"Vraćati se u tako daleku prošlost misli netko da je teško, ali to je najružnije i najtužnije vrijeme koje je na mojim 63 godine starim plećima. Lom, staklo, zvjerstva, maltretiranje… Pokušali ste spasiti nešto što je iza vas. Ljudi su znali ostaviti oružje i reći da moraju otići vidjeti svoju obitelj, nisu znali vide li ih posljednji put.
Život je pobijedio smrt, dobrota je pobijedila zlo i ono što je za mene ponos, nakon povratka u Vukovar nijedno jedino najmanje zvjerstvo ni problem nije se dogodio s onima koji su ovaj grad uništili. Sve što su mogli napravili su, ali nisu ubili dušu ljudi koji danas ovdje žive. Ovo je najljepši grad na svijetu, tko se jednom najede štuke i napije Vuke, taj iz ovog grada ne izlazi", rekao je Lukić za N1.
"U Domovinskom ratu vrlo je malo mrlja, posebno u Vukovaru. Ono što se dogodilo nakon što je Vukovar pao, to je najtužnija priča i najveća rana nas. I dok netko ne prizna ne može se dalje. Pa nismo mi sami uništili svoj grad i pobili ljude. Žalosno je i tužno, apeliram na te ljude, dignite te rolete, izađite u Kolonu, vidite što je vaša etnička skupina napravila, jer u ovom gradu je toliko lijepo. U ovom gradu ima toliko dobrih Srba, ali ne možete ništa, jer je šaka političara koja drži te ljude u getu", rekao je Lukić.
"U logoru sam vidio nešto što nisam mogao zamisliti, da dolaze među ljude sa slinavim psima, da pred našim očima ubijaju ljude skačući im po glavi, ležanje na betonu na -20, samo mržnja koja se vidjela u očima tih ljudi, nisam mogao poimati da se to događa. Ja sam tada saznao koliko čovjek može podnijeti boli", rekao je Lukić.
Dnevnik.ba