Napadi na Ljubuški počeli 9. travnja 1992. godine raketiranjem sela Lipna s dvije “krmače” avionske bombe od 250 kg, a nastavljeni 21. travnja 1992. godine na uži dio grada Ljubuškog kada je poginuo Ante Sušac, a ranjeni su Marko Marinović, Semir Gujić, Franjo Jurčić, Safet Maksumić. Nešto kasnije, početkom svibnja, zločinačka JNA je VBR-ovima ubila brata i sestru Filipa Kraljevića (9 mjeseci star) i Ivanu Kraljević (10 godina stara).
Vratimo se za trenutak 29 godina unatrag i prisjetimo se ljubuškog travnja i svibnja 1992. godine, svibnja u kojem je izvršen napad na civile Ljubuškog, piše ljubuski.net
Bila je nedjelja, 3. svibanj 1992. godine, kada je Ljubuški napadnut VBR-ovima (dalekometnim višecijevnim bacačima raketa) JNA, na uži dio grada ispaljene su s 54 rakete kalibra 128 mm, u ovom napadu na civilno stanovništvo život su izgubili naši najmlađi sugrađani brat i sestra – Filip Kraljević (beba od devet mjeseci) i Ivana Kraljević (10), oboje djeca Zdravke i Marka Kraljevića.
Odvojimo trenutak u svojim mislima za njihovu vječnost, kažimo njihovim vršnjacima koji danas žive u Ljubuškom kako su bile nevine ove dječje ruke – da se ne zaboravi.
U istom napadu teže su ozlijeđeni Radmila Bradvica koja je i preminula u bolnici od zadobivenih ozljeda, Muhamed Ibrulj, Amela Ibrulj, Đula Omerhodžić, Drago Herceg, Jasna Boras i Erna Smajihodžić.
Dva dana poslije, 5. svibnja, raketirani su Grljevići.
U petak, 8.svibnja 1992. godine, u 11 i 30 sati ponovo napad na centar Ljubuškog s 8 razornih bombi – prilikom napada poginuo je Krešo Granić, ranjeni su Hadžena Nović, Vlado Srdić, Vladimir Srdić i Tomislav Musa, istog dana topništvom je gađano selo Stubica.
11. svibnja 1992. zrakoplovni napad na Grljeviće s 4 razorne bombe – ozlijeđeni su Milica Zadro i Ivan Kordić.
15. svibnja 1992. zrakoplovi ponovno napadaju Grljeviće s 23 rakete.
18. svibnja 1992. godine u 12:30 zrakoplovni napadi kazetnim bombama na sela Prolog i Crveni Grm.
Ljubuški je, kao što je navedeno u uvodu, bio meta zločinačkih partizana i komunističkih krvnika i u II. svjetskom ratu i nakon završetka rata. Partizani su 29. listopada 1944. ušli u Ljubuški, a s njima i crvena revolucija, koja je odmah započela likvidacijama klasnih neprijatelja, svećenika, uglednijih seljaka i svih koje se smatralo mogućim klasnim i ideološkim protivnicima komunističkoga poretka. Pred tim su zločinima bježali pojedinci i skupine, čitave obitelji, prema Mostaru, Sarajevu i dalje, mislilo se „dok zlo prođe“.
A zlo nije prolazilo, nego je postajalo sve okrutnije i krvoločnije; stradanja Hrvata Hercegovine od 1945. nadalje bila se teška i krvava. Mnogi se Hrvati, smrtno nastradali u povlačenju ili ubijeni na Križnom putu 1945., nikad nisu vratili svojim kućama i obiteljima.
Dnevnik.ba