte sile. Stoga, rekao bih da se Markovina javno svrstao na stranu bošnjačkog nacionalizma u Mostaru, tajno radeći za hrvatski nacionalizam u Mostaru.

Je li paradoksalno da su vas otjerali upravo oni koji se smatraju lijevima, progresivnima?

Kod mnogih dobrostojećih, socijalno zbrinutih, javno vrlo dobro pozicioniranih osoba, ljevičarska ideološka retorika samo je dio hipsterskog imidža. Oni koriste rječnik ljevice u javnim nastupima, a žive sasvim buržujski. Oni sebe u datoj realnosti, koja je izgrađena na paklu devet desetina čovječanstva, nalaze kao u raju. Zašto bi onda nastojali da je mijenjaju, kad ta promjena direktno ugrožava njihovo društveno biće.

Ništa manje budala i protuha nije među bošnjačkim nego među hrvatskim i srpskim nacionalistima. Problem je dignut na kvadratni stupanj kada institucije postanu nacionalističke. Kad je riječ o bošnjačkom nacionalizmu, takav je slučaj s PEN Centrom Bosne i Hercegovine, čiji sam ja član. Ovaj PEN Centar nije reagirao ni na mostarski ni na zenički moj slučaj, a ni na podgorički, kad mi je ukazom tamošnje gradske vlasti brutalno i na samom kraju procesa, zabranjen rad na predstavi “Pier Paolo Pasolini režira Strašni sud”. Naravno, reagirao je ovaj PEN Centar kad su mi u Beogradu prijetili smrću zbog predstave “Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo”.  - Zlatko Paković 

Jesu li vam se iz Narodnog pozorišta barem ispričali? Je li vam žao što ste, pretpostavljam, izgubili i prijatelja Markovinu?

Ne. Oni su se okitili lažnim alibijem koji im je oko vrata namaknuo Dragan Markovina. Čovjek koji, uz sve što je do sada uradio, u petom desetljeću života najveći trag ostavlja, eto, u vidu zabrane jedne predstave, i to onog autora kojeg je, u sličnim ili istovjetnim situacijama, do jučer javno branio. Naravoučenije, nikad nije kasno da čovjek postane renegat. Onaj koji ulazi u komplot s onima koji njegovom prijatelju rade o glavi i djelu, nije drug i prijatelj, nego nešto sasvim suprotno. On, najzad, nikome ne može biti prijatelj, a najmanje samome sebi.

Kako se ponašao Sead Đulić, je li stao uz vas?

Sejo je do kraja ostao kolegijalan i naše je drugarstvo ovim nemilim zajedničkim proživljavanjem dodatno učvršćeno. Nakon Markovinine izjave da on neće dopustiti da se radi predstava po mojoj drami “Oslobođeni Mostar”, jer ona “iznevjerava duh njegovog romana”, i s obzirom na to da Narodno pozorište više nije htjelo sudjelovati u njenoj produkciji, a upravo ono je osiguravalo petoro od sedmoro glumaca, scenografa, kostimografa, kompozitora, svoju Veliku scenu, scensku opremu itd, Đuliću nije ostalo ništa drugo nego da prihvati fait accompli, to neizbježno stanje koje mu je priređeno, iako nitko u Mostaru na ovu predstavu ne bi bio ponosniji od njega. Njemu se drama jako dopala i rekao je: “Ne bi valjalo da je drugačija”.

Je li i nedavni napad na Seada Đulića dokaz da je to sredina koja se još nije obračunala s vlastitim mitovima, greškama?

Gotovo 29 godina je prošlo od kraja rata u Mostaru, a kao da je prošlo 29 dana. Dakle, u objektivnom smislu, vi znate da je prošlo 29 godina. Realnost vas, međutim, demantira jer je ona upravo takva kao da je u Mostaru prošlo samo 29 dana od kraja rata.Da biste shvatili da nije u pitanju 29 dana, nego 29 godina, vi morate, dakle, da demantirate realnost. Morate da se ogledate u uobrazilji da biste uočili istinu. Paradoksalno, psihoza je jedini temelj istine u Mostaru. Zato je u Mostaru nemoguća predstava koja ovu zastrašujuću perverziju izvrće u ljepotu.

Što kazalište danas može, u ovakvom svijetu, što možete vi kao redatelj?

Jedna zabranjena predstava govori istinu o društvu u kojem sve druge predstave, koje su dopuštene, služe za skrivanje te istine. Moja uloga je, dakle, ne samo da, tamo gdje postoji volja za istinu, režiram predstave koje će biti izvedene, nego da režiram i one koje jedino putem zabrane mogu progovoriti istinito.

Što je suština vaše redateljske poetike, što je to što je tako bolno narodima na ovim prostorima pa svako malo vaše predstave probude razne diskusije, incidente? Što je to što ljudima tako smeta?

Moguća, iako malo vjerojatna, slika društva i svijeta, usprkos realnosti, dakle, radikalna kritika realnosti – to je za mene teatar, od Eshila do Pasolinija i Elfriede Jelinek. Jer, realnost je samo simptom. Ja, naime, vjerujem samo onoj svojoj misli koja me dovodi u opasnost. Često nezadovoljan, frustriran, sretan sam jer sam izabrao poziv koji je majeutička metoda mog samooblikovanja i individuacije.

Dnevnik.ba

15. travanj 2024 14:27