Poštovani ‘‘bivši‘‘ predsjedniče,
Hvala na autobiografskom pogledu na partiju i ljevicu...
Kao i uvijek, dijagnoza tendenciozna, terapija ‘‘dobronamjerna‘‘, s očiglednom željom na što teže nuspojave, a najmanje o povijesti bolesti i osobnoj odgovornosti za pacijenta... (očigledno je da smo mi za Tebe pacijent, kako nas sve zajedno tretiraš u pismu).
Uvijek sam bježao od polemike s ljudima kod kojih više pročitam između redova nego što stvarno piše, ali sad moram i zbog partije i zbog ljudi koje vrijeđaš, a Boga mi i zbog sebe (da mogu mirno zaspati).
S obzirom na to da je više nego očigledno kako si u posljednje vrijeme preuzeo zadatak da ocrniš sve što je crveno, a Ti dobro znaš i od koga, moram priznati da ga vrlo uspješno i odgovorno radiš, kao što si radio dok si palio i žario socijaldemokracijom u ovoj zemlji.
Radi se samo o kontinuitetu Tvoje politike s različitih pozicija, pa me smjer iste i ne iznenađuje...
Problem je što misliš da si Ti jedini pametan, a mi svi drugi glupi, ali to je profesorski sindrom pa Ti tu mogu i oprostiti, jer ga i ja ponekad osjetim, ali se borim da ga ipak kontroliram i prevaziđem...
Nisam mogao vjerovati da o ideologiji (čitaj ASDA) piše onaj koji nas je 2010. odveo u zagrljaj s HSP-om, kako neki kažu, zbog jedne fotelje. Ja im ne vjerujem da je bila u pitanju jedna, ali više sigurno jeste...
Nisam mogao vjerovati da čitam kako nam držiš predavanje o podjelama, Ti koji si to sve doveo do podjela, i to tako kvalitetno i dobro da si i danas jedna od većih prepreka za sastavljanje.
Pogotovo to potvrđuje činjenica da Si svakim svojim javnim nastupom vrlo aktivan u promoviranju vjere u sastavljanje ljevice, metaforički rečeno držeći jedino pilu u rukama.
Napisati ovakvo pismo, u ovim trenucima, dokaz je takve intelektualne i osobne podlosti, nakon godina urušavanja svega što se moglo srušiti radi osobnog interesa, je previše i od Tebe, za kojeg sam uvijek bio siguran da nema mjeru ni u čemu...
Vrijeđati ljude u pismu, koji su Ti bili prvi suradnici, ustvari je dokaz da si zaboravio i ono što si mene učio na postdiplomskom... Da o svojim greškama s ljudima pričaš dok si lider, a kada odeš, šutiš jer pričaš o Sebi, a ne o njima...
Na kraju, zamolio bih Te kao čovjeka da nas se popustiš u svojstvu svojih proglasa u interesu drugih, a ne nas samih...
Kako si uvijek volio znati ko se s kim druži, i što priča..., moram priznati da sam i ja, valjda zaražen tim virusom, primijetio Tvoje novo društvo, pa mi je drago prepoznati da je iz tog društva vjerojatno i potekla potreba i sadržaj samog pisma...
Sreća pa se u međuvremenu demokratizirasmo, pa će članovi od sada biti oni koji će reći što je dobro za SDP, a NE neka nova društva, ili, ne daj Bože, neke nove kavane...
Očekujem od Tebe da imaš minimum odgovornosti i samokritike da, kad si upropastio sve ‘‘svoje‘‘ šanse, ne budeš taj koji će srušiti neke nove u kojima Ti nisi središte svijeta...
Imaš dovoljno prostora, kako sam kažeš, da bez nas nedoraslih rješavaš svjetske probleme sa svjetskim liderima, a mi ćemo ipak ostati fokusirani i opredijeljeni da rješavamo ove male lokalne, regionalne, kroz taj ‘‘entitetski‘‘ plan 10, ali zajednički, iskreno, dostojanstveno i uporno, pa dokle dobacimo!
Želim ti puno sreće i zdravlja i miran let!
Dnevnik.ba