Nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić u božićnom intervju za Dnevnik.ba govori o važnosti najradosnijeg kršćanskog blagdana Božića, slavlju života u današnjoj kulturi smrti i napominje kako i u vremenima najvećih kriza, ratova, razaranja Isus Krist može biti utjeha i nada.
Poštovani oče nadbiskupe, ovaj ćemo Božić na našem kontinentu dočekati u sjeni rata, stradanja, izbjegličkih valova i teških sudbina tolikih ljudi koji bježe. Može li nam Krist, i sam izbjeglica, biti utjeha, izvor nade i vjere?
Jedne godine sam svoju božićnu poruku posvetio upravo temi izbjeglica i selilaca, a za to mi je poslužila činjenica da su Marija i Josip morali Isusa, malo nakon njegova rođenja, odnijeti čak u Egipat kako bi ga zaštitili od nasilne državne vlasti koja je bila odlučila ubiti ga. Dakle, Sveta Obitelj i Isus kao njezin član imali su gorko iskustvo progona iz vlastite domovine, fizičkog i psihološkog bola zbog toga, udaljenosti od rodbine i poznanika, nesigurnosti u bijegu nepoznatim putovima, nepoznavanja okolnosti u tuđini, siromaštva i posvemašnje ovisnosti o dobroti nepoznatih ljudi.
No, i u takvim okolnostima očito nisu gubili nadu. Jer čim je opasnost prošla, vratili su se kući. I vrlo je zanimljivo da se, prema zapisima evanđelja, Isus u svojim javnim nastupima nikada nije vraćao tom bolnom iskustvu. Naime, taj progon prikazuju pisci evanđelja, no nije zabilježeno da ga je Isus ikada osobno spomenuo. Kao da je želio poručiti: Bilo je što je bilo! Idemo naprijed. Naspram tomu, cijeloga života bio je propovjednik i svjedok nade.
Ratovi, stradanja, izbjeglički valovi i teška sudbina tolikih ljudi koji bježe nikada se bi smjeli događati. No nažalost, „kainovski sindrom“ nikada nije nestao iz nakana, razmišljanja i ponašanja nekih ljudi. No, usprkos svemu, ne samo da nam Isus može biti utjeha i izvor nade i vjere, već on to jest. Naime, to da je Isus naša nada napisao još apostol Pavao u pismu jednom svom učeniku i suradniku (1 Tim 1,1). A naša je zadaća u razmišljanju, govoru i ponašanju biti znakovi te nade, to jest pomagati ljudima koji trpe te moliti i činiti da bude zaustavljena svaka zločinačka nakana i ruka.
Ovaj Božić dočekujemo u sjeni rata u Svetoj Zemlji, u sjeni nestajanja cijelih naroda i svjetova. Što kao kršćani možemo?
Možemo biti kršćani. Pozvani smo biti kršćani. I pokazivati kako treba i kako ne treba. Odnosno, živjeti i navješćivati Isusova pravila i nauk. To možemo i trebamo. To je najveći mogući doprinos kršćanskih vjernika u svakoj životnoj okolnosti i u svakom vremenu. Osobito za vrijeme ratova i u sjeni nestajanja cijelih naroda i svjetova.
Isus nas je, prema jednoj njegovoj prispodobi (Mt 5,13-14), poslao da uvijek, a posebice u teškim situacijama, budemo sol zemlje i da nikada ne smijemo obljutaviti te da svojim ponašanjem i naviještanjem budemo svjetlost svijeta. Uloga je svjetla da u tami svakom putniku otkriva i osvjetljava ispravan pravac kretanja a ne da bude sakriveno. To jest, svojim primjerima možemo pokazivati kako treba. Možemo uvijek biti dobar primjer.
Božić je blagdan obitelji, zajedništva i radosti. Kako u ovim vremenima tjeskobe osjetiti duh Božića i osjetiti u srcu radost rođenja Stvoritelja?
Svako vrijeme je imalo svoje izazove, tjeskobe, kušnje i probleme. Pa i tragedije. Toga, nažalost, sebe nije poštedjela ni jedna generacija ljudi. No, od svega toga čovjek najteže proživljava muke, koje njega osobno tište, jer ono što je pripadalo ranijim generacijama u nama postoji sȁmo na način memorije. I traje u obliku pamćenja koje čuvaju pojedinci, obitelji, narodi ili arhivi i znanstvene studije. I razlikuje se od sadašnjih muka i tjeskoba po tomu, što naša generacija nije osobno proživjela ono što je pripadalo drugim generacijama.
Usred svega toga radost Božića uvijek, pa i usred bijede i odbačenosti, izrekli su anđeli kod Isusova rođenja pjesmom: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“ (Lk 2,14). Isus nikad nije bio pošteđen ljudskih kušnja, koje su sa sobom često nosile velike tjeskobe, ali je svoju poruku, usprkos tomu, nazvao: Radosna vijest, što je prijevod grčke riječi „evanđelje“.
Odnosno, Isus je radost koja njegovim primjerom ustrajnosti i vjernosti usred svih tjeskoba pomaže da se s optimizmom i dobrotom prolazi kroz izazove, naspram svakoga zla. Takav način života je hod za Isusom. On je poput hoda za svjetiljkom kroz mrak pri čemu svjetiljka ne „gasi mrak“ nego kroz mrak osvjetljava put prema cilju. U tom smislu ima se razumjeti zašto je Isus nazvan svjetlom koje je došlo na svijet (usp. Iv 1,9) i da su kršćani poslani biti svjetlo svijeta.
Dekorativni element je postao i sam Advent, za kršćane razdoblje priprave za Božić, ali i razdoblje koje se u zemljama kršćanske tradicije svodi na kobasice, fritule, ulične zabave i druženja? Nismo li pomalo „izgubili“ kompas i sami učinili da se Advent svede samo na to?
Kad se promatra i analizira ta suvremena „adventizacija“ Došašća, koja vrijeme priprave za Božić ponegdje svodi upravo na to što ste spomenuli i pretvara ga u običnu uličnu zabavu, pa čak ponekad u neku vrstu populističke „religije“ bez Boga, koja to isto nastoji učiniti također od Božića, treba reći da bez vjere u dolazak Bogočovjeka Isusa Krista, Spasitelja čovjeka i svijeta, nema ni Adventa ni Božića.
No dok jasno upozorava na ideologije i pojave, koje nisu spojive s načelima i vrednotama kršćanske vjere i Adventa kao razdoblja liturgijske godine, kršćanski dušobrižnik treba također nasljedovati Isusov primjer i način odnosa prema svim ljudima. Posebice treba biti, kao što je to činio Isus, strpljiv propovjednik i dosljedan svjedok prema onima koji su, kako kažete, „izgubili“ kompas te su žrtva tuđih ponuda i vlastitih slabosti i udaljili od izvornoga kršćanskog načina priprave za Božićne blagdane.
U današnjim vremenima kada dominira kultura smrti, Isusovo rođenje, ne samo da donosi radost i vedrinu, nego se i suprotstavlja tom okrutnom i surovom svijetu?
Bezazlenost djeteta po svojoj naravi uvijek je suprotstavljena svakom obliku okrutnosti i surovosti. Dijete s povjerenjem i otvorenih očiju promatra svijet i ljude i, gdje god se pojavi, unosi radost i vedrinu, ponajprije u obitelj u kojoj je rođeno i raste. Ta slika djeteta koje unosi radost, naravno, može se i treba primijeniti također na Isusovo rođenje koje unosi radost među ljude. Tako to prepoznaje i vrlo poznata božićna pjesma pa pjeva: „Radujte se narodi, kad čujete glas, da se Isus porodi u blaženi čas.“ Isusovo rođenje je, jednostavno rečeno, i poruka da treba promicati kulturu života naspram anti-kulture smrti.
Vaša poruka za naše čitatelje?
Nasljedujući Isusov primjer svatko treba činiti kao što je činio Krist: Postati čovjek i uvijek biti čovjek! I tako biti svjedok Božje dobrote. Uvijek i prema svakomu! To je znak raspoznavanja i poslanje kršćana.