Odmah se rasplačem kada se toga sjetim, kaže Anita, jer su u Intenzivnoj umirale cijele obitelji. Na Odjelu su bili roditelji i njihova djeca, sinovi, kćeri, a nisu ih mogli spasiti, bez obzira na ogroman trud, iskustvo, znanje, veliku i osobnu žrtvu.
– To je bila nesretna 2020. godina, a potom i 2021. godina, kada nam je bilo zaista teško, neopisivo teško i dramatično… Iako smo znali da je to neizlječiva bolest, pratili smo domaće i svjetske smjernice, ali nismo mogli, u mnogim slučajevima, pomoći i spasiti ljudski život. Nije bilo lijeka niti rješenja u toj svakodnevnoj drami. Najvećem broju naših pacijenata smo pomogli da prebrode, da se uhvate za slamku, za tanku nit i prežive – ispričala je Anita Švraka, čije riječi su isprekidane jecajima, suzama, bolom i tugom za svoje pacijente, piše Srpska info.
Kao anesteziolog i intenzivist, shvatila sam da mora postojati empatiju prema pacijentu, kaže Anita, ističući da je to najvažnije
– Ako liječnik ima tu empatiju, bliskost, razumijevanje, ako kod pacijenta izgradi povjerenje, pokaže svoju čovječnost, ljudskost, iskaže suosjećanje, to ga uzdiže iznad svakodnevice i čini uspjeh dokučivim, a pacijentu uvelike olakšava. Isto tako, važna je, čak presudna komunikacija s rodbinom pacijenta… To je moj princip rada, tako shvaćam svoj posao – dodaje.
Anita je o pandemiji korone i najtežim danima rada u Anesteziološkoj službi govorila i u nedavno premijerno prikazanom dokumentarnom filmu Bolnica“.
– Jedan od najtežih i najizazovnijih perioda u mojoj profesiji, u mome radu u bolnici, počeo je u ljeto 2020. godine. Tada su na Odjel intenzivne njege Bolnice Bosanska Gradiška počeli pristizati prvi pacijenti oboljeli od covida 19. Naravno, mi smo vrlo studiozno pratili situaciju, nastojali što prije steći neko iskustvo, kako bismo bili efikasniji u spašavanju ljudskih života – prisjeća se Anita početka pandemije, čije razmjere, u to vrijeme, nije mogla ni pretpostaviti.
Nadala se, kao i njene kolege, da će sve proći mnogo bezbolnije i lakše od prognoza i najava iz svijeta.
– Od proglašenja pandemije u svijetu i regiji imali smo maksimalno tri mjeseca da se organiziramo, da se pripremimo za dramatične događaje koji su poslije uslijedili i kod nas. Prostor, oprema, osoblje, sve su to faktori koje je trebalo usuglasiti da bi mogli ovaj odgovoran i težak posao uraditi u skladu sa svjetskom zdravstvenom praksom – kaže Anita, vrlo predana poslu i pacijentima, liječnica koja često, ne mogavši podnijeti njihovu bol, zaplače, stegne njihovu ruku, pogledom ih ohrabri, pokaže da u svakom trenutku mogu računati na njenu pomoć.
– Kritično oboljeli pacijenti od korone, ugroženi mnogim, često nepredvidivim posljedicama i komplikacijama, postali su moj svakodnevni usud, ali i briga svih nas na Odjelu intenzivne njege. Ipak, prvi mjeseci pandemije za mene su bili najizazovniji u liječničkoj praksi. Imali smo podršku, uvjete i povjerenje zahvaljujući našoj upravi, koja nam je omogućila opremu i druga sredstva, naročito respiratore – priča Anita koja je veliko iskustvo stekla od starijih kolega, ponajviše Milana Švrake i Zorana Popovića.
Oni su, godinama radeći u istoj službi, bili dostupni pacijentima, s njima i njihovom rodbinom razgovarali, uvijek imali strpljenja i razumijevanja za svačiju nevolju, trudili se da ponajbolje shvate problem i objasne principe liječenja.
– U službu su u vrijeme korone došli i mladi liječnici koji se nisu uplašili ove situacije. Neki su se također razboljeli, od liječnika preko noći postajali teški pacijenti, prolazili pakao korone, ali nisu odustajali. Nije se tu susretala samo briga i očaj za pacijenta, nego i za sebe, za kolege, za svoje obitelji i za djecu, za roditelje kod kuće, prijatelje… Bili smo posljednji u tom lancu borbe za ljudske živote i nismo posustajali, borili smo se za pacijente do posljednjeg otkucaja srca – opisuje Anita najteže trenutke svoje liječničke prakse.
Branka Milošević, specijalist za plućne bolesti, kolegica i bliska suradnica Anite Švraka, prisjeća se perioda u kojem su počele stizati dramatične snimke o masovnom umiranju od tada nepoznatog virusa u Kini.
– Vjerovali smo da je to daleko od nas i da ovdje, ako do toga dođe, neće dostići tako teške posljedice. Nitko od nas nije ni slutio što će nas snaći. Pandemija je ipak zakucala i na naša vrata, a sve nam je postalo bliže i jasnije kada je direktor Bolnice Rajko Dodik 16. ožujka 2020. godine naložio da ispraznimo plućni ocjel, da otpustimo pacijente ili ih prebacimo na druge odjele, a mi da se pripremimo za covid režim rada – ispričala je Branka Milošević, podsjetivši da je prvi pacijent zbrinut 29. ožujka 2020. godine.
Dnevnik.ba